Prijelazni Mjesečevi fenomeni

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ova karta, zasnovana na ispitivanju 300 TLP-a koje su proveli Barbara Middlehurst i Patrick Moore, pokazuje raspodjelu promatranih događaja.

Prijelazni Mjesečevi fenomeni (TLP, prema engleskom nazivu "Transient lunar phenomenon") je naziv za kratkotrajni bljesak, pojavu boje ili promjenu dijelića mjesečeve površine.

Tvrdnje o kratkotrajnim svjetlosnim fenomenima uočenim na Mjesecu sežu najmanje 1.000 godina u prošlost, a neke su uočene neovisno od nekolicine svjedoka ili vjerodostojnih znanstvenika. Zbog toga što su uglavnom neobjašnjivi, postoji malo izvještaja u znanstvenim časopisima dok znanstvena zajednica rijetko kada vodi rasprave o tim promatranjima. Većina znanstvenika smatra da su Mjesečevi fenomeni rezultat isparavanja plina ili udarnog kratera. Naziv je skovao Patrick Moore dok je 1968. pisao izvještaj R-277 za NASU, nazvan Kronološki katalog promatranih Mjesečevih događaja.

Opis događaja[uredi VE | uredi]

Izvještaji o Mjesečevim fenomenima imaju širok raspon: od maglovitih mrlja do trajnih promjena Mjesečeva krajolika. W. Cameron[1] ih klasificira ovako: (1) plinoviti, uključujući maglu ili drugi oblik zatamnjenja; (2) crvene boje, (3) zelene, plave ili ljubičaste boje, (4) bljeskovi, i (5) zatamnjenja. Postoje dva opširna kataloga o Mjesečevom fenomenu,[1][2] koja bilježe sveukupno 2.254 događaja od 6. stoljeća. Od većine pouzdanih izvještaja, najmanje trećina dolazi od okolice kratera Aristarchus.

Slijedi popis nekolicine najslavnijih opažanja prijelaznih Mjesečevih fenomena kroz povijest:

  • 18. lipnja 1178., pet ili više redovnika iz Canterburyja su opisali prevrat na Mjesecu nedugo nakon zalaska Sunca. "Bio je sjajan mlađak, i kao obično, njegovi rogovi su bili okrenuti prema istoku; i odjednom, gornji rog se podijelio na dva. Od središnjeg dijela te podjele, blještava baklja se pojavila, izbacujući, na značajnu udaljenost, plamen i iskre. U međuvremenu, tijelo Mjeseca je djelovalo kao u anksioznosti, te, da to opišem riječima onih koji su mi to javili i vidjeli vlastitim očima, Mjesec je kucao poput ranjene zmije. Nakon toga, vratio se u normalno stanje. Ovaj fenomen je ponovljen oko tucet puta, ili više, a plamen je poprimio razne uvrnute oblike, spontano, te se potom vratio u normalnu. Onda, nakon ovih transformacija Mjeseca od roga do roga, tj. preko svoje cijele duljine, poprimio je tamniji izgled."[3][4] 1976., Jack Hartung je iznio mišljenje da je taj izvještaj opisao stvaranje kratera Giordano Bruno.
Ilustracija promatranja astronoma u 18. stoljeću
  • 19. travnja 1787., slavni britanski astronom William Herschel je uočio tri crvene točke na tamnoj strani Mjeseca.[5] Obavijestio je kralja Georgea III. i druge astronome. Herschel je smatrao da je taj fenomen možda erupcija vulkana te rekao da je blještavilo te tri točke bilo veće od kometa koji je otkriven 10. travnja.[6]
  • 1866., iskusni promatrač Mjeseca J. F. Julius Schmidt je izjavio da je krater Linné promijenio svoj izgled. Na temelju ranijih crteža J. H. Schrötera, kao i osobnih promatranja i crteža napravljenih između 1841. i 1843., izjavio je da krater "u vrijeme nakrivljenog blještavila ne može više biti viđen"[7] dok je tijekom velikog sjaja bio vidljiv kao blještava točka. Na temelju nekoliko promatranja, kasnije je izjavio da se "Linné nikada ne može vidjeti ni pod bilo kojom blještavilom kao krater normalnog tipa" te da se "dogodila mjesna promjena." Danas, krater Linné je vidljiv kao normalan krater promjera otprilike 2,4 km.
  • 2. studeni 1958., ruski astronom Nikolaj A. Kozirev promatrao je navodnu polusatnu "erupciju" koja se dogodila u središnjem dijelu kratera Alphonsus. Tijekom tog vremena, uočio je blještave emisije plina molekula C2 i C3.[8]
  • 29. listopada 1963., James A. Greenacre i Edward Barr,[9] iz opservatorija Lowell u Flagstaffu, Arizoni, su manualno zabilježili vrlo blještave crvene, narančaste i ljubičaste svjetlosne fenomene na jugozapadnoj strani glave Cobra; planine jugo-istočno od Mjesečeve doline Vallis Schröteri; te na jugozapadnom dijelu kratera Aristarchus.[10] Ta bilješka je dovela do velike promjene stava prema izvještajima o TLP-ima. Willy Ley navodi: "Mnogi su tada usmjerili isprike prema pokojnom velikom astronomu, Sir Williamu Herschelu."[11] Winifred Sawtell Cameron navodi da je ovo zapažanje "pokrenulo moderno zanimanje za promatranje Mjeseca"[12]
  • U noći sa 1.–2. studenog 1963., nekoliko dana nakon prethodnog zapažanja, francuski opservatorij du Pic-du-Midi, Zdenek Kopal[13] i Thomas Rackham[14] su snimili prve fotografije "velikog područja Mjesečevog blještavila."[15] Njegov članak u Scientific Americanu je od toga napravio jedan od najpopularnijih TLP događaja.[16] Kopal, i drugi, su smatrali da su sunčeve energetske čestice uzrok tog fenomena.[17]
  • Projekt Mjesečev treptaj bio je nacrt NASE 1965.-1966. za istraživanje neobičnih fenomena (anomalija) na površini Mjeseca.
  • Tijekom misije Apollo 11 Houston je poslao obavijest Apollu 11 da usputno promatraju blještavilo u okolici Aristarchus jer su astronomi iz Bochuma, Njemačke, uočili bljesak na toj površini Mjeseca. Nedugo nakon toga, Armstrong se javio i rekao da je doista dio tog područja "više osvjetljen od ostatka". [18]
  • 1992., Audouin Dollfus sa opservatorija u Pariz je zabilježio anomalije na krateru Langrenus. 30. prosinca primjetio je neobično visok albedo i polarizaciju koje su trajale šest minuta.[19] Tri dana kasnije uočio je manje, ali slične anomalije u blizini istog kratera.

Objašnjenja[uredi VE | uredi]

Objašnjenja se svrstavaju u četiri kategorije: isparavanje plina, udari meteora, elektrostatični fenomeni ili greške u promatranju.

Isparavanje plina[uredi VE | uredi]

Kod nekih TLP-a se radi o plinu koji izlazi iz podzemnih područja, o geološkim ili vulkanskim aktivnostima. Neki navodi ukazuju da radon izlazi na površinu Mjeseca.[20] Najviše isparavanja radona zabilježeno je u okolici kratera Aristarchusa i kratera Keplera.[21][22] Procjenjuje se da su takvi fenomeni doduše vrlo rijetki.

Udari meteora ili asteroida[uredi VE | uredi]

Krateri nastaju kontinuirano zbog udara asteroida, meteora ili katkad čak i kometa.[23][24][25] Postoje tablice sa udarima koji su snimljeni kamerama te postoje od 2005. Povezane su sa meteorskim tuševima.[26] Uočeni su i oblaci nakon pada ESA-ine SMART-1 svemirske letjelice.[27]

Elektrostatični fenomeni[uredi VE | uredi]

Osam individualnih kadrova Mjesečevog kratera Claviusa ukazuju na utjecaj Zemljine atmosfera prilikom astronomskih promatranja

Neki procjenjuju da učinci povezani sa elektrostatičnim nabijanjem odgovorni za neke Mjesečeve fenomene. Jedna mogućnost je da elektrodinamični efekti povezani sa razbijanjem materijala u blizini površine mogu dovesti do naboja plinova, kao i sunčev vjetar.[28] Neki predlažu da bi i triboelektrični naboj čestica u prašini punoj plina mogao dovesti do elektrostatičnih naboja koji su vidljivi i sa Zemlje. [29] Naposljetku, elektrostatična levitacija prašine kraj oblaka bi mogao dovesti do nekog oblika fenomena vidljivog sa Zemlje.[30]

Neprikladni uvjeti za promatranje[uredi VE | uredi]

Moguće je i da su prijelazni Mjesečevi fenomeni povezani sa greškom promatrača na Zemlji, a ne sa samim Mjesecom. Zemljina atmosfera može dovesti do privremenog poremećaja koje promatrači zamjenjuju sa TLP-u na Mjesecu. Alternativno, drugi navode da sateliti u orbiti Zemlje ili meteori ili promatračke greške dovode do tih zabuna.[25]

Rasprava o statusu TLP-a[uredi VE | uredi]

Velika poteškoća kod TLP-a je što je većina zapažanja nastala od pojedinaca ili od pojedine lokacije na Zemlji, a ne nekoliko udaljenih i nepovezanih izvještaja ili više svjedoka. Stoga mnogi TLP-e uzimaju sa oprezom. Neke neobične teorije navode da su uzroci vjerojatno i NLO-i. Morris K. Jessup je jedan od najpoznatijih pobornika izvanzemaljske hipoteze.[31]

Opservacije se koordiniraju sa Udrugom promatrača Mjeseca i planeta i Britanskom udrugom astronoma. U modernom razdoblju, teleskopi i razne svemirske stanice pomoći će rasvjetljavanju fenomena za buduće generacije.

Izvori[uredi VE | uredi]

Reference

  1. 1,0 1,1 W. Cameron. Analyses of Lunar Transient Phenomena (LTP) Observations from 557–1994 A.D. (PDF).
  2. Barbara Middlehurst, Jaylee Burley, Patrick Moore, and Barbara Welther (1968). "Chronological Catalog of Reported Lunar Events". Nasa Tr R-277.
  3. Jack B. Hartung (1976). "Was the Formation of a 20-km Diameter Impact Crater on the Moon Observed on June 18, 1178?". Meteoritics 11: 187–194.
  4. The Giordano Bruno Crater. BBC. pristupljeno 10. veljače 2013
  5. Herschel, W. (1956, svibanj). Herschel’s ‘Lunar volcanos.’ Sky and Telescope, pp. 302-304. (Reprint of An Account of Three Volcanos in the Moon, William Herschel’s report to the Royal Society on April 26, 1787, reprinted from his Collected Works (1912))
  6. (December 1966). "Lunar flares". Astronomical Society of the Pacific Leaflets 9: 401–408.
  7. J. F. Julius Schmidt (1867). "The Lunar Crater Linne". Astronomical register 5: 109–110.
  8. Dinsmore Alter (1959). "The Kozyrev Observations of Alphonsus". Publications of the Astronomical Society of the Pacific 71: 46–47.
  9. (December 1963). "A recent observation of lunar colour phenomena". Sky & Telescope 26 (6): 316–317.
  10. Zahner, D. D. (1963–64, December–January). Air force reports lunar changes. Review of Popular Astronomy, 57(525), 29, 36.
  11. Ley, W. (1965). Ranger to the moon (p. 71). New York: The New American Library of World Literature, Inc.
  12. Cameron, W. S. (1978, July). Lunar transient phenomena catalog (NSSDC/WDC-A-R&S 78-03). Greenbelt, MD: NASA Goddard Space Flight Center
  13. (June 1994). "Z. Kopal". Quarterly Journal of the Royal Astronomical Society 35: 229–230.
  14. (2001). "Thomas Rackham, 1919–2001". Journal of the British Astronomical Association 111 (5).
  15. (1963). "Excitation of lunar luminescence by solar activity". Icarus 2: 481–500.
  16. (May 1965). "The luminescence of the moon". Scientific American 212 (5).
  17. (March 1964). "Lunar luminescence and solar flares". Sky & Telescope 27 (3): 140–141.
  18. "Moon: "A GIANT LEAP FOR MANKIND"", Time Magazine, 25. srpnja 1969
  19. Audouin Dollfus (2000). "Langrenus: Transient Illuminations on the Moon". Icarus 146 (2): 430–443.
  20. S. Lawson, W. Feldman, D. Lawrence, K. Moore, R. Elphic, and R. Belian (2005). "Recent outgassing from the lunar surface: the Lunar Prospector alpha particle spectrometer". J. Geophys. Res. 110: E09009.
  21. G. Jeffrey Taylor (2006). Recent Gas Escape from the Moon. Planetary Science Research Discoveries.
  22. P. H. Schultz, M. I. Staid, and C. M. Pieters (2006). "Lunar activity from recent gas release". Nature 444 (7116): 184–186.
  23. Tony Phillips (30. studeni 2001). Explosions on the Moon.
  24. Brian Cudnik, David W. Palmer, David M. Palmer, Anthony Cook, Roger Venable, and Peter Gural (2003). "The Observation and Characterization of Lunar Meteoroid Impact Phenomena". Earth, Moon and Planets 93 (2): 97–106.
  25. 25,0 25,1 Lunar impact monitoring. NASA.
  26. 2005-06 Impact Candidates. rates and sizes of large meteoroids striking the lunar surface.. Marshall Space Flight Center (09/05/2008)). pristupljeno 10. veljače 2013
  27. SMART-1 impact flash and dust cloud seen by the Canada-France-Hawaii Telescope (2006).
  28. Richard Zito (1989). "A new mechanism for lunar transient phenomena". Icarus 82 (2): 419–422.
  29. David Hughes (1980). "Transient lunar phenomena". Nature 285 (5765): 438.
  30. Trudy Bell and Tony Phillips (7. prosinca 2005). New Research into Mysterious Moon Storms.
  31. The expanding case for the UFO. E-telescope. pristupljeno 10. veljače 2013

Literatura

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]