Rekreacijsko ronjenje

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
rekreacijski zaron

Rekreacijsko ronjenjeili sportsko ronjenje je oblik ronjenja u kojem se koristi SCUBA oprema u svrhu odmaranja i zabave.

Povijest[uredi VE | uredi]

Rekreacijsko ronjenje razvilo se iz nekih srodnih aktivnosti. Dugo vremena, rekreacijski podvodni izleti bili su vremenski ograničeni količinom zraka koji se mogao udahnuti. Kad je Jacques-Yves Cousteau izumio akvalung 1943. i naknadnim razvojem tog izuma kroz naredne godine, došlo je do revolucije u rekreacijskom ronjenju. Ipak, veliki dio razdoblja u 1950-ima i ranim 1960-ima, rekracijsko ronjenje bio je sport ograničen na one koji su sebi mogli priuštiti da nabave ili naprave svoju vlastitu ronilačku opremu i koji su bili spremni podvrgnuti se žestokom treningu kako bi je mogli primjenjivati.

Kako se širila popularnost ovog sporta, proizvođači su postali svjesni potencijalnog novog tržišta, i počela se pojavljivati oprema koju se mogla lako upotrebljavati, bila je po pristupačnim cijenama i pouzdana. Daljnji razvoj SCUBA opreme i uvođenjem u standardnu uporabu kompezatora plovnosti, suvremenih ronilačkih regulatora, mokrih ili suhih ronilačkih odijela i ronilačkog računala povečala se sigurnosti kao i ugodnost korištenja ronilačke opreme. To je potaknulo više ljudi da se ukljući u ronjenje i da se nauči koristiti tom opremom.

Do ranih 1950-ih, mornarica i druge organizacije koje su obavljale profesionalne zarone jedini su pružali ronilačke treninge, ali samo za svoje osoblje i isključvo se primjenjivala njihova oprema. Prva škola ronjenja stvorena je u Francuskoj koja je trenirala vlasnike odjela kojeg je stvorio Jacques Yves Cousteau i Emile Gagnan. Prva škola ronjenja koja je podučavala u korištenju suvremenog odijela s jednim crijevom osnovana je 1953. godine u Melbournu u Australiji. No nitijedna od ovih škola nije bila međunarodna.

Tada još nisu postojali ronilački tečajevi, u suvremenom smislu, za građane koji su kupili prvo ronilačko odjelo. Profesionalno podučavanje počelo je 1959. gidube s osnivanjem NAUI-a (National Association of Underwater Instructors). PADI (Professional Association of Diving Instructors) osnovana je 1966. godine.

Ronjenje danas[uredi VE | uredi]

Daljnji razvoj ronilačke opreme smanjio je cijenu ronilačke izobrazbe kao i ronjenja. Ronjenje je postalo zanimljivim oblikom razonode, a mnoge ronilačke lokacije imaju određenu vrstu ronilačkih dučana, koji nude usluge punjenja zraka u ronilačkim bocama, ronilačku opremu kao i potrebnu obuku.

U tropskim i sutropskim dijelovima svijeta, dosta je razvijeno tržište za 'vikend ronioce'; ljudi koji su spremni platiti izvjesni novčani iznos da dovrše tečaj i započnu ronjenje dok su još na godišnjem odmoru.

Tehnički zaroni su u porastu, pogotovo u onim dijelovima svijeta gdje je dubinsko ronjenje oko olupina glavna podvodna aktivnost. Općenito, rekreacijski zaroni ogranićeni su na maksimalnu dubinu od 30 ili 40 metara (od 100 do 130 stopa). Iza te granice zbog niza sigurnosnih problema nije pametno niti sigurno upotrebljavati standardnu ronilačku opremu. Za boravak na većim dubinama zahtjeva se specifična obuka kao i oprema i u pravilu uvjek se radi o stručnim (profesionalnim) zaronima.


Standardna ronilačka oprema[uredi VE | uredi]

  • kompezator plovnosti;
  • regulatori;
  • ronilačka maska, disalica i peraje;
  • mokro ili suho (polu-suho) odijelo;
  • pojas s olovnim utezima;
  • ronilački spremnici zraka (boce).


Teme razgovora[uredi VE | uredi]

Unutar ronilačke zajednice postoji više pitanja koje se tiču rekreacijskog zarona a predmet su uobičajenih rasprava. Tako se može spomenuti sljedeće:


Ronilačke klase[uredi VE | uredi]

U određenoj mjeri se raspravlja o razini znanja kao i potrebnom iskustvu da bi se osoba mogla smatrati osposobljenim roniocem. Prema većini prihvačenih programa (PADI, BSAC, NAUI, SDI, SSI, PDIC i CMAS) za stjecanje prve zvjezdice dovoljno je par zarona u 'otvorenim vodama'. S takvom diplomom, ronioc je ovlašten da iznajmi opremu kao i da roni u istoj pari do 10 metara, a u različitoj pari do 20 metara. Važno je naglasiti da ni u kojem slućaju ronioc ne zaranja sam!

Ova praksa od par zarona se kritizira jer ne daje novim roniocima dovoljno iskustva potrebnog za tu razinu odgovornosti kojoj se izlažu. Zato se predlaže da se broj zarona prije nego što se osobi službeno da diploma da je zadovoljio za ronioca s prvom zvjezdicom poveča. Organizacije koje izdaju ovakve diplome uobičajeno odgovaraju da savjetuju svoje tečajce da uvijek rone u okviru njihovog ronilačkog iskustva kao i sposobnosti, i da po mogućnosti traže pomoć i pravilan nadzor od već iskusnih ronioca.


Propisni zaron vs. podvodna zabava[uredi VE | uredi]

Neki ronioci prave razliku između redovitih rekreacijskih ronioca, koji često rone u okviru njihovih lokalnik klubova i hobi ronioca, koji samo povremeno rone i to uobičajeno kad su na odmoru u inozemstvu. Može se primjetiti kako povremeno postoji napetost između ove dvije kategorije.

Hobi roniocima često nedostaje iskustva i posjeduju samo minimum suosijećanja za podvodni svijet. Ali ipak preporučljivo je da se ove ronioce radije potiče na češće zarone radi korisnog iskustva, nego da im se radi njihove sigurnosti zabranjuju ronilačke aktivnosti. S obzirom na to da u rekreacijskom ronjenju ima jako malo nesreća kao i smrnih slučajeva smatra se kako su trenutni programi osposobljavanja primjereni.

Mjesta za ronjenje[uredi VE | uredi]

  • mora i oceani - vodene mase koja se sastoje od slane vode i posjeduju veliku raznovrsnost flore i faune.
  • jezera - manja jezera često se koriste za ronilačke treninge, dok su veća jezera po mnogo čemu slična morima jer se u njima mogu pronaći olupine kao i raznolikost podvodnog života. Kod umjetno stvoreni jezera vidljivos je često slabija.
  • špilje - misli se na one špilje koje su u cijelosti ili čiji je jedan dio potopljen; ovakvim zaronima skloniji su oni pustolovnog duha i ponešto su opasniji od standardnih zarona.
  • rijeke - najčešće su plitke, tamne i posjeduju jake struje.
  • kamenolomi - napušteni kamenolomi su omiljeni u kopnenim područjima za ronilačke treninge kao i rekreacijsko ronjenje. U kamenolomina također postoji veća vidljivost nego što je to kod jezera i rijeka. Ovo je zahvaljujući tome što ima jako malo mulja ili pijeska, a koji nakon što se uzburkaju drastično smanjuju vidljivost. Kako oni nisu "prirodni" i obično nisu u privatnom vlasništvu, kamenolomi često sadržavaju stvari koje su namjerno smještene tu za ronioce da ih istražuju (potopljeni brodovi, automobili, avioni kao i građevine).

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]