Rimsko pravo

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Rimsko pravo označava pravni poredak koji je vrijedio u rimskoj državi od osnutka Rima, koji se prema predaji veže uz 753. godinu pr. Kr., pa do smrti istočnorimskog cara Justinijana 565. godine. Zaključnu fazu toga razvoja čini kodifikacija cara Justinijana - Corpus Iuris Civilis.

Recipirano rimsko pravo je negdje prije, a negdje kasnije prestalo vrijediti kao pozitivno pravo, te je zamijenjeno građanskim kodifikacijama, tako u Francuskoj s Napoleonovim Code Civile iz 1804. godine, u Austriji austrijskim Općim građanskim zakonikom iz 1811., najzad i u Njemačkoj jedinstvenim njemačkim Građanskim zakonikom iz 1896. godine.

Rimski klasični pravnici postavili su prve temelje pravne znanosti. Njihovo djelo su nastavili i dovršili glosatori i postglosatori u Italiji, primat u proučavanju rimskog prava potom preuzimaju francuski pravnici kasnog srednjeg vijeka, a potom njemački i nizozemski pravnic,i počevši od 16. stoljeća dalje. Tako su na temelju rimskog prava izgrađeni pravni pojmovi, klasifikacije i kategorizacije osnovnih pravnih instituta, koje je prihvatila pravna znanost svih civiliziranih naroda.


Razdoblja rimskog prava[uredi VE | uredi]

Rimska pravna povijest obuhvaća vremensko razdoblje od trinaest stoljeća. Uobičajena podjela poznaje četiri razdoblja razvitka rimskog prava, utvrđena prema značajnim političkim i društveno-ekonomskim zbivanjima.

  • 2. razdoblje honorarnog prava - obuhvaća posljednja dva stoljeća Republike (od 201. pr. Kr. do osnivanja Carstva (uvođenja principata po Augustu) 27. pr. Kr.);
  • 3. razdoblje klasičnog prava - vrijeme principata (od 27. pr. Kr. do smrti Aleksandra Severa 235. godine) ;
  • 4. razdoblje postklasičnog prava - razdoblje dominata (od 235. do smrti cara Justinijana 565. godine).

Većina romanista razvoj rimskog prava percipira na način da je ono svoj vrhunac doživjelo u razdoblju klasičnog prava, pad je doživjelu u razdoblju postklasičnog prava, da bi ga ponovno uzdigla djelatnost cara Justinijana, koji je svojim Corpus iuris civilis stvorio nenadmašiv sustav prava. Stoljećasrednjeg vijeka od 7. stoljeća do 12. stoljeća u Europi označena su gotovo potpunim napuštanjem sustava rimskog prava: naime pravo mediteranskog imperija sa razvijenom trgovinom i gradskim životom nije bilo prikladno za feudalno ustrojene države u kojima je trgovačka aktivnost bila slaba, a politički i društveni život se u cijelosti odvijao u uvjetima seoskog života. U vrijeme kraja srednjeg vijeka i u vrijeme gotike je djelatnošću tzv. glosatora (prve generacije pravnika na novoosnovanim sveučilištima, koji su svoje komentare i definicije dopisivali uz rubove prijepisa antičkih tekstova, kao svojevrsne "fusnote") i postglosatora (njihovi nasljednici, koji su pisali knjige u kojima su prezentirali i komentirali rad glosatora) su pravnici ponovo počeli proučavati, a s vremenom i primjenjivati Justinijanov Corpus juris civilis.[1]

Makar su pravnici - uključujući i predavače rimskog prava na pravnim fakultetima - skloni idealizirati tzv. recepciju rimskog prava u gotici i renesansi, činjenica je da je upravo zahvaljujući toj recepciji u pravne sustave Europe ponovo uvedena tortura: naime se u feudalnim srednjevjekovnim pravima tortura u pravilu nije koristila.[2]

Podjela rimskog prava[uredi VE | uredi]

Najčešća podjela prava danas, je ona iz XIX stoljeća, tzv. pandektna (pandectae - grčko ime Digesta). Po njoj građansko pravo djelimo na:

  1. Statusno pravo
  2. Obiteljsko pravo
  3. Stvarno pravo
  4. Obvezno pravo
  5. Nasljedno pravo
  6. Građanski postupak

Iako primjenjiva na rimsko pravo, ova podjela nije nešto po čemu bi rimski pravnik prepoznao svoj pravni sustav. Duhu rimskog pravničkog razmišljanja bliži je tzv. Gajev ili "institucionalni" sustav građanskog prava (prema "institucije", naziv za udžbenik kojim je u antici započinjala pravnička edukacija: iznimno dobar Gajev udžbenik iz 2. stoljeća je u 6. stoljeću bio polazište za izradu "Justinijanovih institucija", koje su na sveučilištima korištene kao "pravnička početnica" čak do sredine 20. stoljeća):

Osim toga rimsko pravo obuhvaća i javni dio, danas manje značajan:

gdje su osobito važna pitanja:

Utjecaj rimskog prava nakon prestanka rimske države[uredi VE | uredi]

Nakon sloma Istočnog Rimskog Carstva nastavlja život kroz Bizantsko pravo te kroz recepciju Rimskog prava u barbarskim državama Zapada tijekom srednjega vijeka. Ponovno oživljava tijekom renesanse, kada se njegovi instituti iznova otkrivaju te izučavaju za potrebe novonastale robne privrede začetka kapitalističkog sustava, a zatim, sve do danas, ima utjecaj i živi u institutima, osobito građanskim, i u suvremenom pravu.

Recepcija rimskog prava uobičajeni je naziv za preuzimanje rimskog prava u državama zapadne i srednje Europe za pozitivno pravo koje je važilo kao supsidijarno opće pravo pored feudalnog, partikularnog prava. Osnovni uzrok recepcije rimskog prava je razvoj buržoaskih odnosa u srednjovjekovnim gradovima koji su tražili svoju pravnu formulaciju; porast trgovine; pojava rano kapitalističkih odnosa.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Horvat, M., Rimsko pravo, 12. izdanje, Zagreb, 2002.
  • Romac, A., Rimsko pravo, 7. izdanje, Zagreb, 2002.
  • Romac, A., Rječnik rimskog prava, Zagreb, 1975.
  • Romac, A., Izvori rimskog prava, Zagreb, 1973.
  • Romac, A. (ur.), Zakonik XII ploča, Zagreb, 1994.