Rimsko pravo

Rimsko pravo označava pravni poredak koji je vrijedio u rimskoj državi od osnutka Rima, koji se prema predaji veže uz 753. godinu pr. Kr., pa do smrti istočnorimskog cara Justinijana 565. godine. Zaključnu fazu toga razvoja čini kodifikacija cara Justinijana - Corpus Iuris Civilis.

Recipirano rimsko pravo je negdje prije, a negdje kasnije prestalo vrijediti kao pozitivno pravo, te je zamijenjeno građanskim kodifikacijama, tako u Francuskoj s Napoleonovim Code Civile iz 1804. godine, u Austriji austrijskim Općim građanskim zakonikom iz 1811., najzad i u Njemačkoj jedinstvenim njemačkim Građanskim zakonikom iz 1896. godine.

Rimski klasični pravnici postavili su prve temelje pravne znanosti. Njihovo djelo su nastavili i dovršili glosatori i postglosatori u Italiji, zatim francuski pravnici srednjeg vijeka te njemački i nizozemski pravnici počevši od 16. stoljeća dalje. Tako su na temelju rimskog prava izgrađeni pravni pojmovi, klasifikacije i kategorizacije osnovnih pravnih instituta, koje je prihvatila pravna znanost svih civiliziranih naroda.

Razdoblja rimskog prava

Rimska pravna povijest obuhvaća vremensko razdoblje od trinaest stoljeća. Uobičajena podjela poznaje četiri razdoblja razvitka rimskog prava, utvrđena prema značajnim političkim i društveno-ekonomskim zbivanjima.

• 1. razdoblje civilnog prava - obuhvaća vrijeme nastanka rimske države i prva tri stoljeća Rimske Republike (od 753. pr. Kr. do kraja drugog punskog rata 201. pr. Kr.);

• 2. razdoblje honorarnog prava - obuhvaća posljednja dva stoljeća Republike (od 201. pr. Kr. do osnivanja Carstva (uvođenja principata po Augustu) 27. pr. Kr.);
• 3. razdoblje klasičnog prava - vrijeme principata (od 27. pr. Kr. do smrti Aleksandra Severa 235. godine) ;
• 4. razdoblje postklasičnog prava - razdoblje dominata (od 235. do smrti cara Justinijana 565. godine).

Većine romanista razvoj rimskog prava percipira na način da je ono svoj vrhunac doživjelo u razdoblju klasičnog prava, pad je doživjelu u razdoblju postklasičnog prava, da bi ga ponovno uzdigla djelatnost cara Justinijana, koji je svojim Corpus iuris civilis stvorio nenadmašiv sustav prava. Tzv. mračni srednji vijek od 7. do 12. stoljeća označavao je za Europu ponovni duboki pad pravne kulture, da bi tek od 13. stoljeća djelatnošću glosatora i postglosatora došlo do renesanse proučavanja, čak i primjene Justinijanovog Corpus jurisa.

Podjela rimskog prava

Najčešća podjela prava danas, je ona iz XIX stoljeća, tzv. pandektna (pandectae - grčko ime Digesta). Po njoj građansko pravo djelimo na:

1. Statusno pravo
2. Obiteljsko pravo
3. Stvarno pravo
4. Obvezno pravo
5. Nasljedno pravo
6. Građanski postupak

Iako primjenjiva na rimsko pravo, ova podjela nije nešto po čemu bi rimski pravnik prepoznao svoj pravni sustav. Duhu rimskog pravničkog razmišljanja bliži je tzv. Gajev ili institucionalni sustav građanskog prava:

• Ius Privatum - Privatno pravo
  • Ius quod ad personas pertinet (doslovce: pravo koje se odnosi na osobe)
    • Osobe sui iuris te alieni iuris (doslovce: vlastitog i tuđeg prava)
    • Latini i Peregrini
    • Rimski građani
  • Ius quod ad res pertinet (doslovce: pravo koje se odnosi na stvari)
    • Rimsko stvarno pravo
    • Rimsko pravo sukcesija za slučaj smrti (nasljedno pravo)
    • Rimsko obvezno pravo
  • Ius quod ad actiones pertinet (doslovce: pravo koje se odnosi na tužbe)
    • Rimske tužbe i druga procesna sredstva
• Postupci:
  • Legisakcioni postupak
  • Formularni postupak
  • Ekstraordinarni postupak

Osim toga rimsko pravo obuhvaća i javni dio, danas manje značajan:

• Ius Publicum - javno pravo

gdje su osobito važna pitanja:

• Ustavnopravni koncepti i instituti Rima te
• Rimsko kazneno pravo

Utjecaj rimskog prava nakon prestanka rimske države

Nakon sloma Istočnog Rimskog Carstva nastavlja život kroz Bizantsko pravo te kroz recepciju Rimskog prava u barbarskim državama Zapada tijekom srednjega vijeka. Ponovno oživljava tijekom renesanse, kada se njegovi instituti iznova otkrivaju te izučavaju za potrebe novonastale robne privrede začetka kapitalističkog sustava, a zatim, sve do danas, ima utjecaj i živi u institutima, osobito građanskim, i u suvremenom pravu.

Recepcija rimskog prava uobičajeni je naziv za preuzimanje rimskog prava u državama zapadne i srednje Europe za pozitivno pravo koje je važilo kao supsidijarno opće pravo pored feudalnog, partikularnog prava. Osnovni uzrok recepcije rimskog prava je razvoj buržoaskih odnosa u srednjovjekovnim gradovima koji su tražili svoju pravnu formulaciju; porast trgovine; pojava rano kapitalističkih odnosa.

Vidi još

• Pandekte

Literatura

• Horvat, M., Rimsko pravo, 12. izdanje, Zagreb, 2002.
• Romac, A., Rimsko pravo, 7. izdanje, Zagreb, 2002.
• Romac, A., Rječnik rimskog prava, Zagreb, 1975.
• Romac, A., Izvori rimskog prava, Zagreb, 1973.
• Romac, A. (ur.), Zakonik XII ploča, Zagreb, 1994.