Roman

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Roman. Za papu, pogledajte Roman, papa.

Roman je najopširnija prozna književna vrsta, a u današnje vrijeme i najpopularnija. Prvotno se tako nazivao svaki spis koji je pisan pučkim (romanskim) jezikom (za razliku od latinskog).

Antički roman[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Starogrčka književnost
Nastao je još u staroj Grčkoj u 2. stoljeću i povezan je s razvojem filozofije. Tematika privatnog života i intimnih osjećaja obrađuje novi oblik, koji su antički teoretičari nazvali "pripoviješću o osobama", a koja je danas dobila naziv roman.
Od grčkih romana sačuvani su uglavnom oni koji obrađuju ljubavnu tematiku: obično se opisuju izmišljeni likovi, i to zaljubljeni par koji se mora rastati, a zatim nakon mnogih pustolovina i muka ponovo nalaze jedno drugo i nastavljaju sretan život. Najvažniji od sačuvanih antičkih grčkih romana jesu Haritonova (Χαρίτων, 2. stoljeće) Povijest o Hereji i Kaliroji (Τὰ περὶ Χαιρέαν καὶ Καλλιρρόην) te Efeske priče (Ἐφεσιακά) Ksenofonta iz Efesa (Ξενοφῶν, 2. stoljeće). Sredinom 2. stoljeća, roman postaje jedan od oblika sofističke proze, kako se najbolje vidi iz djela Longa (Λόγγος, 2–3. stoljeće), autora pastirskog ljubavnog romana Dafnis i Hloja (Δάφνις καὶ Χλόη). Novina u prikazu ljubavnih zgoda sastoji se tu u tome što je za pozadinu radnje uzeta pastirska sredina i što se umjesto uobičajenih lutanja i pustolovina opisuju etape otkrivanja ljubavnih osjećaja. Među sofističke romane pripadaju još Heliodorove (Ἡλιόδορος, 3. stoljeće) Etiopske priče o Teagenu i Harikleji i Priče o Leukipi i Klitofontu Ahileja Tatija (Ἀχιλλεὺς Τάτιος, 3. stoljeće).

Srednjovjekovni roman[uredi VE | uredi]

U srednjem vijeku postoji roman u stihu, obično antičke ili viteške, uzvišene tematike. Neki od njih su: Roman o Tristanu i Izoldi, Aleksandrida (Roman o Aleksandru Velikom), Rumanac Trojski (Roman o Troji). Pojavljuju se i viteški i pikarski roman. Viteški roman opisivao je djela slavnih viteza i plemenitost njihovih dama, te njihov život put romantike, čarobnih događaja i slično. U pikarskom romanu, glavni lik bio je nešto prizemniji, picaro - sitni lopov, obješenjak ili slično, koji se lukavstvom provlači kroz život (popularna tema do današnjih dana).

Klasični roman[uredi VE | uredi]

U renesansi roman dolazi do većeg izražaja, te se u potpunosti razvija onakav kakvog danas poznajemo kao klasični roman. Najpoznatiji renesansni roman je Bistri vitez Don Quijote od Manche, kojeg je napisao Miguel de Cervantes Saavedra 1605. godine. Roman je zapravo parodija na viteške romane koji su tada bili popularni.

Karakteristike[uredi VE | uredi]

  • čvrsta fabula
  • kronološki slijed događaja
  • duže vrijeme radnje
  • jednostavnost
  • sveznajući pripovjedač u 3. licu

Podjela[uredi VE | uredi]

  1. prema temi: društveni, obiteljski, psihološki, povijesni, pustolovni, ljubavni, viteški, kriminalistički, dječji, ...
  2. prema tonu: humoristični, satirični, didaktični, herojski, sentimentalni
  3. prema postojanju: klasični, moderni i suvremeni roman.
  4. prema formi:
  • lika - strukturom dominiraju povezani likovi (ili jedan lik)
  • zbivanja - zbivanje ujedinjuje ono što roman obrađuje
  • prostora - bitna veza je neki zamišljeni ili stvarni prostor
  • lančani (stupnjeviti) - priče se kao dijelovi romana nadovezuju jedna na drugu, završetak jedne je početak druge
  • prstenasti - jedna uokvirena priča koja obuhvaća sve ostale, neki događaj omogužuje okvir unutar kojeg se pripovijeda cijeli roman
  • paralelni - nekoliko priča se razvija usporedno
  • roman-rijeka - obuhvaća ciklus povezanih romana

Moderni roman[uredi VE | uredi]

Moderni roman se javlja u 20. stoljeću i vuče korijene u djelu F.M.Dostojevskog Zločin i kazna, a prvi pravi moderni roman je ciklus U traganju za izgubljenim vremenom Marcela Prousta. On u svom djelu stvara posebnu vrstu romana (monološko-asocijativni roman - roman esej i roman struje svijesti), ulazi u svijet podsvijesti te razvija tehniku solilokvija (unutarnji monolog, govor o sebi objektivno i hladno). Također, uvodi psihološko vrijeme (unutarnje, različito od stvarnog).

Karakteristike[uredi VE | uredi]

  • psihološko (subjektivno) vrijeme (u stvarnosti obično nekoliko dana ili sati)
  • reprodukcija čovjekove svijesti
  • unutarnji, pripovjedni monolog (solilokvij)
  • težište na liku, a ne na događaju (zbog što boljeg otkrivanja čovjekovog unutarnjeg svijeta)
  • defabulativnost (fabula slabi ili nestaje, radnja bez uzročno poslijedične veze, ovisi o subjektivnim doživljajima lika)
  • česte teme su traganje za životnim smislom, promišljanje o sebi, pitanja o svijetu i njegovu smislu
  • pripovjedač je nepouzdan i subjektivan, pripovijeda u 1. licu jednine
  • jezik filozofije, simbola (metajezik)

Podjela[uredi VE | uredi]

  • roman-esej - tip modernog romana u kojem se epsko pripovijedanje nadopunjuje osjećajima i asocijacijama
  • struje svijesti - moderni roman koji nema prave radnje, pripovjedač je u 1. licu i govori o vlastitom unutarnjem svijetu u monologu
  • ideja - oslobođen potčinjenosti stvarnosti, u njega ulazi sve
  • filozofski - filozofija se popularizira pomoću književnog djela u koje je pretočena
  • eksperimentalni - istražuju se i realiziraju različiti načini izražavanja i strukturiranja, sve je potčinjeno konstruktivnoj i destruktivnoj reinterpretaciji

Proza u trapericama[uredi VE | uredi]

Pojam proza u trapericama ili jeans proza nastaje u Hrvatskoj kao prozni model 60ih godina na granici između modernog i suvremenog romana. To je posebna vrsta urbanog romana nastala prema romanu J.D.Salingera "Lovac u žitu". Nastaje kao opreka snažnom problemskom intelektualizmu modernog romana. Karakteriziraju ga mlađi glavni junak koji je netipičan, pasivan, bez ciljeva, gradski marginalac suprostavljen svijetu odraslih. On pripada određenoj manjoj skupini, zajedno izazivaju tradicionalne vrijednosti i stvaraju vlastitu kulturu (odijevanje, glazba, jezik). U ovakvim romanima, odrasli obično slušaju klasičnu glazbu, govore standardnim jezikom, i slično, kao suprotnost mladom junaku. Traperice više nisu samo odjevni predmet, one postaju svojevrstan svjetonazor. Okolina je obično urbana zagrebačka sredina, česti su žargonizmi, to više nije filozofski govor, već govor gradske mladeži. Početke ovakvih romana nalazimo već kod Antuna Šoljana i njegovog romana Kratki izlet, a do pravog razvoja dolazi 70ih kada nastaju romani Alojza Majetića (Čangi off' gotoff, 1970.), Zvonimira Majdaka (Kužiš stari moj, 1970.), Ivana Slamniga (Bolja polovica hrabrosti, 1972.), Branislava Glumca (Zagrepčanka, 1975.)

Suvremeni roman[uredi VE | uredi]

Suvremeni ili postmoderni roman nastaje 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća. Djelo se počinje tretirati kao promjenjivo, višeznačno, struktura koja je potpuno otvorena čitatelju i njegovoj interpretaciji. U postmodernom romanu ukida se povijesni tok, a sama priča se gradi iz fragmenata te iz drugih priča i žanrova, spajaju se razni prijašnji stilski pravci. Izbjegava se apsolutni kraj, gube se granice, priča stoji između realnog i imaginarnog. Tako nastaju mnogi sitniji, obično nacionalni pravci, ovisno o izboru žanrova i stila.

Najvažniji hrvatski romani[uredi VE | uredi]