August Šenoa

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
August Šenoa
August Šenoa.jpg
August Šenoa 1880.
Puno ime August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa[1]
Rođenje 14. studenoga 1838.
Zagreb, Hrvatska
Smrt 13. prosinca 1881.
Zagreb, Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Period pisanja 1855.-1881.
Književni period realizam (protorealizam)
Supruga(e) Slava rođ. Ištvanić
Djeca 6 djece:
Milan Šenoa
Dragica Šenoa
Stanko Šenoa
Radica Šenoa
Ljubica Šenoa
Branimir Šenoa

August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa (Zagreb, 14. studenoga 1838.Zagreb, 13. prosinca 1881.), bio je hrvatski romanopisac, pripovjedač, pjesnik, kritičar i pisac podlistaka.

Najutjecajniji je i najplodniji hrvatski pisac 19. stoljeća, i istinski tvorac moderne hrvatske književnosti – dovoljno je reći da je prvi pravi hrvatski romanopisac (djelo Petra Zoranića, Planine, samo uvjetno možemo nazvati romanom), autor opsežnoga korpusa romana, toga egzemplarnoga žanra suvremene literature, inovator proze i tvorac razvijenoga urbanoga jezičnoga standarda (često je naglašavana Šenoina uloga kao jezikotvorca, čovjeka koji je više učinio za elastičnost i izražajnost suvremenoga hrvatskoga jezika od legije rječnikopisaca i purističkih savjetodavaca). Zbog njegove veličine i udjela kojeg je imao u hrvatskoj književnosti, razdoblje oko njegove smrti naziva se Šenoino doba. August Šenoa umro je od posljedica upale pluća koju je zaradio dok je kao gradski senator skrbio za unesrećene u Velikom potresu 1880. godine.

Rani život i školovanje[uredi VE | uredi]

Kip Augusta Šenoe na križanju Vlaške i Branjugove u Zagrebu, djelo Marije Ujević-Galetović[2][3]

Augustov otac, Alois Schönoa (1805. – 1878.), Nijemac iz Češke, doselio je u Zagreb 1830. godine i radio je kao biskupski slastičar, a majka Terezija pl. Rabacs (Therese Rabacs, 1813. – 1847.), Slovakinja iz Budimpešte, umrla je kad je imao 8 godina. Imao je još tri brata: Teodora (1841. – 1843.), Julija (1845. – 1897.), koji je također bio književnikom i Aurela (1847. – 1913.). Djed mu je bio Johannes Schöynoha (1775. – 1838.), kako se potpisao na obiteljskom molitveniku (Johannes Schöynocha),[4] a po zanimanju je bio pekar u Budimu.

Pučku je školu i gimnaziju pohađao u Zagrebu i Pečuhu, a studirao je pravo u Pragu i Zagrebu, no studij nije završio. Nakon uređivanja listova u Beču vraća se 1866. godine u Zagreb i radi u uredništvu "Pozora", a potom kao gradski bilježnik i gradski senator. Bio je politički angažiran u Narodnoj stranci. Bijaše ravnateljem i dramaturgom u Hrvatskom zemaljskome kazalištu (prethodnici HNK), urednikom društvenoknjiževnoga časopisa "Vijenac" i potpredsjednikom Matice hrvatske. Prevodio je na hrvatski s njemačkoga, francuskoga, češkoga i engleskoga jezika.

Početci književnog rada[uredi VE | uredi]

Šenoa se okušao u svim književnim vrstama, i velikom broju je ili "zaorao" prvu brazdu, ili ostavio pisanu baštinu koju su kasniji pisci nasljedovali (a nerijetko se i pokušavali osloboditi autorova utjecaja). U javnosti se prvo pročuo kao novinar dopisima iz Praga za "Pozor", osobito političkim člancima i feljtonima "Praški listovi". Godine 1862. Šenoa udara temelje modernom hrvatskom feljtonu, osigurava mu dignitet i pretvara ga u eminentno literarni žanr. U seriji feljtona Zagrebulje ("Pozor", 1866-67; "Vijenac", 1877., 1879.-80.) izražajnim stilom i razornim satiričkim diskursom komentira aktualne, često negativne pojave u zagrebačkoj svakodnevnici: odnarođenost, njemčarenje, licemjerje i konformizam. Feljtoni su imali velikoga odjeka u javnosti, a javili su se i brojni oponašatelji (Rikard Jorgovanić, Kovačić), ali će tek Matoš ne samo nasljedovati, nego i razviti tip Šenoina podlistka.

Na Šenoinu žurnalističku fazu prirodno se nadovezuje kritičarska praksa. Uz male prekide djeluje dvadesetak godina kao kazališni kritik dajući hrvatskomu glumištu presudne poticaje. Prokomentirao je više od sedam stotina izvedaba iznoseći - prvi u nas - relevantne sudove o svim bitnim sastavnicama kazališnoga čina (glumi, režiji, scenografiji, scenskom govoru). U manifestu "O hrvatskom kazalištu " ("Pozor", 1866.) daje ne samo analizu stanja u našem glumištu, nego i program njegova budućeg razvitka. Izrazito antigermanski raspoložen, Šenoa traži radikalan zaokret prema klasičnoj i suvremenoj francuskoj, talijanskoj i slavenskoj, te izvornoj hrvatskoj dramskoj književnosti. Svoje će repertoarsko-teatarske zamisli pokušati provesti u djelo prvo kao član kazališnog odbora, a zatim i kao umjetnički ravnatelj i dramaturg Hrvatskoga zemaljskog kazališta. Uspio je samo djelomice: doveo je na scenu klasike (Shakespearea, Molièrea, Schillera, Goethea) i suvremene francuske autore (Sardou, Scribe), ali su ga prilike ipak prisiljavale na repertoarne kompromise s malobrojnom zagrebačkom kazališnom publikom. Piščevo djelovanje na dramskom polju je ograničeno na jedno djelo - komediju iz zagrebačkog života u tri čina "Ljubica" ("Pozor", 1866., praizvedba 1868.). U njoj tematizira urbanu sredinu s nizom karakterističnih, no prilično šablonski oblikovanih likova. Posrijedi je zapravo dramatizirani feljton, zbog eksplicitnosti kritike često na rubu scenskog pamfleta. No - iako je doživjela neuspjeh i kod kritike i kazališne publike, "Ljubica" predstavlja prvi pokušaj prikazivanja suvremenoga zagrebačkog života s nizom realističnih portreta.

Književna karijera[uredi VE | uredi]

Roman[uredi VE | uredi]

Poprsje Augusta Šenoe, rad Ivana Rendića na zagrebačkom Zrinjevcu

Najveći je umjetnički domet ostvario kao romanopisac. Šenoa je uveo roman u hrvatsku književnost i odgojio čitateljsku publiku kojoj je ta, u Europi druge polovice 19. stoljeća dominantna književna vrsta, postala omiljenim štivom. U skladu s literarnim programom koji je formulirao u kritičko-polemičkom tekstu "Naša književnost", 1865., Šenoin je veliki romaneskni projekt usmjeren na građu iz nacionalne povijesti te na suvremene događaje. No povijesni romani zauzimaju ipak središnje mjesto u njegovu opusu. Napisao ih je pet: Zlatarovo zlato, 1871., Čuvaj se senjske ruke, 1875., Seljačka buna, 1877., Diogenes, 1878. i Kletva, 1880.-81., nedovršeno djelo. U njima tematizira događaje iz različitih razdoblja hrvatske povijesti: sukob između Stjepka Gregorijanca i Zagrepčana u 16. stoljeću sa središnjom pričom o ljubavi između plemića i građanke (Zlatarovo zlato), važnu epizodu iz uskočke povijesti početkom 17. stoljeća (Čuvaj se senjske ruke), veliki sukob izmedu feudalaca i seljaka u 16. stoljeću (Seljačka buna), političke spletke u habsburškoj Hrvatskoj u 18. stoljeću (Diogenes), događaje iz 14. stoljeća koji su preusmjerili hrvatsku povijest (Kletva). Djela slijede model povijesnog romana koji je u europsku književnost uveo Walter Scott. Bit je toga modela u vjernoj rekonstrukciji povijesnih zbivanja na temelju istraživanja autentičnih dokumenata i povijesnih vrela. Cilj je pokazati kako su neke ideje, društvene okolnosti, raspored političkih snaga djelovali u određenom vremenu i oblikovali život običnih, malih ljudi. No, uza svu sličnost, Šenou od Scottova modela dijele i neke bitne razlike: hrvatski je romanopisac djelovao u drugačijoj nacionalnoj, a i europskoj književnoj klimi (ne smijemo zaboraviti da je Šenoa mlađi suvremenik Dostojevskog i Flauberta).

Iako je povijesni roman u onodobnoj hrvatskoj javnosti imao poglavito budničarsku ulogu, a sam je Šenoin književni program i bio na toj crti - valja primijetiti kako ga je, za razliku od trijeznoga škotskoga romansijera, strast nerijetko ponijela u opisu situacija, što je imalo dugoročno plodotvoran učinak. Šenoa nije pisac psihološkoga realizma ukotvljenoga u povijesne situacije (pa ni psihologiziranja romantičarskoga uklona, majstori kojega su francuski i engleski pisci kao Benjamin Constant ili Charlotte Bronte). Ni autor ni publika nisu jednostavno imali vremena ni sklonosti za prikaze interioriziranih svijesti ili problematiku raskoljenoga individuuma. Čitateljstvo je tražilo, i dobilo, rekreiranje događaja koje će osnažiti i obogatiti nacionalnu svijest. Šenoa je pisac velikih gesti, crno-bijelih likova, patosa koji je teško podnošljiv modernomu senzibilitetu. No, istodobno, on je tvorac monumentalnih masovnih scena, vrtoglavih prijeloma i preskoka u radnji, živopisno ocrtanih sporednih likova, te jezične invencije koja u bujici protoka događaja ostavlja dojam vitalnosti i snage kakvu ne nalazimo u njegova škotskoga uzora. Šenoino je romaneskno stvaralaštvo izraz vitalizma "profesora energije" koji je lomio skučene okvire onodobne provincijalne i provincijske Hrvatske; djelo važno ne samo kao povijesni dokument, nego i živo u snazi zamaha koji sve njegove spisateljske mane (plošnost, patetiku, teatralnost) baca u sjenu kao nevažnu brljotinu na fresci. Šenoin model povijesnog romana izvršio je velik utjecaj na hrvatsku pripovjednu prozu, i on će dominirati hrvatskim romanom sve do početka 20. stoljeća. Mnogi su pisci oponašali njegovu strukturu i tehniku (Josip Eugen Tomić, Eugen Kumičić, Viktor Car Emin, Zagorka i dr.).

Povjestice[uredi VE | uredi]

Velik je uspjeh postigao i svojim povjesticama - pripovjednim djelima u stihu s motivima iz povijesti (Propast Venecije, Smrt Petra Svačića, Šljivari, Anka Neretvanka, Vinko Hreljanović) ili iz narodne predaje (Božja plahtica, Kameni svatovi, Kugina kuća, Postolar i vrag, Gvozdeni div, Prokleta klijet, Mile Gojslavica). Karakterizira ih lakoća izraza, gipkost stiha, naglašena ritmičnost i, često, humoristični ton. Namjera im je ista kao i kod povijesnih romana: biti sredstvo nacionalnoga odgoja i prava škola rodoljublja.

Tematika djela[uredi VE | uredi]

Spomenik Augustu Šenoi na Mirogoju

U romanima i pripovijetkama s građom iz suvremenog života tematizira konkretne socijalne, političke i etičke probleme svojega vremena: gospodarske i moralne odnose između sela i grada (Prosjak Luka, 1879.), raspadanja zadruga i život seljaka u okolici Zagreba (Barun Ivica, 1874.), moralno i materijalno propadanje plemstva (Vladimir, 1879.), odlazak seljačkih sinova na školovanje u grad te njihovo uzdizanje na društvenoj ljestvici ili propadanje (Prijan Lovro, 1873.), nemoral i rasipništvo u građanskim krugovima (Ilijina oporuka, 1876.), tragedije i zanose naših učiteljica u prosvjećivanju sela (Branka, 1881.). U tim djelima inzistira na psihološkoj i socijalnoj motivaciji pa je i fabula realizirana tako da pokazuje razvoj, karakter i motive djelovanja likova. Zbog naglašene društvene kritike i analitičnosti, zbog interesa za klasne odnose i za aktualna kretanja na političkoj pozornici svojega vremena, ali i zbog načina modeliranja zbilje, njegov se stvaralački pristup već približava realističkoj paradigmi. No, i ovdje valja primijetiti da po svom habitusu Šenoa nije bio protagonistom realističke poetike, bilo estetske provenijencije kakva je dominirala u Francuskoj, bilo etičko-religijske koja karakterizira veliki ruski roman onoga doba. Unatoč tomu, njegova djela suvremene tematike su početci hrvatskoga realizma, temelji škole koju su, uz preinake, dalje razvijali Ante Kovačić, Vjenceslav Novak, Ksaver Šandor Gjalski i Milutin Cihlar Nehajev. Svi su hrvatski realisti izašli iz Šenoine kabanice, svi su razrađivali njegovu tematiku, ugledali se u njegove likove, situacije i zaplete.

Naslijeđe[uredi VE | uredi]

Šenoine lirske pjesme koje zauzimaju važnije mjesto samo u prvim godinama njegova stvaralaštva bile su slabijeg uspjeha. Manje je značajan kao ljubavni, a više kao politički i socijalni pjesnik. Šenoa je u mnogim pjesmama izražavao pokretačke ideje svojega doba i politički program Strossmayerova narodnjaštva (Na Ozlju gradu, Hrvatska pjesma, Budi svoj!, U slavu J. J. Strossmayera, Klevetnikom Hrvatske, Hrvat Bosni i ine). Valja napomenuti kako je Šenoa i osnivač moderne hrvatske kajkavske dijalektalne poezije.

Napisavši u manje od dvadeset godina opus od preko dvadeset svezaka, Šenoa je zasnovao modernu hrvatsku književnost na svim poljima. Kakav bi oblik imala ne samo hrvatska pisana riječ, nego i kultura općenito, da nije bilo Šenoe – nemoguće je i zamisliti.

Književne sveze[uredi VE | uredi]

Zbog pisanja o životu ljudi iz svog okruženja te pričama o junacima iz daleke povijesti, hrvatski književnik iz BiH fra Eugen Matić (pseudonima Narcis Jenko) prozvan je bosanskim Šenoom u hrvatskoj književnosti.[5]

Djela[uredi VE | uredi]

Logotip Wikizvor
Wikizvor ima izvorna djela autora: August Šenoa
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: August Šenoa

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. August Šenoa, Zlatarovo zlato, Školska knjiga, Zagreb, 2001., str. 427. (ISBN 9530603770)
  2. HAZU: akademkinja Marija Ujević - Galetović, akademska kiparica, preuzeto 11. studenoga 2013.
  3. Željka Godeč, Marija Ujević Galetović: Žena od bronce, Globus, preuzeto 11. studenoga 2013.
  4. Milorad Živančević, Seljačka buna Augusta Šenoe, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1983., str. 6. (COBISS.SR)
  5. Silvana Burilović: Obitelj vojvode Hrvoja, Splitsko-makarska nadbiskupija, 18. listopada 2012.