Satiri

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Satir, amfora, 4. stoljeće pr. Kr.

Satiri (grč. σάτυρος, sátyros - Σάτυροι, Sátyroi) u grčkoj mitologiji poluljudi su i poluživotinje koji opsjedaju šume i prate Pana ili Dioniza. Prikazivani su na različite načine, ali najčešći je prikaz satira kao mitološkog bića koje je napola jarac, a napola čovjek. Satiri, za razliku od ostalih bogova, nisu besmrtni nego su polubogovi[1].

Karakteristike[uredi VE | uredi]

Jakob Jordaens: Satir u gostionici, 17. stoljeće

Satiri su prikazivani s malim jarećim rogovima, ušima, repom, a ponekad i kopitima. Poslije su prikazivani u kozjem obličju zahvaljujući povezivanju s Panom i rimskim Faunom - imali su dug kozji ili konjski rep. Odrasli su satiri prikazivani s jarećim rogovima, a mlađi s manjim koštanim kvrgama ili rožićima na glavi. Kosa im je često bila kovrčava, uši šiljate, nosovi ravni, a brade velike, a često s vinovom lozom ili bršljanom koji im je kružio oko glave. Često su nosili tris - štap ukrašen listovima i bršljanom koji je na vrhu imao češer.

Zbog svoje ljubavi prema vinu prikazivani su držeći šalice s vinom, a zbog velikog seksualnog apetita često su prikazivani s erekcijom ili u lascivnim položajima.

Mitologija[uredi VE | uredi]

Satirski život[uredi VE | uredi]

Tizian: Satirsko dijete, 1522./23.

Satiri su bili poluljudi i poluživotinje koji su pratili Dioniza[2] ili Pana[3]. Na njihovu čelu bio je Silen, božanstvo povezivano s plodnošću.

U Dionizovu kultu muški sljedbenici nazivani su satirima, a sljedbenice menadama.

U rimskoj mitologiji bili su znani kao Panes, duhovi povezani sa seoskim Panom, a miješani su i s Faunima.

Satiri su opisivani kao opasni, ali opet sramežljivi i bojažljivi. Bili su ljubitelji vina, žena i dječaka, hedonisti. Skitali su se uz glazbu aulosa, cimbala, kastanjeta, gajda te su voljeli plesati s nimfama, koje su ujedno često i proganjali. Njihov se poseban ples zvao sikinnis.

Stariji su satiri znani kao sileni, silenoi[4], a mlađi kao satyrisci. Zec je bio simbol plahog i stidljivog satira. Satirska djeca, odnosno mladi satiri bili su često prikazivani u umjetnosti.

Prmea Higinu[5], Eratosten piše da su u Gigantomahiji satiri i sileni došli jašući na magarcima koji su se uplašili stravičnih neprijatelja i glasno njakali, što je uplašilo Gigante koji su pobjegli.

Podrijetlo[uredi VE | uredi]

Prema Homerskoj himni Afroditi[6], planinske nimfe Oreade su spavale sa Silenima i Hermesom, a pretpostavlja se da su satiri plod tog čina. Heziod[7] ih naziva braćom planinskih nimfa te Kuretesa, no beznačajnom i ništavnom rasom.

Strabon[8] citira Hezioda da su se Hekaterovim i Foronejevim kćerima rodile planinske nimfe i satiri te kureti (Kouretes). Prema Nonu[9] Leneju, Astraju i Maronu, trima silenima, Silenovim sinovima, rodili su se satiri.

Češća je inačica da su sinovi Hermesa i Iftime[10] ili Najada[11]. Prema Euripidu[12], Silen ih naziva svojim sinovima.

Satiri i nimfe[uredi VE | uredi]

Satir, rimska kopija Praksitelova djela

Satiri su bili povezani s plodnošću, a sami bjehu pohotna i razvratna bića koja su voljela žene, ali i dječake. Posebice su se zaljubljivali u nimfe koje su često promatrali i opsjedali.

Umjetnost[uredi VE | uredi]

Slikarstvo[uredi VE | uredi]

U grčkoj su umjetnosti isprva prikazivani starim i ružnim stvorenjima, posebice u radovima atičke škole, ali poslije su ih počeli prikaživati mlađima i blaženijima.

Poznat je kip, vjerojatno kopija Praksitelova djela, koji prikazuje satira koji se blaženo naslanja na stablo s frulom u ruci (na slici zdesna).

Književnost[uredi VE | uredi]

Satirska drama slijedila je nakon trilogije tragedija na dionizijevskim svečanostima. Te bi drame jednostavnije i veselije prišle temi, za razliku od tragedija. Eshil je bio poznat po svojim satirskim dramama, ali nisu sačuvane. Od Sofokla ostala je jedna satirska drama sačuvana u fragmentima - Tragači ili Sljednici (Ichneutae) 1907. u Egiptu. Jedina preživjela satirska drama iz 5. stoljeća pr. Kr. jest Euripidov Kiklop.

Rimska satira bio je poetski esej kojim se moglo kritizirati i izrugivati. Često se povezivala s grčkom satirskom dramom, ali jedina veza je samo prevratnički duh samih satira, kao suprotnost urbanizmu i samoj civilizaciji. Etimologija je također drukčija, dolazi od latinskog satira, odnosno ranije oblika satura, ženskog roda pridjeva satur = "zasićen" (od ie. korijena *sa-t/se-t-, otud i stsl. sytъ > hrv. sit).

Literatura[uredi VE | uredi]

  1. Ovidije: Metamorfoze (I./192)
  2. Diodor Sicilski: Biblioteka povijesti (IV./5.3)
    Ovidije: Metamorfoze (XI./86.)
  3. Non: Dionysiaca (XIV./47)
  4. Pauzanije: Opis Grčke (I./23.6)
  5. Higin: Astronomica (2.23)
  6. Homerske himne: Afrodita (256. -)
  7. Heziod: fragmenti, ur. Karl Wilhelm Göttling (96.)
  8. Strabon: Geografija (X./3.9)
  9. Non: Dionysiaca (XIV./105. -)
  10. Non: Dionysiaca (XIV./113.)
  11. Ksenofont: Symposion (V./7.)
  12. Euripid: Kiklop (13, 82, 69.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Satiri