Široki front (Urugvaj)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Široki front
Frente Amplio (FA) (šp.)
Logo Frente Amplio.svg
Predsjednik Mónica Xavier
Osnovana 5. veljače 1971.
Sjedište Montevideo
Država djelovanja Flag of Uruguay.svg Urugvaj
Glasilo Voces del Frente
Ideologija Demokratski socijalizam[1]
Politički položaj lijevi centar[2][3]
krajnja ljevica[4][5]
Međunarodna skupina COPPPAL
Forum São Paula
Socijalistička internacionala
Progresivni savez
Senat
16 / 30
Zastupnički dom
50 / 99
Intendanti
6 / 19
Načelnici
32 / 112
Službene boje      plava
     bijela
     crvena
     žuta
Službena stranica

Široki front (špa. Frente Amplio, pokrata FA) urugvajska je politička stranka lijevog centra, odnosno krajnje ljevice, sa središtem u Montevideu. Glavni ideološki smjer stranke je socijaldemokracija, te u novije vrijeme i liberalizam.[1] Široki front je vodeća ljevičarska stranka u Urugvaju, koja je neprekidno na vlasti od 2004. godine. Surađuje s drugim ljevičarskim strankama kao što su Demokršćanska stranka[6], Radnička stranka, Komunistička partija Urugvaja, Progresivni savez i druge.

Povijest[uredi VE | uredi]

Stranka je osnovana 1971. godine, od strane šačice nezadovoljnih ljevičara. Prvi predsjednik stranke i predsjednički kandidat bio je general Líber Seregni. Nakon Državnog udara 1973. stranka je proglašena nelegalnom, a njezin je rad bio zabranjen. Zabrana je trajala sve do 1985., kada je ponovno uspostavljena demokratska vlast u državi.

Nekoliko manjih ljevičarskih političkih stranaka, među kojima je bio i Široki front, osnovali su politički savez (koaliciju) Encuentro Progresista - Frente Amplio za Opće izbore 1994. godine. Ubrzo se koaliciji pridružila i socijaldemokrtaska stranka Novi svemir, koja je do danas ostala vjerni saveznik Širokog fronta te je redoviti član političkih saveza s njim. Koalicija Encuentro Progresista - Frente Amplio je na izborima 1994. osvojila preko 620.000 glasova (točnije 621.226), odnosno 30,8 %, i time osvojila 31 zastupničko mjesto u Zastupničkom domu i 9 mjesta u Senatu, odnosno ukupno 40 mjesta u Urugvajskom parlamentu.[7] To je bio prvi veći uspjeh stranke od njezina osnivanja.

Izborni rezultati[uredi VE | uredi]

Zastava stranke.

Predsjednički izbori[uredi VE | uredi]

Godina izbora Kandidat Prvi krug Drugi krug
osvojeni glasovi % osvojenih glasova osvojeni glasovi % osvojenih glasova
1994. Tabaré Vázquez 621.226 30,6 (3.)
1999. Tabaré Vázquez 861.202 40,1 (1.) 982.049 45,9 (2.)
2004. Tabaré Vázquez 1.124.761 51,7 (1.)
2009. José Mujica 1.105.262 48,0 (1.) 1.197.638 52,4 (1.)
2014. Tabaré Vázquez 1.134.187 47,8 (1.) 1.226.105 56,2 (1.)

Parlamentarni[uredi VE | uredi]

Godina izbora osvojeni glasovi % osvojenih glasova Zastupnički dom (mandati) +/- Senat (mandati) +/- Bilješke
1994. 621.226 30,6 (3.)
31 / 99
9 / 31
1999. 861.202 40,1 (1.)
40 / 99
Rast 9
12 / 31
Rast 3
2004 1.124.761 51,7 (1.)
52 / 99
Rast 12
17 / 31
Rast 5
2009. 1.093.869 47,5 (1.)
50 / 99
2
16 / 30
1
2014. 1.134.187 49,45 (1.)
50 / 99
0
15 / 30
1

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 (engl.) Stephen, Gregory, Intellectuals and Left Politics in Uruguay, 1958-2006, Sussex Academic Press, objavljeno 2009., str. 129, Google knjige
  2. (engl.) Stephen, Gregory, Intellectuals and Left Politics in Uruguay, 1958-2006, Sussex Academic Press, objavljeno 2009., str. 4, Google knjige
  3. (engl.) Scott, Mainwaring; Timothy R., Scully, The Diversity of Christian Democracy in Latin America - Christian Democracy in Latin America, Stanford University Press, objavljeno 2003., str. 49, dostupno na Google knjige
  4. (engl.) Helen, Schooley, Uruguay — History - South America, Central America and the Caribbean, objavljeno 2001 i 2002.., Europa Publications, str. 760, dostupno na Google knjige
  5. (engl.) Donald F., Busky, Communism in History and Theory: Asia, Africa, and the Americas, Praeger Publishers, 2002., str. 224., dostupno na Google knjige
  6. (šp.) Rumbo a la Asamblea Nacional del 16/11/2013. El Partido Demócrata Cristiano en el siglo XXI, pdcuruguay.uy - Široki front, objavljeno 16. studenog 2013., pristupljeno 16. travnja 2016.
  7. (engl.) Dieter Nohlen, Elections in the Americas: A data handbook, Volume II, objavljeno 2005. godine, str. 494, ISBN 978-0-19-928358-3

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]