25. domobranska pješačka pukovnija

Izvor: Wikipedija
25. zagrebačka domobranska pješačka pukovnija

Značka na kapi pripadnika 25. dom. pješ. puk.
Služba 1880. – siječanj 1919.[1]
Geslo Za dom i kralja krv prolit valja![2][3]
Država Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija
Vojska Kraljevsko hrvatsko domobranstvo
Austro-ugarska vojska
Grana pješačka pukovnija
Sudjelovanje Prvi svjetski rat
Oslobađanje Međimurja
Jačina 2.918 (ukupno u miru)[4]
Kratica HonvIR 25 (HIR 25.)
Zapovjednici
Zapovjednici postrojbe pukovnik Anton Matašić (1914.)[5]
potpukovnik Koloman Poverzanović (06. kolovoza 1914.)[6]
Matija Murković (1914.1918.)[7]
Poznati pripadnici vodnik Josip Broz[8][9]
Miroslav Krleža[10]

25. domobranska zagrebačka pješačka pukovnija (Zagraber Landwehr-Infanterie-Regiment Nr.25, Zágrábi 25. honvéd gyalogezred) bila je pukovnija u sastavu Kraljevskog hrvatskog domobranstva. Stožer pukovnije bio je u Zagrebu.[11] I. i III. bojna bila je stacionirana u Zagrebu, a II. u Varaždinu.[12]

Povijest[uredi | uredi kôd]

Osnovana je 1889. iz 25. pješačke polubrigade, koja je ustrojena 1874. iz 79., 80. i 83. domobranske satnije.[4]

Zapovjednik pukovnije 1914. bio je pukovnik Anton Matašić.[5] Iste godine uključena je u 42. domobransku pješačku "Vražju" diviziju. Divizija je imala 14.000 ljudi i bila je pod zapovjedništvom general-pukovnika Stjepana Sarkotića. To je jedna od najpoznatijih vojnih postrojba hrvatske ratne prošlosti. Svoj ratni put počela je na srbijanskom ratištu, u Srijemu, kao dio snaga prvog udara.[13] Kasnije sudjeluje u bitkama na Ceru i Kolubari, a zatim je upućena u Galiciju. Početkom 1918. godine bila je prebačena na talijansko ratište, gdje ostaje do kraja rata.[13] Divizija se posebno istaknula 1915. prilikom zauzimanja Crne Gore.

Zapovjedništvo 25. domobranske pukovnije na bojištu, 1917.

Pukovnija se istakla na Drinskoj fronti te je u prodoru V. Austro-ugarske armije prema Valjevu prodrla daleko u zaleđe srpskog operativnog razvoja, te zauzela Baćinovac, koji je branila gotovo cijela srpska divizija.[7]

O ljudskim gubitcima svih hrvatskih postrojbi austro-ugarske vojske uoči Božića 1915. govori Miroslav Krleža u romanu Zastave (citirajući vjerodostojno onodobne novinske izvještaje): 25. domobranska pješačka pukovnija 14.000 mrtvih, 26. pukovnija 20.000 mrtvih, a 53. pukovnija 18.000 poginulih.[14] Do točnih podataka je teško doći, jer su oni zametnuti i rasuti po arhivima u Beču, Budimpešti i Beogradu.

U prosincu 1918., časnici i domobrani sad već bivše 25. zagrebačke pukovnije sudjelovali su u oslobađanju Međimurja od mađarske okupacije.[1] Odlučeno je da to učine hrvatske vojne postrojbe, sastavljene od domobrana 25. i 26. domobranske pukovnije, zajedno s vojnicima 53. i 96. pukovnije zajedničke austro-ugarske vojske, dobrovoljcima i domobranima iz ostalih postrojbi, pod zapovjedništvom potpukovnika Slavka Kvaternika, Stjepana Sertića, majora Mirka Pogledića te satnika Josipa Špoljara.[15]

Spomenik poginulima 25. domobranske pješačke zagrebačke pukovnije Hrvatskog Domobranstva kod Kulačkova, okolica Kolmeje, 1916., uz poklič Bog i Hrvati

Raspuštanje[uredi | uredi kôd]

Spomen-ploča žrtvama 25. domobranske pješačke pukovnije na Trgu bana Jelačića, 5. 12. 1918.

5. prosinca 1918. g. oko 13 sati 25. domobranska pješačka pukovnija krenula je na Jelačićev trg u Zagrebu prosvjedovati protiv raspuštanja domobranstva nakon završetka Prvog svjetskog rata. Na Trgu si im se priključili građani. Domobrani su razvili hrvatske trobojnice i otvoreno skandirali republika i Hrvatska. Čim su došli na Jelačićev trg na njih je otvorena puščana i mitraljeska vatra s krovova okolnih zgrada i ubijeno je 13, a ranjeno 17 ljudi, što je poznato pod nazivom Prosinačke žrtve.

Stvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba pokrenut je krajem 1918. proces demobilizacije u kojem je raspušteno Hrvatsko domobranstvo. Raspuštanje domobranstva počelo je u studenome 1918. i nastavilo se u prvim mjesecima 1919. Početkom siječnja 1919. naređeno je ukidanje 25. i 26. pješačke pukovnije (kao i onih iz zajedničke austro-ugarske vojske).[1]

Sastav[uredi | uredi kôd]

1914. narodnosni sastav je bio sljedeći: 97% Hrvata i Srba te 3% ostalih.[12]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b c Čapo, Hrvoje: Broj primljenih časnika bivše austrougarske vojske u vojsku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Časopis za suvremenu povijest, Vol.40 No.3. prosinca 2008..
  2. Dadoh zlato za željezo-Hrvatska u Prvom svjetskom ratu 1914.–1918., muzejsko-pedagoška knjižica, Hrvatski povijesni muzej
    Wikicitati »Geslo s hrvatske trobojnice pod kojim su, po sačuvanom originalnom primjerku zastavice kao i prema pisanju onodobnog tiska, u rat kretali vojnici 25.domobranske pješačke pukovnije«
  3. Zastavica, izložba "Hrvatska u Prvom svjetskom ratu", HPM
  4. a b Pojić, Milan; 2001., Ustroj Austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.-1914., Arhivski vjesnik, No.43. ožujka 2001..
  5. a b Weltkriege.at – Infanterieregimenter der ö.u. Armee im Mai 1914 vom k.u.k. Heer
  6. Knežević Branimir: Gledanje u vidjeno – ratovanje u Srbiji 1914. godine str. 12 Zagreb 1917.
  7. a b vojska.net, Matija Murković, životopis
  8. Vojna Enciklopedija II, str 132
  9. Titov životopis, 1892. – 1913.
  10. Krležijana, Miroslav Krleža, životopis[neaktivna poveznica]
  11. Austro-Hungarian Common Army Infantry Deployment – August 1914. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. prosinca 2017. Pristupljeno 13. siječnja 2012. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  12. a b Hungarian Landwehr (Honvéd) Infanterieregimenter as at July 1914. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. veljače 2012. Pristupljeno 13. siječnja 2012. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  13. a b Vojna povijest: Izviđački zrakoplov 42. divizije u Italiji[neaktivna poveznica]
  14. Krleža, Miroslav: Zastave, roman u pet knjiga, knjiga treća, Naklada Ljevak, Zagreb, 2000.
  15. Horvat, Damir, prof.: Pripreme za konačno oslobođenje Međimurja, Hrvatski povijesni portal. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. siječnja 2012. Pristupljeno 13. siječnja 2012. journal zahtijeva |journal= (pomoć)