Zastave (roman)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Zastave
Krleza Zastave naslovnica 1967.jpg
Zorino izdanje Zastava iz 1967. godine likovno je opremio Edo Murtić.
Autor Miroslav Krleža
Jezik hrvatski
Vrsta djela roman
Datum (godina)
izdanja
1962. - 1976.
Vrijeme (mjesto)
nastanka
Zagreb
Vrijeme radnje Prva trećina 20. stoljeća
Mjesto radnje Hrvatska, Mađarska i Srbija
Glavni lik(ovi) Kamilo Emerički
Prethodna Banket u Blitvi (1964.)
Sljedeća Poezija (1969.)

Zastave su posljednji roman Miroslava Krleže. Prvi put je izdan u nastavcima u književnom časopisu Forum 1962., a konačan oblik izdanja u pet knjiga dobiva 1976. Roman prati nacionalna zbivanja u Hrvatskoj, Mađarskoj i Srbiji u prvoj trećini 20. st. i usporedo s njima intimu Kamila Emeričkoga, predstavnika zagrebačke elite i centralne ličnosti Zastava. Kamilo je inteligent bogatog životnog kurikula koji određuju Balkanski ratovi, Prvi svjetski rat, raspad Austro-Ugarske Monarhije, rađanje komunističkog pokreta i projugoslavenskih ideja. Kamilo se stvaruje u odnosu prema ocu, prema prijatelju anarhistu Joakimu Žigmanu (Joji) i prema ženi (Ani, Jolandi, Genji), a u temelju je sazrijevanje njegove političke svijesti.[1][2]

Struktura i karateristike romana[uredi | uredi kôd]

Zastave se može promatrati kao bildungsroman, »genetički roman« (Lasić) o Kamilu Emeričkom. Djelo ima monološku formu i ponekad se označava kao »memoarsko« (R. Vučković), ili “autobiografično” (M. Vaupotić) jer tematizira Krležinu generaciju. Vrijeme rekonstruira na temelju povijesnih i dnevničkih dokumenata, pa se u tom sloju može promatrati i kao novopovijesni roman.[2] Kao i ciklus o Glembajevima, smješten je na zalazu klasnog svijeta Emeričkih. Dramska snaga romana proizlazi iz Krležine dijaloške forme i dijalektičke koncepcije svijeta, a manje je riječ o »skupu drama u romanesknoj formi« (R. Vučković). Autor je u konačnoj trećoj (sarajevskoj) verziji Zastava dao definitivan kronologijski oblik romana. Forumova peta knjiga pri tome postaje treća.[2]

Prva i druga knjiga u sve tri verzije prikazuju prvu fazu Kamilovog života od rođenja do Prvog svjetskog rata, odnosno odlaska u regrute. Pripovjedanje je smješteno u 1913., a kroz sjećanja se prikazuje i Kamilovo rođenje, bombaška afera (1904), odlazak u Peštu u Hungaricum (1906), rađanje ljubavi prema Ani, zaruke s Jolandom.[2] Kasnijim objavljivanjem dvaju poglavlja ("Te Deum za pobjedu kod Przemyśla" i "Bitka kod Gródeka Jagiełłonskog") pripovjedač donosi nova Kamilova iskustva: smrt Genje Tommaseo, iskušenje rata, teška ranjavanja u eksploziji municije i u bici kod Gródeka, čime završava Kamilovo neposredno ratno iskustvo. O ratnoj 1914. piše iz perspektive 1922., odnosno evocira prošlost. Time postiže veću relativizaciju, i veću distancu prema događajima.[2]

Treća knjiga sarajevske verzije obuhvaća Kamilov život nakon ranjavanja i liječenja. On je ponovno u civilu »pod djedovskim krovom«. Prisjeća se različitih događaja (smrt majke, Jolande, Genje), sada u novim tumačenjima i viđenjima, u skladu s novim spoznajama i detaljima. Razmišlja o problemu čovjeka, odgoja, Kosova, jugoslavenstva. Sve je to uvod u ponovni susret s Jojom, koji zauzima polovicu knjige. Njihov susret je rekapitulacija i propitkivanje smisla i civilizacijske i ljudske i povijesne prakse koju oni žive, i koje su sudionici i kreatori. Tumači se kao svojevrsno svođenje bilance. Treću knjigu ispunjava relacija Kamilo - Joja, tj. politička svijest se kristalizira unutar dviju varijanti, Kamilove i Jojine. U četvrtoj knjizi najviše prostora posvećeno relaciji Kamilo - otac, iako ona zauzima najviše prostora i u cijelome romanu. Peta knjiga je posvećena relaciji Kamilo - Ana.[2]

Odnosi i teme[uredi | uredi kôd]

Kamilo se kao lik realizira u svojoj intimnoj drami s jedne strane, i u društvenopovijesnom smislu s druge strane. Pripovjedač ga prati od vatrena nacionalizma i zanesenosti pijemontskom Srbijom u mladosti, do negiranja romantične nacionalne ideologije i mitologije, te neobične ljubavi prema pjesnikinji Ani Borongay.[2] Krleža koristi autentičan materijal i stvarne likove kako bi oslikao pozadinu Kamilove motivacije i sazrijevanja. Razvoj njegove ličnosti teče od prvotnog oduševljenja nacionalističkom ideologijom, preko simpatiziranja sa Supilovim idejama i srpskom politikom, do osviještena socijalista.

Njegov otac je i očinski i politički zabrinut za sinove ekscese. Apologetika kosovskog mita se parodira kroz lik Mitre Mitrovića (riječ je o stvarnoj povijesnoj ličnosti Dimitriju Mitrinoviću). Kamilo ga odbacuje, svjestan prazne retorike koja u teškim ratnim okolnostima nije sposobna za odgovarajuće spoznaje. I lik F. Supila je veliko razočaranje te predstavlja i Krležin i Kamilov oproštaj od mladenačkih iluzija.

Kamilo bolno i melankolično razmišlja o smrti, vremenu, ljudskom biću. Iz te pozicije bilo kakav angažman izgleda besmislen. Tome se opire drugi pol Kamilove ličnosti: strast za angažmanom, revolucijom, promjenom. Kamilo u Jojinu povijesnu temporalnost unosi egzistencijalnu zebnju, a Joja u Kamilovu pukotinu bitka i prakse bića povijesni smisao i (r)evolucijsku progresiju. Obojica su u procijepu između nasilja i humanitasa. Svjesni su da se nasilje može dokinuti samo nasiljem, a humanitas se protiv toga buni.[2]

Kamilov odnos prema ocu također je složen. Sin negira očev autoritet i njegovu političku ideologiju, a voli ga kao ljudsko biće. Cijeni očeve humane poteze i njegovo nastojanje da očuva integritet. Konačan prekid s ocem počinje kada Kamilo kod njega uočava rasap moralnoga integriteta, kada se otac hvali sukobom s kmetovima i političkim kameleonstvom. Kamilo će na kraju promijeniti i prezime. Uvidjevši da je Kamilo imao pravo, otac mu ostavlja pismo prije konačnoga puta u Mađarsku gdje umire.[2]

U relaciji prema Ani ostvaruje se tema odsutnosti, tj. žudnje za odsutnošću. Kamilo kao da ne želi Anu bez ostatka te je pušta kako bi je posjedovao u mitu o ljubavi. Ana je emancipirana, fatalna, senzualna, bolećiva, krhka, ali i snažna, osamljena, nekonvencionalna i antimalograđanska, bez čvrstoga obiteljskog sidrišta. Ona i u tjelesnost i u duhovnost unosi erotizam. Ana za Kamila ostaje ono što je za Krležu umjetnost (Lasić).[2]

Poglavlja[uredi | uredi kôd]

Konačan oblik izdanja u pet knjiga roman je dobio 1976., sa sljedećim rasporedom poglavlja:

Prva knjiga[uredi | uredi kôd]

  • Audijencija kod madžarskog ministra predsjednika
  • Joja u Glinu, Kamilo u Hungaricum
  • Smrt Presvetle
  • U sjeni majčina odra
  • Na povratku
  • Objed u čast gospodina Stevana Mihailovića Gruiča

Druga knjiga[uredi | uredi kôd]

  • Amadeo Trupac postaje narodni zastupnik
  • Večera kod starog Kamratha
  • U sjeni Jolandine smrti
  • "Nejunačkom vremenu u prkos"
  • Zbogom, mladosti
  • Zov carske trube
  • Salto mortale
  • Te Deum za pobjedu kod Przemysla
  • Bitka kod Grodeka Jagiellonskog

Treća knjiga[uredi | uredi kôd]

Četvrta knjiga[uredi | uredi kôd]

  • Srebrni pir u domu Jurjaveških
  • U mećavi
  • Morituri

Peta knjiga[uredi | uredi kôd]

  • Rendez-vous u hotelu Royal
  • Objed u Grand Hotelu
  • Ljubav na odru
  • Finale
  • Pokoj vječni daruj im, gospodine

Krleža o Zastavama[uredi | uredi kôd]

Politička tema romana otvara široku historijsku perspektivu na život hrvatskih, srpskih i madžarskih generacija, rođenih između šezdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. U periodu koji obuhvaća vremenski razmak između pogibije Obrenovića, banovanja grofa Khuena i balkanskih ratova, glavnim licima kompozicije, osim njihovih individualnih sudbina, vitla još i dramatski politički vihor, kao u oluji izgubljenim pticama.
U predvečerje austro-ugarskog sloma, u narkozi mnogobrojnih i raznovrsnih iluzija, obmana i nada, usred neprozirne koprene od dima požara i dinamita Prvog svjetskog rata, dva se pokoljenja probijaju u ovom romanu kroz magle i neizvjesnu stvarnost, da bi predratnu političku borbu produžila pod novim okolnostima, na terenu novonastalog SHS Kraljevstva, u sve kobnijem kontrastu nacionalne i socijalne diferencijacije. U poratnim prilikama moralnog i političkog rasula, roman postaje pozornicom dramatskih sudara između davno već preživjelih socijalnih predrasuda, mitomanija i socijalističkih pogleda na pitanje južnoslovjenskog narodnog i državnog ujedinjenja. Dvadesetak lica raznih poziva i podrijetla, aristokrata i paupera, političara, ministara, visokih birokrata u činu generala, pustolova, ratnih bogataša i sanjara, galerija madžarske, hrvatske i srbijanske inteligencije javlja se u prvom planu ovoga ljetopisa, u vremenu 1912-22, između Kumanova i Bregalnice, zagrebačkih i bosanskih atentata, sve do pojave lenjinizma, koji se u svijestima i savjestima romansiranih likova javlja kao idejni i moralistički kontrapunkt sprem svega što je u našoj zemlji, po zakonu historijske tromosti djelovalo negativno i razorno na razvoj narodnih i socijalnih odnosa"[2]

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]