Alžirsko-jugoslavenski odnosi
.svg){kind=small}
Diplomatski odnosi između Alžira i Jugoslavije su bili povijesni odnosi između Alžira i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Obje zemlje su se poistovjećivale sa širom mediteranskom regijom, a dijelile su i članstvo u Pokretu nesvrstanih. U razdoblju Alžirskog rata za nezavisnost Jugoslavija je pružila značajnu logističku i diplomatsku podršku alžirskoj strani, što je utjecalo na jugoslavenske odnose s Francuskom. Jugoslavija je bila prva europska država koja je otvoreno podržala FLN.[1] Jugoslavija je zvanično priznala nezavisnost Alžira 5. rujna 1961. godine kao prva država u Europi.[2] Država je uspostavila formalne diplomatske odnose 3 dana prije nezavisnosti 2. srpnja 1962.[3] Ovo je dovelo do narušavanja u jugoslovensko-francuskim odnosima kada je Pariz odlučio povući veleposlanika iz Beograda. U okviru Pokreta nesvrstanih Jugoslavija je blisko surađivala s ključnim članicama Indijom i Egiptom, dok je Alžir slijedio radikalniju grupu zemalja u kojoj je Kuba igrala istaknutu ulogu.[4]
Povijest[uredi | uredi kôd]
U razdoblju Alžirskog rata za nezavisnost predstavnici Fronta narodnog oslobođenja opisivali su Jugoslaviju kao svog najbližeg ne-arapskog saveznika.[4] Jugoslavija je de facto priznala FLN kao predstavnika alžirske nacije, ali je uzimajući u obzir glasna upozorenja Francuske inicijalno izbjegavala i de jure priznanje pokreta.[4] Vjeruje se kako su prvi tajni kontakti između dvije strane uspostavljeni 1954. godine u Kairu kada je Jugoslavija zvanično prodala vojnu opremu Egiptu koja je poslije mjesec dana proslijeđena u Alžir.[5]
U listopadu 1956. Beograd je bio domaćin sastanka između FLN-ova Mohameda Hidera i SFIO-ova Pjer Erboa, dok je Jugoslavija od 1957. napustila posredničke napore i odlučila otvoreno podržavati Alžir.[5] Od tada je Francuska mornarica započela zaustavljati jugoslavenske trgovačke brodove na Mediteranu vjerujući kako isporučuju pomoć alžirskim pobunjenicima.[5] Francuska mornarica je 7. kolovoza 1957. otkrila i oduzela 70 tona vojne opreme sa jugoslavenskog broda Srbija dok je najveća otkrivena isporuka otkrivena 18. siječnja 1958. godine u blizini Orana kada je na Jadrolinijinom brodu Slovenija pronađeno 148 tona vojne opreme.[5]
Predsjednik Privremene vlade Republike Alžira Ferhat Abas posjetio je Beograd u razdoblju između 6. i 12. siječnja 1959. gdje je razgovarao s predsjednikom Jugoslavije Josipom Brozom Titom.[2] Druga dva člana alžirske vlade, Krim Belkacem i Muhamed Jazid, su 2. veljače 1959. razgovarali sa veleposlanikom Jugoslavije u Tunisu.[2] Jugoslavija je alžirskim borcima osiguravala hranu, lijekove i vojnu opremu, što Alžirci nisu nužno očekivali od jedne srednje velike europske socijalističke zemlje.[4] Građani Jugoslavije rašireno su prihvaćali alžirsko iskustvo kao iskustvo koje je bilo slično ne tako dalekom iskustvu NOB-a i revolucije tijekom Drugog svetskog rata.[5]
Zemlja je stoga obratila pažnju na kulturni aspekt Alžirskog rata i poslala je svoje fotografe poput Stevana Labudovića koji je u razdoblju 1959-1962. snimio 27 filmova i 274 fotografije, izdavane su zvanične novine El Mudžahid u beogradskom izdanju kao i prvi gramofonski snimak Kasamana, melodije himne Alžira.[5] Dana 1. ožujka 1960. godine Nacionalni oslobodilački front (FLN) otvorio je svoj Biro u Beogradu.[2] Nasuprot indijskoj suzdržanosti, ali uz podršku Sukarna i Kwame Nkrumah, alžirski je FLN pozvan da u statusu suverene vlade sudjeluje u prvoj Konferenciji nesvrstanih zemalja u Beogradu 1961. godine.[4] Predsjednik Ahmed ibn Bela je posjetio Jugoslaviju i u ožujka 1964. godine.[4]
Spisak bilateralnih državnih posjeta[uredi | uredi kôd]
Jugoslavenske posjeti Alžiru[uredi | uredi kôd]
- 24-30. travanj 1965: Josip Broz Tito[6]
- 5-9. studeni 1969: Josip Broz Tito[6]
- 2-10. rujan 1973: Josip Broz Tito[6]
- 28-31. svibanj 1979: Josip Broz Tito[6]
- 20-21. listopad 1979: Josip Broz Tito[6]
Alžirski posjeti Jugoslaviji[uredi | uredi kôd]
- 9. lipanj 1959.: Ferhat Abas[6]
- 2. rujan 1961.: Benijusef Benheda[6]
- 5-13. ožujak 1964: Ahmed ibn Bela[6]
- 6-11. listopad 1966: Huari Bumedijen[6]
- 12-14. lipanj 1967: Huari Bumedijen[6]
- 15. listopad 1973.: Huari Bumedijen[6]
- 14-15. siječan 1978: Huari Bumedijen[6]
- 22 srpanj-1. kolovoz 1978: Huari Bumedijen[6]
Vidi još[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Mila Turajlić. 2019. Liberation Newsreels vol. 1 - Dnevnih napada nema. Tamara Soban (ur.). Southern Constellations: The Poetics of the Non-Aligned (PDF). Moderna galerija, Ljubljana. str. 177. ISBN 978-961-206-138-8
- ↑ a b c d Bogetić, Dragan. 2012. Podrška Jugoslavije borbi alžirskog naroda za nezavisnost u završnoj fazi Alžirskog rata 1958-1962. Istorija 20. Veka (srpski) (3): 155–169. doi:10.29362/ist20veka.2012.3.bog.155-169. Pristupljeno 25. rujna 2020.
- ↑ Radina Vučetić; Pol Bets; Radovan Cukić; Ana Sladojević. 2017. Tito u Africi: slike solidarnosti (PDF). Muzej Jugoslavije. ISBN 978-86-84811-45-7
- ↑ a b c d e f Byrne, Jeffrey James. 2015. Beyond Continents, Colours, and the Cold War: Yugoslavia, Algeria, and the Struggle for Non-Alignment. The International History Review. 37 (5): 912–932. doi:10.1080/07075332.2015.1051569. S2CID 154033045. Pristupljeno 25. rujna 2020.
- ↑ a b c d e f Tot, Dora. 2018. ODNOSI JUGOSLAVIJE I ALŽIRA U PRVOJ POLOVICI 1960-IH: STRATEGIJA IZGRADNJE MEKE MOĆI (PDF) (diplomski rad). Sveučilište u Zagrebu
- ↑ a b c d e f g h i j k l m R. Radonić, Nemanja. 2020. Слика Африке у Југославији (1945-1991) (PDF) (doktorska dizertacija). Sveučilište u Beogradu. Pristupljeno 1. studenoga 2020.