Prijeđi na sadržaj

Jugoslavija i Pokret nesvrstanih

Izvor: Wikipedija
Prva konferencija Pokreta nesvrstanih u Beogradu 1961.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je jedna od zemalja osnivača izvanblokovskog Pokreta nesvrstanih zemalja u razdoblju Hladnog rata. Glavni grad Jugoslavije, Beograd, ugostio je u rujnu 1961. godine Prvu konferenciju Pokreta nesvrstanih, a bio je i prvi grad koji je konferenciju ugostio dva puta kada je u rujnu 1989. godine u Beogradu organizirana i Deveta konferencija pokreta nesvrstanih.

Politika nesvrstavanja uz aktivno sudjelovanje u pokretu bila je kamen temeljac jugoslavenske hladnoratovske vanjske politike i jedan od osnovnih ideoloških postulata jugoslavenske federacije.[1] Kao jedina izvanblokovska europska socijalistička država socioekonomski blisko vezana za zapadnu Europu, Jugoslavija je odabirala politiku balansiranja i oprezne ekvidistance[2] prema Sjedinjenim Američkim Državama, Sovjetskom Savezu i Kini pri čemu je nesvrstanost doživljavana kao kolektivna garancija sigurnosti i nezavisnosti zemlje.[3] Pokret nesvrstanih je uz to otvarao i dodatni manevarski prostor u duboko podijeljenoj i tim podjelama politički ograničenoj hladnoratovskoj Europi u kojoj su neutralne države bile dodatno izložene situaciji de facto ograničenog suvereniteta (vidi primjer finlandizacije).[4]

Kraj Hladnog rata i raspad Jugoslavije doveli su u pitanje i sam opstanak Pokreta nesvrstanih koji je izbjegao prestanak djelovanja samo uz pomoć politički pragmatičnog vodstva Indonezije.[5]

Povijest

[uredi | uredi kôd]
Posjeta premijera Indije Džavaharlala Nehrua Jugoslaviji 1955. godine
Hajle Selasije i Josip Broz Tito u Beogradu 1963. godine

Razlaz sa SSSR-om 1948. godine i vanjska politika do početka nesvrstavanja

[uredi | uredi kôd]

U razdoblju Drugog svjetskog rata jugoslavenski su partizani oslobodili svoju zemlju uz tek manju pomoć SSSR-a i zapadnih saveznika. To je nove komunističke vlasti vodilo ka uvjerenju da nasuprot drugim zemljama u istočnoj Europi njima pripada pravo na slobodniji socijalistički razvoj. Nasuprot većini drugih komunističkih stranaka u istočoj Europi, jugoslavenski komunisti mogli su računati na lojalnost lokalnih vojnih i policijskih snaga kao i na relativno visoku razinu legitimnosti među brojnim jugoslavenskim narodima i narodnostima. Jugoslavija sebe nije doživljavala kao klijenta već kao saveznika SSSR-a pri čemu je Beograd bio spreman inicirati ratobornije politike od Moskve koja je prije početka Hladnog rata nastojala održavati veze sa zapadnim saveznicima. Ta odvažnija jugoslavenska politika bila je vidljiva po pitanju Slobodnog teritorija Trsta, ideje Balkanske federacije, uplitanja u Grčki građanski rat, Austo-slovenskog sukob u Koruškoj kao i u infiltraciji i usmjeravanju Narodnooslobodilačkog pokreta Albanije. Nezavisna i odvažna politika Beograda podizala je tenzije u odnosima sa SSSR-om koje su eskalirale 1948. godine u sukobu Tita i Staljina gdje je Jugoslavija završila i gotovo potpunoj međunarodnoj izolaciji nakon prekida odnosa s Istočnim blokom.

U potrazi za novim saveznicima Jugoslavija se prvo orijentirala ka Zapadnom bloku pri čemu je 1953. potpisala Balkanski pakt sa NATO članimaca Grčkom i Turskom. Nakon Staljinove smrti jugoslavenski odnosi sa SSSR-om su se djelomično popravili što je dovelo i do verbalne podrške intervenciji u Mađarskoj (nasuprot oštroj osudi intervencije u Čehoslovačkoj 1968.). Beogradska deklaracija iz 1955. godine dovela je do smanjenja značaja i postupnog prestanka djelovanja Balkanskog pakta. Kako je Jugoslavija ipak željela sačuvati novostečenu nezavisnost u tom je razdoblju došlo i do usmjeravanja na razvoj odnosa sa neutralnim europskim zemljama kao što je bila Finska. Jugoslavija se nije učlanila ni u Varšavski pakt osnovan u svibnju 1955. godine. Kako bi izbjegla izolaciju u duboko podijeljenoj Europi, Jugoslavija je po prvi put potražila nove saveznike među novooslobođenim kolonijama i mandatnim teritorijima.[6] Jugoslavija je podržala Egipat u tijeku Sueske krize, zemlje koja će uz Jugoslaviju postati jedna od osnivačica pokreta. Odnosi s Indijom, drugim inicijatorom osnivanja pokreta, razvijani su još od vremena zajedničkog mandata u Vijeću sigurnosti UN-a od 1949. godine.[7]

Izvori nesvrstavanja

[uredi | uredi kôd]

Sljedeće 1950. godine jugoslavenski ministar vanjskih poslova Edvard Kardelj je za vrijeme opće skupštine UN-a izjavio kako „Jugoslavija ne može prihvatiti da čovječansto mora birati između dominacije jedne ili druge sile”.[2] Pojam nesvrstanost po prvi je put upotrijebljen iste godine kada su Indija i Jugoslavija odbile svrstati se po pitanju Korejskog rata.[8] Godine 1951. Josip Broz Tito je izjavio kako se nikada neće složiti s tezom kako samo velike sile trebaju određivati sudbinu svijeta čime je odbio tezu Kominterne o dihotomijskoj podjeli svijeta.[8] Tada je i odbacio tvrdnje kako Indija i Jugoslavija žele osnovati treći blok. U kolovozu 1954. godine predsjednica Opće skupštine UN-a Vidžaja Lakšmi Pandit posjetila je Jugoslaviju i pozvala Tita na uzvratni poset Indiji. Poziv je prihvaćen pa su na susretu 22. prosinca 1954. godine u New Delhiju indijski premijer Džavaharlal Nehru i jugoslavenski predsjednik Tito potpisali zajedničku izjavu u kojoj iznose kako „politika nesvrstanosti koju su usvojile i provode njihove dvije zemlje nije neutralnost ili neutralizam i zato posivnost, kako se to ponekad insiunira, već pozitivna, aktivna i konstruktivna politika koja nastoji osigurati vodstvo ka kolektivnom miru”.[7]

Od susreta na Brijunima 1956. do Beogradske konferencije 1961. godine

[uredi | uredi kôd]
Susret na Brijunima.

Trilateralni susret predsjednika Jugoslavije Tita, indijskog premijera Nehrua i predsjednika Egipta Gamala Abdela Nasera organiziran je 19. srpnja 1956. godine na Brijunima u SR Hrvatskoj.[9] Tri lidera potpisali su dokument kojim ističu kako se „Mir ne može postići kroz podjele, već kroz nastojanja da se postigne kolektivna sigurnost na svjetskoj razini. Postignut kroz širenje prostora sloboda kao i okončanje dominacije jedne zemlje nad drugom.”[9]

Krajem 1958. i početkom 1959. godine Tito je s brojnom delegacijom pošao na važnu tromjesečnu međunarodnu turneju na jugoslavenskom brodu Galeb.[10] Predsjednik Tito tom je prigodom posjetio Indoneziju, Indiju, Burmu, Cejlon, Etiopiju, Sudan, Egipat i Siriju.[10] Indonezijski predsjednik Sukarno nazvao je Tita građaninom svijeta, dok je Tito Konferenciju u Bandungu opisao kao mjesto sa kojega je potekao novi duh koji objedinjuje čovječanstvo.[10] Za vrijeme svog boravka u Indoneziji jugoslavenski predsjednik Tito je primio i počasni doktorat u pravnim znanostima na Sveučilištu u Bandungu.[10]

Beogradska konferencija 1961. godine

[uredi | uredi kôd]
Sudionici Beogradske konferencije.

Beogradska konferencija šefova država i vlada nesvrstanih zemalja 1961. godine bio je prvi službeni samit Pokreta nesvrstanih.[11] Proces dekolonizacije uvelike je doprinio u organizaciji događaja omogućivši sudjelovanje većeg broja tek oslobođenih afričkih zemalja.[11] Neki su komentari zbog toga sam događaj nazvali i Jalta trećeg svijeta povlačeći paralelu s Konferencijom u Jalti 1945. godine.[11] Ukupno 25 zemalja sudjelovalo je u Beogradskoj konferenciji uključujući Afganistan, Alžir, Burmu, Etiopiju, Ganu, Gvineju, Indiju, Indoneziju, Irak, Jemen, Jugoslaviju, Kambodžu, Cipar, Tunis, Ujedinjenu Arapsku Republiku i Cejlon dok su tri države sudjelovale u svojstvu promatrača i to su bile Bolivija, Brazil i Ekvador.[12] Pripremni susret pred sami događaj organiziran je u Kairu od 5. do 12. lipnja 1961. godine.[13] Jedan od prvih izazova bila je i podjela među novooslobođenim državama Afrike po pitanju Krize u Kongu na konzervativne zemlje u Grupi Brazavil i radikalne nacionalističke zemlje u Grupi Kazablanka.[11] Sve zemlje Kazablanka grupe sudjelovale su u konferenciji dok ni jedna od zemalja iz grupe Brazavil nije.[11]

Konferencija u Havani 1979. godine

[uredi | uredi kôd]

Sve do 1978. godine dio konzervativnijih članica pokreta vodilo je neformalnu kampanju protiv kubanskog organiziranja konferencije.[14] Jugoslavija je odbila zagovarati ideju o promjeni zemlje domaćina iako je i sama bila vrlo kritična prema onome što je doživjela kao kubansku podršku novim oblicima blokovske zavisnosti u Africi te je kritizirala i komunistički hegemonizam i kapitalistički imperijalizam u zemljama trećeg svijeta.[14] Predsjednik Tito, posljednji preživjeli od velike generacije osnivača pokreta, započeo je dalekosežnu kampanju u cilju čuvanja nezavisnosti pokreta od oba bloka.[15] Beograd je želio osigurati svoju teško stečenu nezavisnost od SSSR-a kao i spriječiti namjeru nekih arapskih i radikalnih zemalja da izbace Egipat iz članstva nakon potpisivanja mira s Izraelom[15] SSSR je u isto vrijeme optuživao Jugoslaviju da vodi nepravednu kampanju protiv Kube i Vijetnama[15] Dok su se pogledi Fidela Kastra i Tita oštro razlikovali obojica lidera javno su podvlačili nužnost očuvanja jedinstva pokreta.[14]

U svom govoru jugoslavenski predsjednik Tito osudio je Kubansku tezu o postojanju prirodnog savezništva između nesvrstanih i komunističkog bloka podvlačeći kako pokret ne može biti rezerva za bilo koji od blokova.[15] Putovanje u Havanu bilo je i posljednje putovanje u inozemstvo predsjednika Tita koje je doprinijelo i pogoršanju njegovog zdravstvenog stanja pred kraj života.[16] Odbacivanje teze o pripodnom savezništvu u tom je trenutku pozitivno utjecalo na odnose SFR Jugoslavije sa SAD-om.[17] Kuba je u isto vrijeme vjerovala kako Jugoslaviji kao relativno maloj i razvijenoj bijeloj europskoj zemlji s globalnog sjevera ne treba pripadati tako važno mjesto u pokretu ali su njezina nastojanja da ju se izolira bila neuspješna.[18]

Beogradska konferencija 1989. godine

[uredi | uredi kôd]
Opća skupština Devetog samita održana je u Sava centru

U nastojanju da iskoristi uspjehe na međunarodnom planu za obnovu i jačanje unutrašnje kohezije jugoslavenska diplomacija je usmjerila snage na organiziranje i sudjelovanje u većem broju značajnih multilateralnih inicijativa. Jedno od ovih nastojanja bilo je i uspješno kandidiranje za organiziranje konferencije pokreta nesvrstanih u Beogradu čime je jugoslavenski glavni grad postao prvi grad koji je sastanak na vrhu ugostio dva puta. Inicijativa za organiziranje konferencije u Jugoslaviji došla je od novog jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara koji će od 1993. do 1996. godine biti i posebni savjetnik glavnog tajnika UN-a za nesvrstane.[10] Početno se očekivalo kandidiranje neke od članica u Latinskoj Americi, ali kako je radikalna članica Nikaragva jedina snažno lobirala za organizuju konferencije to je dovelo do zabrinutosti u većem broju nesvrstanih glavnih gradova.[10] Konferencija je zato konačno organizirana u Beogradu u od 4. do 7. rujna 1989. godine.[19] Jugoslavija je nakon neformalnih razmatranja više potencijalnih kandidata na kraju izabrana jednoglasno na ministarskom susretu Pokreta nesvrstanih u Nikoziji 1988. godine.[20] Dok je Sekretarijat za vanjske poslove bio zadovoljan rezultatom u Nikoziji predsjedništvo Jugoslavije (kolektivni šef države) pokazivali su skepsu prema organiziranju konferencije ali ju je Josip Vrhovec na kraju prihvatio u strahu da bi odustajanje od izbora pokazalo dubinu krize s kojom se Jugoslavija već suočavala.[10] Uspjeh konferencije u Beogradu ponekad se opisuje i kao labuđi pijev ugledne hladnoratovske jugoslavenske diplomacije.[10] Konferenciju u Sava centru otvorio je Janez Drnovšek uvodnim govorom na slovenskom jeziku.[18]

Raspad Jugoslavije

[uredi | uredi kôd]
Animirana karta raspada Jugoslavije

U razdoblju jugoslavenske krize i raspada zemlje Jugoslavija je bila na kraju svog predsjedavanja Pokretom nesvrstanih koje je trajalo od 1989. do 1992. godine i nakon kojega je predsjedavanje trebala preuzeti Indonezija. Zbog kompleksnog i konfederaliziranog ustavnog uređenja Jugoslavije u razdoblju od 1989. do kraja jugoslavenskog predsjedavanja rotacijom je izmijenjeno čak pet predsjedavajućih šefova države što je bio i najdinamičnije razdoblje u izmjeni predsjedavajućeg pokretom ikada. Jugoslavenska kriza stvorila je i praktične logistike i pravne izazove u glatkom transferu predsjedavanja na Indoneziju. U vrijeme samita u Jakarti od 1. do 6. rujna 1992. godine već su započeli i jugoslavenski ratovi. Bivše jugoslavenske republike Hrvatska, Slovenija i Bosna i Hercegovina već su ušle u članstvo Ujedinjenih naroda dok je SR Jugoslavija bila izložena snažnim međunarodnim sankcijama. SR Jugoslavija (sačinjena od Srbije i Crne Gore) za sebe je tražila priznanje pune i ekskluzivne pravne sukcesije bivše SFR Jugoslavije (zahtjev koji je osporen svega nekoliko dana nakon samita u Jakarti u Rezoluciji Vijeća sigurnosti 777). Jugoslavenska kriza tako je stvorila do tada neviđenu situaciju u kojoj je predsjedavajući pokreta (Dobrica Ćosić koji se u tom trenutku nalazio u Londonu) bio odsutan sa konferencije u Jakarti na kojoj je trebao Indoneziji predati predsjedavanje.[10] Jugoslavensku delegaciju, koja iz Beograda nije primala nikakve detaljne instrukcije, vodio je crnogorski diplomat Branko Lukovac.[10] Uz izostanak odgovora iz Beograda delegacija je pristala da nove postjugoslavenske zemlje mogu sudjelovati u samitu u svojstvu promatrača iako ih Beograd do tada još uvijek nije formalno priznavao kao nezavisne države.[10] U djelomično kaotičnim okolnostima jugoslavenska (de facto srpska i crnogorska) delegacija uspjela je postići rezultate koje je egipatski ministar vanjskih poslova Amr Musa opisao kao bolje po Jugoslaviju od onoga što se uskoro može očekivati u Ujedinjenim narodima.[10] Pokret je odlučio Jugoslaviju ne izbaciti iz članstva već za nju ostaviti praznu stolicu koja će biti korištena sve do obaranja Slobodana Miloševića i odustajanja SR Jugoslavije od zahtjeva da ju se prizna kao jedinu pravnu nasljednicu SFR Jugoslavije već je pristala biti jedna od nekoliko zemalja koje to naslijeđe dijele.[10] SR Jugoslavija prema odluci Pokreta nesvrstanih nije trebala biti pozivana na samite osim u slučaju da se raspravlja o pitanjima koja je se izravno tiču.[10] Posljednja jugoslavenska delegacija na samitu nesvrstanih se u povratku iz Jakarte suočila i s logističkim problemima zbog režima sankcija u kome je posljednji dio puta od Budimpešte do Beograda putovala autobusom zbog režima zabrane letova.[10]

Ideologija

[uredi | uredi kôd]

Zemlje baze Pokreta nesvrstanih

[uredi | uredi kôd]

Jugoslavija je kao jedna od zagovornica ekvidistance prema oba bloka implicitno dovodila u pitanje nesvrstani stav nekih od zemalja članica pokreta. Jugoslavija je u obrani svojih stavova često blisko surađivala sa samoproglašenim zemljama baze pokreta kao što su Indija, Šri Lanka i Egipat, a nasuprot samoproglašenim i istočnom bloku sklonim progresivnim članicama (npr. Kuba i Vijetnam) i zapadnom bloku sklonim ali manje aktivnim konzervativnim članicama (npr. Saudijska Arabija). Beograd je strahovao kako bliska sovjetska saveznica Kuba, zajedno s drugim samoproglašenim progresivnim članicama nastoje približiti cijeli pokret Istočnom bloku kroz prihvaćanje Lenjinove teze o prirodnoj bliskosti u interesima između sovjetskog socijalizma i oslobodilačkih pokreta koloniziranih naroda u Africi i Aziji.[21] Pred kraj 1970-ih Latinska Amerika došla je na red da ugosti konferenciju pokreta nakon što su je do tada ugostile Europa (jednom), Azija (jednom) i Afrika (tri puta).[21] Dok je očekivanje i nadanje među zemljama baze pokreta bilo da će konferenciju ugostiti Peru, od te se ideje odustalo kada je došlo do državnog udara protiv predsjednika Juana Velasca Alvaradoa.[21] Nakon odabira Havane za domaćina konferencije Jugoslavija i Indija zajedno su predložile veliki broj amandmana u uspješnom nastojanju da se izbjegne neprihvatljivo pristrana i pro-Sovjetska finalna rezolucija koja bi pokret nesvrstanih učinila svrstanim.[21] Nezadovoljni djelovanjem Jugoslavije i Indije Kuba, Iran i Irak bili su odsutni s konferencije u Beogradu 1989. godine.[5]

Europski i mediteranski aspekt nesvrstanosti

[uredi | uredi kôd]

Dvadeset i pet delegacija sudjelovalo je na Prvoj konferenciji Pokreta nesvrstanih zemalja u Beogradu od kojih su iz euro-mediteranskog prostora prisutne bile Libanon, Tunis, Ujedinjena Arapska Republika, Maroko, Alžir, Cipar i Jugoslavija. Jugoslavenska diplomacija pokazivala je određeno nepovjerenje prema isključivim trikontinentalnim inicijativama koje su okupljale samo zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike, a za koje je Beograd vjerovao da predstavljaju sovjetska nastojanja da se umanji jugoslavensko i mediteransko mjesto u okviru pokreta nesvrstanih zemalja trećeg svijeta. U svojoj široj strategiji Jugoslavija je blisko surađivala s ostalim nesvrstanim ali i neutralnim zemljama Europe kroz Konferenciju o sigurnosti i suradnji u Evropi (prethodnica OSCE-a) u nastojanjima da se očuvaju postignuća Helsinških sporazuma.[1] Jugoslavija je u tom okviru surađivala s Austrijom i Finskom u pružanju medijacije za sukobljene blokove, 1977. godine organizirala je drugi samit nakon Helsinške konferencije i predložila nacrte europskih dokumenata o zaštiti nacionalnih manjina koje su do danas temelj i integralni dio europskog sustava zaštite manjina.[6] Jugoslavenski ministar vanjskih poslova Miloš Minić isticao je kako je „Jugoslavija europska, mediteranska, nesvrstana i zemlja u razvoju”.[22] Prilikom susreta i putovanja u druge nesvrstane zemlje predsjednik Tito je isticao potrebu da se Mediteran učini zonom mira.[23]

Zbog toga što se povremeno doživljavalo kao eurocentrizam Jugoslavija je povremeno kritizirana zbog prevelikog opreza u pružanju izravne potpore oslobodilačkim pokretima pri čemu je Jugoslavija najveću i najnesebičniju pomoć dala uravo oslobodilačkom pokretu u Alžiru dok je drugdje pomoć bila opreznija i često usmjerena na diplomatske inicijative kroz Ujedinjene narode.[2] Jugoslavija je s druge strane isticala kako njezina povijesna iskustva sa stranom dominacijom dvaju imperija (Austro-Ugarska i Osmansko Carstvo), izazovi s kojima se suočava kao zemlja u razvoju kao i kompleksna multietnička federalna struktura povezuje Jugoslaviju u iskustvima s brojnim novooslobođenim kolonijama.

Kulturna i znanstvena suradnja

[uredi | uredi kôd]
Komemorativni obelisk na konferenciju 1961. godide u Novom Beogradu

Mediji

[uredi | uredi kôd]

U siječnju 1975. godine Tanjug je inicirao osnivanje Poola nesvrstanih novinskih agencija.[2]

Suradnja lokalnih samouprava

[uredi | uredi kôd]

Dok su u praksi jugoslavenske općine počele svoje samostalne aktivnosti međunarodne suradnje već u 1950-im, njihovo pravo na sudjelovanje u vanjskim odnosima zemlje zaštićeni su ustavom iz 1974. godine, nekoliko desetljeća prije nego što su slična jamstva uvrštena u zapadne ustavne sustave kao što je belgijski.[24] Na sastanku Međunarodne unije lokalnih vlasti u Hagu 1957. godine jugoslavenska se delegacija pridružila delegacijama iz Afrike i Azije u protivljenju nastavku dotadašnje prakse prema kojoj je izvršni komitet na odlasku predlagao nasljednika što je u praksi osiguravalo dominaciju globalnog sjevera.[24] Godine 1959. jugoslavenski predstavnici inicirali su posjetu Sveindijske federacije lokalnih vlasti Jugoslaviji.[24] Do kraja 1969. godine 60 jugoslavenskih gradova već je uspostavilo formalne odnose sa 150 gradova u 20 zemalja.[24] Koordinacija saveza gradova Jugoslavije aktivno je promovirala suradnju sa nesvrstanim zemljama.[24] Od 16 sporazuma s lokalnim jedinicama iz zemalja trećeg svijeta potpisanih do 1977. godine njih osam potpisale su općine iz Srbije, pet iz Hrvatske i po jedan iz Slovenije, Bosne i Hercegovine i Makedonije.[24] Do 1982. godine taj je broj porastao na 33 sporazuma s 22 sporazuma potpisanim u Srbiji, 5 u Hrvatskoj, 4 u Sloveniji i po 1 u Bosni i Hercegovini i Makedoniji.[24] U to su vrijeme jugoslavenske općine ukupno potpisale 343 ugovora o međunarodnoj suradnji od kojih 86 u Hrvatskoj i 81 u Sloveniji, s većinom ugovora s nesvrstanima u Srbiji i s velikom većinom svih ugovora koje su potpisale općine u ove tri jugoslavenske republike.[24]

Ekonomska suradnja

[uredi | uredi kôd]
Značajni jugoslavenski projekti u nesvrstanim zemljama

Naslijeđe nakon raspada Jugoslavije i kraja Hladnog rata

[uredi | uredi kôd]

Po završetku Hladnog rata i jugoslavenskih ratova šest bivših republika i pravnih nasljednica jugoslavenske federacije pokazale su različit interes za sudjelovanje u aktivnostima Pokreta nesvrstanih. Jugoslavensko članstvo, koje je za sebe zahtijevala novoosnovana Savezna Republika Jugoslavija (2003. godine reorganizirana kao Srbija i Crna Gora) i čiji zahtjev nije bio široko prihvaćen, službeno je suspendirano 1992. godine bez formalnog brisanja iz liste članica.[31] Godine 2001. Koordinacijski biro Pokreta nesvrstanih priznao je Saveznu Republiku Jugoslaviju kao zemlju promatrača u okviru pokreta.[31] Od šest bivših republika njih četiri imaju status promatrača i to su Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija i Crna Gora. Niti jedna od njih nije punopravna članica pokreta uz to što je kandidatura Bosne i Hercegovine odbačena 1995. godine. Samo Srbija spada u kategoriju formalno vojno neutralnih zemalja dok su Sjeverna Makedonija, Slovenija, Crna Gora i Hrvatska članice NATO saveza, a Bosna i Hercegovina zemlja kandidat za članstvo. Sve su ili članice ili zemlje koje teže članstvu u Europskoj uniji. Dvije ranije članice pokreta koje su ušle u članstvo EU (Cipar i Malta) su prilikom učlanjenja napustile pokret, uz isticanje Vlade Cipra da će zemalja zadržati bliske veze s pokretom. Uz 6 jugoslavenskih republika, od 2008. godine Kosovo je jednostrano proglasilo nezavisnost uz veliku većinu članica Pokreta nesvrstanih koje tu nezavisnost nisu priznale (uključujući Indiju, Indoneziju, Kubu, JAR... ali unatoč tome pokret je i dalje ostao bez zajedničkog usuglašenog stava po ovome pitanju.

Skupština Srbije, mjesto prve konferencije 1961. godine, ugostila je i komemorativni susret u povodu pedesete godišnjice pokreta 2011. godine.
Srbija: 2010. godine, po prvi put od kraja jugoslavenskih ratova, Srbija je inicirala program stipendiranja stranih studenata iz nesvrstanih zemalja pod nazivom Svijet u Srbiji - 100 stipendija za studente iz zemalja članica Pokreta nesvrstanih.[31] 5. i 6. rujna 2011. Pokret je organizirao obilježavanje 50 godina od svoga osnivanja dodatnim komemorativnim susretom u Beogradu.[32][33] 106 delegacija potvrdilo je sudjelovanje u ovome događaju.[32] Ideja za organiziranje susreta došla je od predsjednika Srbije Borisa Tadića na marginama 15. samita Pokreta nesvrstanih u Egiptu.[34] Srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić sudjelovao je u 17. samitu pokreta u Venezueli[33] Dačić je sudjelovao i na ministarskoj konferenciji u Azerbajdžanu gdje je istakao važnost pokreta za Srbiju kao i važnost očuvanja uspomene na ostavštinu bivše Jugoslavije i predsjednika Tita uz izražavanje žaljenja što je njegova zemlja samo posmatrač i nadu da je bliža suradnja moguća u budućnosti.[35]
Hrvatska: Predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić sudjelovao je na konferenciji Pokreta nesvrstanih u Havani 2009. godine.[36] Suradnju ureda predsjednika Mesića sa zemljama pokreta pomagao je iskusni jugoslavenski diplomat, posljednji ministar vanjskih poslova i osoba godinama aktivna u razvoju pokreta Budimir Lončar.[36] Neočekivani izbor Hrvatske kao istočnoeuropskog kandidata za privremeno članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a 2008. i 2009. godine (u otvorenom natjecanju s većom državom Češkom koja je već tada nasuprot Hrvatskoj bila članica EU i NATO-a) bilo je pripisano uspješnom lobiranju predsjednika Mesića i ministarstva vanjskih i europskih poslova među zemljama članicama Pokreta nesvrstanih.[37]

Vidi još

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b Martinović, S. 1983. Foreign Policy of Yugoslavia. Pakistan Horizon. 36 (1): 28–31. JSTOR 41394717
  2. ↑ a b c d Iheanacho, Vitalis Akujiobi. 1987. Nonalignment: Cuba and Yugoslavia in the Nonaligned Movement 1979-1986 (Master's Thesis). North Texas State University. Pristupljeno 12. svibnja 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  3. ↑ 'Yugocentrism': Belgrade's Balancing Actas Friend of East, West and Nations In Between. New York Times: 12. 28. prosinca 1964.
  4. ↑ Kullaa, Rinna. 2012. Non-alignment and Its Origins in Cold War Europe: Yugoslavia, Finland and the Soviet Challenge. I.B. Tauris
  5. ↑ a b Schiavone, Giuseppe. 2008. International Organizations: A dictionary and directory Seventh izdanje. Palgrave Macmillan. str. 250. ISBN 978-0-230-57322-2
  6. ↑ a b Trültzsch, Arno. An Almost Forgotten Legacy: Non-Aligned Yugoslavia in the United Nations and in the Making of Contemporary International Law
  7. ↑ a b Mišković, Nataša. 2009. The Pre-history of the Non-Aligned Movement: India's First Contacts with the Communist Yugoslavia, 1948–50 (PDF). India Quarterly. 65 (2): 185–200. doi:10.1177/097492840906500206. S2CID 154101021. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 13. siječnja 2022. Pristupljeno 17. kolovoza 2022.
  8. ↑ a b Ivo Goldstein; Slavko Goldstein. 2020. Tito [Tito]. Profil. Zagreb. str. 636–647. ISBN 978-953-313-750-6
  9. ↑ a b Krajcar, Dražem. Tito, Nehru i Naser na Brijunima dogovorili osnivanje Pokreta nesvrstanih – 1956. Povijest.hr
  10. ↑ a b c d e f g h i j k l m n o Jakovina, Tvrtko. 2011. Treća strana Hladnog rata. Fraktura. ISBN 978-953-266-203-0
  11. ↑ a b c d e Ancic, Ivana. 17. kolovoza 2017. Belgrade, The 1961 Non-Aligned Conference. Global South Studies. University of Virginia
  12. ↑ Pantelic, Nada. 2011. The First Conference of Heads of State or Government of Non-Aligned Countries (in Serbian and English). Exhibition Catalog. Archives of Yugoslavia. ISBN 978-86-80099-35-4. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. kolovoza 2022. Pristupljeno 17. kolovoza 2022.
  13. ↑ 2011.- "The first conference of the Heads of state or Government of Non-aligned countries, Belgrade 1961". Archives of Yugoslavia. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. srpnja 2020. Pristupljeno 28. srpnja 2020.
  14. ↑ a b c Riechers, C. Russell. 2012. Cuba and the Non-Aligned Movement: Interactions of Pragmatic Idealism (Independent Capstone). American University. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. ožujka 2022. Pristupljeno 7. svibnja 2021. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  15. ↑ a b c d Michael Dobbs. 10. lipnja 1979. Tito Fears for Independence of Nonaligned Group. Washington Post. Pristupljeno 7. svibnja 2021.
  16. ↑ Poslednje veliko putovanje. Večernje novosti. 26. svibnja 2005. Pristupljeno 6. veljače 2022.
  17. ↑ Lampe, John R. 2013. Yugoslavia’s Foreign Policy in Balkan Perspective: Tracking between the Superpowers and Non-Alignment. The East Central Europe. 40 (1–2): 97–113. Pristupljeno 6. veljače 2022.
  18. ↑ a b Jakovina, Tvrtko. 2020. Budimir Lončar: Od Preka do vrha svijeta [Budimir Lončar: From Preko to the top of the World]. Fraktura. Zaprešić, Croatia. str. 292. ISBN 978-953358239-9
  19. ↑ 9th Summit Conference of Heads of State or Government of the Non-Aligned Movement (PDF). [James Martin Center for Nonproliferation Studies. 1989 journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  20. ↑ Foreign ministers of the non-aligned group of nations early... United Press International. 11. rujna 1988. Pristupljeno 23. rujna 2021.
  21. ↑ a b c d Cviic, K. F. 1979. Note of the Month. The World Today. 35 (10): 387–390. JSTOR 40395078
  22. ↑ Singleton, F. B. 1980. Yugoslavia without Tito. The World Today. 36 (6): 204–208. JSTOR 40395190
  23. ↑ Hasan, Sabiha. 1981. Yugoslavia's Foreign Policy Under Tito (1945-1980) - II. Pakistan Horizon. 34 (4): 62–103. JSTOR 41394138
  24. ↑ a b c d e f g h Unkovski-Korica, Vladimir. 2021. Non-aligned Cities in the Cold War: Municipal Internationalism, Town Twinning and the Standing Conference of Towns of Yugoslavia, c.1950–c.1985. The International History Review. doi:10.1080/07075332.2021.1960585
  25. ↑ a b c d e Niebyl, Donald. 29. ožujka 2020. 10 Works of Yugoslav Modernist Architecture in Africa & the Middle East. The Spomenik Database. The Spomenik Database. Pristupljeno 31. ožujka 2020.
  26. ↑ Gatarić, Ljubica. 22. ožujka 2003. U Iraku je radilo 100.000 radnika iz SFRJ. Večernji list. Pristupljeno 8. ožujka 2022.
  27. ↑ Salihbegović, Ahmed. 11. siječnja 2011. Jugoslavija je gradila vojni kompleks u Iraku kojega se dočepala Al-Qa'ida. Jutarnji list. Pristupljeno 8. ožujka 2022.
  28. ↑ Georgievski, Jovana. 28. svibnja 2020. Jugoslavija, Tito i nesvrstani: Kako je socijalistička arhitektura osvojila Afriku [Yugoslavia, Tito and the Non-Aligned: How Socialist Architecture Conquered Africa] (srpski). BBC Serbian. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. veljače 2022. Pristupljeno 7. ožujka 2022.
  29. ↑ a b c d e Pulig, Srećko. 16. prosinca 2020. Kako smo gradili Treći svijet. Novosti (Croatia). Pristupljeno 16. prosinca 2020.
  30. ↑ Gašpert, Maja. 2018. Pol Potova Kampućija i Titova Jugoslavija Crveni Kmeri, Jugoslavija i pokret nesvrstanih zemalja (PDF) (Thesis). University of Zagreb. Pristupljeno 14. ožujka 2021. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  31. ↑ a b c Republika Srbija u Pokretu Nesvrstanih Zemalja (PNZ). Ministry of Foreign Affairs (Serbia). Pristupljeno 8. travnja 2020.
  32. ↑ a b Serbia, RTS, Radio televizija Srbije, Radio Television of. Nesvrstani ponovo u Beogradu. Pristupljeno 18. rujna 2016.
  33. ↑ a b Secretary-General's Message to Additional Commemorative Meeting of the Non-Aligned Movement – United Nations Secretary-General Ban Ki-moon. 5. rujna 2011. Pristupljeno 18. rujna 2016.
  34. ↑ Tadić: Nesvrstani ponovo u Beogradu 2011. Radio Television of Vojvodina. 16. srpnja 2009. Pristupljeno 8. travnja 2020.
  35. ↑ Milinković, Danijelal. 6. travnja 2018. Nesvrstani su uvek uz nas. Večernje novosti. Pristupljeno 8. travnja 2020.
  36. ↑ a b Nesvrstanima hrvatski zbogom nakon ulaska u EU. Slobodna Dalmacija. 7. ožujka 2010. Pristupljeno 31. ožujka 2020.
  37. ↑ Avdović, Erol. 17. listopada 2007. Hrvatska izabrana u Vijeće sigurnosti UN-a kao nestalna članica. Deutsche Welle. Pristupljeno 31. ožujka 2020.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Jugoslavija_i_Pokret_nesvrstanih&oldid=6855055"