Alojz Jembrih

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Alojzije Jembrih)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Alojz Jembrih i Klaudija Sedar, slovenska jezikoslovka, u Murskoj Soboti na simpoziju prve prekomurske knjige Mali katechismus (1715.); 7. listopada 2015.

Alojz Jembrih (Varaždin, 11. lipnja 1947.) hrvatski je kroatolog, književni povjesničar, jezikoslovac, slavist i filolog.

Životopis[uredi VE | uredi]

Osnovnu školu pohađao je u Gregurovcu i Mihovljanu. U Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju. Na filozofskom fakultetu u Beču studirao je slavistiku, povijest umjetnosti i filozofiju. Godine 1977. doktorirao je u Beču iz slavenske filologije disertacijom o Antunu Vramcu.

U Hrvatskoj, u Zagrebu radio je u zvanju znanstvenog asistenta na Institutu za staroslavenski jezik od 1978. do 1980. Potom radio je u Zavodu za hrvatski jezik do 1983. Od 1. lipnja 1983. do 14. listopada 1996. bio je docent Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani, u Sloveniji i predavao hrvatski jezik na katedri za slavistiku. 1997. godine na Sveučilištu u Zagrebu promaknut je u zvanje izvanrednoga profesora za hrvatski jezik. Od 1997. predaje hrvatski jezik na Odsjeku za razrednu nastavu i predškolski odgoj u Čakovcu u Visokoj učiteljskoj školi. Od prosinca 1998. zaposlen je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Trenutačno u svojstvu redovitog profesora u trajnom zvanju za povijest hrvatske književnosti.[1][2]

Djelatnost[uredi VE | uredi]

Alojz se Jembrih bavi istraživanjem povijesti i produkta kajkavske književnosti. Usredotočuje se ne isključivo na jezikoslovne deskripcije, već u radovima predočuje izvore, poredbene paralele i biografske podatke, kao i kulturološke i povijesne činjenice. Jembrihov doprinos hrvatskoj filologiji i slavistici svakako je na području povijesti hrvatskoga jezika, leksikografije, dijalektologije i povijesti hrvatske književnosti.

Za pretisak s pogovorom Alojza Jembriha priredio je dvije gradišćanskohrvatske knjige Grgura Mekinića i Jurja Damšića. Bavi se i proučavanjem hrvatske protestantske književnosti uraškog prevoditeljskog kruga te je priredio za pretisak četiri djela Stjepana Konzula. Od 1986. do 1991. godine boravio je u Njemačkoj i istraživao arhivsku građu o Pavlu Skaliću, njemačkim predlošcima Mekinićevih pjesmarica i djelatnosti hrvatskih protestanata.

Priredio je za tisak i mnoge kajkavske knjige Antuna Vramca, Katarine Patačić, Petra Berkea, Jurja Maljevca, Mihalja Šiloboda i Štefana Fučka.

Zadužio je povijest hrvatske leksikografije pretiskom rječnika Libellus alphabeticus (1756.). Surađivao je i u izradbi Rječnika hrvatskokajkavskoga književnoga jezika. Opisao je govor Gregurovca u Hrvatskom zagorju sa Mijom Lončarićem 1982.-1983. godine. Predavao je u Slavenskom seminaru Sveučilišta u Njemačkoj, Austriji i Sloveniji. Na Znanstvenom Institutu gradišćanskih Hrvatov potaknuo je izdavanje knjige Gradišćanskohrvatske studije (1996.).

Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i Kajkavskog spravišča te suradnik Znanstvenoga instituta Gradišćanskih Hrvatov u Željeznom (Eisenstadt) i Zavoda za znanstveni rad HAZU u Varaždinu.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Život i djelo Antuna Vramca (1981.)
  • Hrvatski filološki aspekti (1990.)
  • Hrvatsko-slovenske književnojezične veze (1991.)
  • Kajkaviana Croatica - Hrvatska kajkavska riječ (urednik, 1996.)
  • Na izvori gradišćanskohrvatskoga jezika i književnosti (1997.)
  • Hrvatski filološki zapisi (1997.)
  • Na izvorima hrvatske kajkavske književne riječi (1997.)
  • Razgovaranje: Pretisak i transkripcija djela Razgovaranje meju Papistu i jednim Luteran(om) tikanim 1555. g. (2005.)
  • Tomaš Mikloušić (2012.)

Vanjske povezanice[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  1. Osobna stranica na poslužitelju Hrvatskih studija, pristupljeno 6. srpnja 2017.
  2. Brošura simpozija "Od Grgura Mekinića do Alojza Jebriha", Protestantizam med tadašnjimi zapadnougarskimi Hrvati, 9. juni 2017., Hrvatski centar, Schwindgasse 14, 1040 Beč/Wien