Amputacija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Alat za amputiranje 18. stoljeća
Prikaz neuspiješne amputacije lijeve noge cara Friderika III. Habsburškog, 1493.

Amputacija (lat. amputatio = odsjecanje) je kirurški postupak kojim se uklanja neki dio tijela ili organa. Kod amputacije uklanjaju se meki dijelovi zajedno s kostima, a kad linija prelazi kroz jedan ili više zglobova postupak se zove egzartikulacija (lat. articulus, zglob).

Amputacija se primjenjuje kod oboljenja i ozljeda kod kojih nema mogućnost izlječenja ili pri teškim infekcijama i malignim izraštajima gdje postoji opasnost po čitav organizam.

Amputacija je jedna od najstarijih kirurških zahvata, primjenjivala se već u starom vijeku. Međutim, sve do novijeg doba ova operacija je bila izuzetno teška i opasna zbog česte pojave jakih krvarenja, a velika rana koja je sporo zacijeljivala, skoro redovno se inficirala. Opojni napici i neobično velika brzina operiranja nisu mogli da smanjiti bolove koji su pratili gotovo svaku amputaciju. Tek su medicinska otkrića u drugoj polovici 19. stoljeća (opća anestezija, antisepsa i asepsa, i naposljetku hemostatska poveska) omogućila da se metode amupatije postepeno razviju i usavrše.

Amputacija može biti:

Vrste amputacija[uredi VE | uredi]

Po vremenu primjene amputacije mogu biti primarne ili sekundarne odnosno, kasne.

Primarna amputacija[uredi VE | uredi]

Primarna amputacija se vrši neposredno nakon povrede, i obično je sastavni dio primarne obrade rane. Primjenjuje se kada je ekstremitet povredom u većem dijelu ili i cijelosti prekinut. Kada su prekinuti velike krvne žile i živce ili onda kada postoji prostrano uništenje opekotinom.

Sekundarna amputacija[uredi VE | uredi]

Sekundarna ili kasna amputacija primjenjuje se naknadno, ukoliko nastupe komplikacije koje se ne mogu otkloniti na drugi način. Pojava komplikacija koje ugrožavaju život ranjenika: Gangrena poslije prekida krvnih žila ili uslijed ozeblina odnosno opekotina. U nekim slučajevima sekundarnog krvarenja i kroničnog gnojenja kada prijelom ne zarasta, a ranjenik je izložen opasnosti trajne intoksikacije. Ako se na batrljku pojave komplikacije koje smetaju protezi, često se pribjegava reamputaciji.

Amputacije u ratnoj kirurgiji[uredi VE | uredi]

U ratnoj kirurgiji amputacija ima naročiti značaj, pošto povrede ekstremiteta čine oko 70% svih ratnih ozljeda. U Prvom svjetskom ratu amputacije su se primjenjivale u velikom broju slučajeva. U francuskoj vojsci je od cijelokupnog broja povreda ekstremiteta s povredom kosti amputirano 3,7%, a prosječno 16,4% kod povreda samo 6 dugih kostiju udova, od čega na gornji ekstremitet otpada 12,2%, a na donji 20,6%. Ukoliko je stav prema amupaciji bio konzervativniji, utoliko je smrtnost bila veća, što se vidi i iz podataka o prostrijelnim prijelomima butine na prednjim kirurškim etapama.

Amputacija metodom režnjeva
Amputacija bedrene kosti u Prvom svjetskom ratu
Država Amputacija (%) Smrtnost (%)
Flag of the German Empire.svg Njemačko Carstvo 12,5 42,5
Flag of the United Kingdom.svg Britansko Carstvo 20,1 17,5
Flag of France (1794–1815, 1830–1958).svg Treća Francuska Republika 28,9 13,3
Polugiljotinska amputacija

U Drugom svjetskom ratu, međutim, usvaja se u mnogome drugačiji stav u odnosu na amputaciju. Sistematska primjena imobilizacije prijeloma, brzina evakuacije, razvitak znanosti o šoku i njegovom liječenju, široka primjena transfuzije krvi, pronalazak antibiotika i dr., omogućilo je da se broj amputacija radikalno smanji i sačuva mnogo više života nego u ranijim ratovima. U vojsci SAD-a npr. smrtnost poslije amputacije gornjeg ekstremiteta bila je 5,1%, a po-sle amputacije donjeg ekstremiteta 11,2 % prema odgovarajućim postotcima u Prvom svjetskom ratu koji su iznosili 12, odnosno 32%.

Giljotinska amputacija

Pri donošenju odluke o tome da li je potrebno izvršiti amputacijuiju osim medicinskih razloga, često odlučuju i uvjeti ratne situacije. U nekoj pokretnoj kirurškoj etapi npr. često će se izvršiti hitna amputacija, mada bi se takav ranjenik u stabilnoj medicinskoj ustanovi promatrao duže vrijeme prije nego što bi se donijela odluka o amputaciji. Visina amputacije zavisi od prirode povrede (oboljenja), ali se uvijek mora imati u vidu funkcionalna vrijednost batrljka, na kojem će kasnije proteza zamijeniti odstranjeni di. Batrljak mora djelovati na protezu kao poluga koja joj omogućava pokrete, zbog čega mora imati potrebnu dužinu. Pored toga, batrljak mora biti pravilnog oblika, bezbolan, dobro postavljen mekim dijelovima, i sa mekanim ožiljkom koji nije srastao za kost. Da bi se amputacija pravilno izvršila i da bi se dobio funkcionalno dobar batrljak, stoje mnoge metode od kojih najpovoljnije rezultate daje tzv. metoda režnjeva. U ratu se međutim amputacije vrše, prije svega, radi spašavanja života (funkcionalni rezultat je sekundarnog značaja), zbog čega se primjenjuju jednostavnije i brže metode operacije — giljotinska ili polugiljotinska amputacija (amputacija u jednoj ili dvije ravnine). U takvim situacijama funkcionalni rezultat amputacija uzima se u obzir utoliko, što se od ekstremiteta odstranjuje najmanje koliko se mora, štedi najviše koliko se smije, naročito ako su u pitanju gornji ekstremiteti. Sve ostalo se prepušta naknadnim operacliama, tako da su u 70% — 90% izvršenih amputacija iz vitalnih razloga potrebne i ima naknadne kirurške korekture ili reamputacije.

Za funkcionalno dobar batrljak nije dovoljna samo, pravilno svih izvršena operacija, već je potrebno i postoperativno liječenje koje mora obuhvati mjere protiv kontrakture zgloba i retrakciie mišića, kao i mjere funkcionalne mobilizacije.

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • ”Amputacija”, U: Vojna enciklopedija, sv. 1., Beograd: Izdanje redakcije Vojne enciklopedije, 1970., str. 138.
  • Ch. Clavelin, Chirurgie de guerre, Paris, 1934.
  • A. Borchard, V. Schmieden, Kriegschirurgie, Leipzig, 1937.
  • R. Danić, Ratne povrede, Beograd, 1939.
  • H. Käffer, Feldchirurgie, Dresden — Leipzig, 1940.
  • C. Franz, Lehrbuch der Kriegschirurgie, Berlin, 1944.
  • J. H. Oltramare, Chirurgie de guerre, Lausanne, 1944.
  • Ratna hirurgija, izd. Sanitetske uprave JNA, Beograd, 1953.
  • L. Gillis, Amputations, London, 1954.
  • M. Konings, Action des infracons sur les moignons douloureux, Scalpel, 2/1966.
  • Lj. Kraljevič, S. Krstinić, J. Sokolič, i dr., Efekt primene oće hipotermije ili lokalnog hlađenja kod amputacije ranjenih ekstremiteta, Vojnosanitetski pregled, 9/1966.
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Amputacija