Arapi na Jadranskom moru

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Apeninski poluotok i susjedna područja, oko 1000. godine.

Početkom 9. stoljeća Arapi počinju prodirati u Jadransko more. To su bili, prije svega, pljačkaški pohodi, čiji se vojni značaj mogao jedino očitovati u sprečavanju saveznika ili vazala Bizanta da mu pomognu, Brindizi spaljuju 838.

Sukobi do 842. godine[uredi | uredi kôd]

Na poziv Bizanta mletački dužd Pietro Tradonico, morao je neposredno nakon neuspjeha protiv Hrvata i Neretvana (839.840.) uputi u Tarantski zaljev flotu od 60 brodova protiv arapskog sahiba Kalfüna. Nedoraslo njegovoj floti, Tradonicovo brodovlje je potpuno uništeno.

Poslije toga Kalfün je 841. prodro prema sjeveru, osvojio, opljačkao i zapalio krajem ožujka Osor, zatim Anconu te opljačkao i zapalio sve mletačke brodove koje je sreo na moru. Pri povratku u Sredozemno more, Arapi su sa 36 brodova napali i osvojili Budvu, Rose i Donji Kotor, zaprijetili su Dubrovniku, no nisu ga opsjedali.

Slijedeće, 842., Kalfün je doplovio sa flotom u Kvarner, kod otoka Suska porazio mletačku flotu, poslije čega se vratio na jug. Da bi došli do uporišta na istočnoj obali Jadrana, odakle se mogao kontrolirati mletački i bizantski pomorski promet, Arapi su 866. flotom prišli Dubrovniku i opsjeli ga. Bizant je protiv njih uputio flotu od 100 helandija pod zapovjedništvom admirala (drungara[1]) Niketasa Ooryphasa. Na vijest o dolasku flote Arapi su napustili opsadu i poslje 15 mjeseci otplovili iz Jadrana.

Opsada Barija 871. godine[uredi | uredi kôd]

Radi istjerivanja Arapa iz Jadranskog mora bizantiski car Bazilije I. (Basíleios) sklopio je savez sa franačkim carem Ludwigom II., koji je namjeravao Arapima oduzeti Bari. Zbog nesloge saveznika pred Barijem, bizantska flota je sa brodovima svojih saveznika i vazala napustila opsadu. Na poziv Ludwiga II. pod Bari je sa flotom i vojskom doplovio hrvatski knez Domagoj i pomogao mu da 2. veljače 871. osvoji grad. Da se osvete Hrvatima, Arapi 872. prodiru u Jadran i pljačkaju neke dalmatinske gradove i otok Brač.

Kasniji prodori[uredi | uredi kôd]

Kasniji pohodi Arapa u Jadransko more odvijali su se u vidu povremenih pojedinačnih prepada. Tako su 879. doprli pred Veneciju, napali Grado, a zatim i papinski Comacchio. Zbog toga je Venecija, pretpostavlja se, sklopila sporazum s Hrvatima i Neretvanima i obavezala se da im plaća godišnji danak za slobodnu plovidbu Jadranom. U 10. stoljeću u periodu najveće snage hrvatske države, posebno pomorske moći, u vrijeme Tomislava i prvih nasljednika nije zabilježen niti jedan arapski pohod u Jadransko more.

U ratu protiv Arapa 1032. Dubrovnik je sudjelovao samo kao bizantski vazal i izvan jadranskih voda. Kada su u drugoj polovici 11. stoljeća Normani oduzeli Arapima Siciliju i kada su pokrenuti križarski ratovi, nestala je u Jadranskom moru svaka opasnost.

Posljedice[uredi | uredi kôd]

U konačnici, prodori Arapa u Jadransko more trajali su s prekidima puna dva stoljeća. Opljačkano je i uništeno mnogo dobara i veliki dio primorskog stanovništva odveden u roblje. Prodavani su po cijelom Sredozemnom moru, naročito u Kordobskom kalifatu gdje su muškarce rado uzimali u vojsku i kao gardu. Arapi, koji su za primorje Sredozemnog mora bili donekle i nosioci kulture te znanosti, za jadransko primorje predstavljali su se samo kao gusari.

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • ”Arabljanski pohodi”, U: Vojna enciklopedija, sv. 1., Beograd: Izdanje redakcije Vojne enciklopedije, 1970., str. 192.-194.
  • Wüstenfeld, Das Heerwesen der Muhamedaner und die arabische Übersetzung des Aelian, Göttingen, 1880.
  • Ch. Oman, A History of the Art of War, London 1898.
  • J. Wellhausen, Die Kämpfe der Araber mit den Rhomäern in der Zeit der Umaijaden, Nachrichten der Gesellschaft der Wissenschaften, Göttingen, 1901.
  • G. Manojlović, Jadransko primorje IX st. u svijetlu istočnorimske (bizantijske povijesti), Rad JA, 1902., 150 str. 1—102
  • J. Wellhausen, Das arabische Reich und sein Sturz, Berlin, 1902.
  • H. Delbrück, Geschichte der Kriegskunst, Ill, Berlin, 1907.
  • C. Huart, Histoire des Arabes, I—-II, 1912.—13.
  • B. М. Заходер, История Восточного средневековны (Халифат и Ближнийт Восток), Москва, 1944.
  • F. Lot, L’art militaire et les armées au moyen âge, I—II, Paris, 1946.
  • В. Lewis, The Arabs in History, London i New York, 1950.
  • B. Spuler, Der Vordere Orient in islamischer Zeit, Bern, 1952.
  • Ph. K. Hitti, The Arabs, London, 1956.
  • G. Novak, Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća, Beograd, 1962.
  • J. B. Glubb, The Great Arab Conquests, London, 1963.
  • H. Ahrweiller, Brytance et la mer, Paris, 1966.

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. Drungar - u bizantskoj vojnoj hijerarhiji naslov zapovjednika dijela ili cijele bizantske mornarice