Armenski nacionalni pokret oslobođenja

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Armenski nacionalni pokret oslobođenja

Armenski nacionalni pokret oslobođenja (armenski: Հայ ազգային-ազատագրական շարժում Hay azgayin-azatagrakan sharzhum) nastao je s ciljem uspostave armenske države. To je uključivalo društvene, kulturne, ali prvenstveno političke i vojne pokrete koji su dosegli svoj vrhunac tijekom Prvog svjetskog rata i narednih godina.

Pod utjecajem doba prosvjetiteljstva i uspona nacionalizma pod Osmanskim Carstvom, Armenski nacionalni pokret oslobođenja razvio se početkom 1860.-ih. Njegova je pojava bila slična onoj pokretima kod balkanskih naroda, osobito grčkim revolucionarima koji su se borili u Grčkome ratu za nezavisnost.[1] Armenska elita i razne militantne skupine pokušale su braniti uglavnom ruralno armensko stanovništvo istočnog Osmanskog Carstva od muslimana, budući da su bili kršćani, ali konačni cilj bio je u početku i nakon toga progurati reforme u šest vilajeta gdje su živjeli Armenci, stvaranje armenske države u naseljima naseljenima Armencima, koja su u to vrijeme bila podijeljena između Osmanskoga Carstva i Ruskoga Carstva.

Od kraja 1880.-ih, Armenski nacionalni pokret oslobođenja bavio se gerilskim ratovima s osmanskom vladom i Kurdima u istočnim regijama Carstva, koje su vodile tri armenske političke stranke. Armenci su općenito vidjeli Rusiju kao svoj prirodnu saveznicu u borbi protiv Turaka iako je Rusija zadržala represivnu politiku u Kavkazu. Nakon što je izgubila svoje teritorije u Europi nakon Balkanskih ratova, osmanska vlada bila je prisiljena potpisati paket reformi u Armeniji početkom 1914. godine, ali ih je prekinuo Prvi svjetski rat.

Tijekom Prvoga svjetskoga rata, Armence koji su živjeli u Osmanskom Carstvu sustavno su ubijali odlukom osmanske vlade tijekom armenskoga genocida. Prema nekim procjenama, od 1894. do 1923. Osmansko Carstvo je dalo ubiti oko 1,500.000 do 2,000.000 Armenaca.[2] Nakon što je odluku o istrebljivanju Armenaca preuzelo tursko Ministarstvo unutarnjih poslova i provodilo s Direktivom 8682 od 25. veljače 1915. godine, desetine tisuća ruskih Armenaca pridružilo se ruskoj vojsci u sklopu armenskih volonterskih jedinicas ruskim obećanjem za dobivanje autonomije.

Do 1917. godine, Rusija je kontrolirala mnoga područja armenskih naselja Osmanskoga Carstva. Nakon Oktobarske revolucije 1917. i prevrata te dolaska komunista na vlast, ruske su se postrojbe povukle i ostavile armenske borce same u borbi s Turcima. Armensko nacionalno vijeće proglasilo je Republiku Armeniju 28. svibnja 1918. godine, utemeljivši tako armensku državu u dijelovima Južnog Kavkaza.

U Turskoj je došlo do promjene vlasti na čelu s Mustafom Kemalom Atatürkom te su Turco uspješno okupirali zapadnu polovicu Armenije, dok je Crvena armija protjerala i aneksirala Republiku Armeniju u prosincu 1920. godine. U Rusiji je 1921. potpisan sporazum o prijateljstvu između Rusije i Turske.

Armenija je Sovjetskom Socijalističkom Republikom postala 1920. Stotine tisuća armenskih izbjeglica našle su se na Bliskom istoku, u Grčkoj, Francuskoj i SAD-u, čineći novu eru armenske dijaspore.

Od 1922. do 1936. sačinjavala je dio Transkavkaske Sovjetske Socijalističke Federativne Republike zajedno s Gruzijskom SSR i Azerbejdžanskom SSR. 1988. započinju sukobi između Armenaca i Azerbejdžanaca oko Azerbejdžanske enklave Nagorno-Karabakh. Tu je regiju s armenskom većinom Staljin dodijelio Azerbejdžanskoj SSR. 1990. mijenja ime u Republiku Armeniju dok se godinu dana kasnije osamostaljuje raspadom SSSR-a.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Hovannisian, Richard G. (1992). The Armenian Genocide: History, Politics, Ethics. Palgrave Macmillan. str. 129. ISBN 9780312048471.
  2. Auron, Yair (2000). The Banality of Indifference: Zionism and the Armenian Genocide. Transaction Publishers. p. 44. ISBN 9781412844680.