Armenija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Republika Armenija
Հայաստանի Հանրապետություն
Hayastani Hanrapetut’yun
Zastava Grb
Zastava Grb
Himna
Mer Hayrenik
Položaj Armenije
Glavni grad Erevan
Službeni jezik armenski
Vlada
 - Predsjednik Serž Sargsjan
 - Predsjednik Vlade Tigran Sargsjan
Neovisnost Od Sovjetskog Saveza
21. rujna 1991.
Površina 138. po veličini
 - ukupno 29 800 km2
 - % vode 4.7 %
Stanovništvo 128. po veličini
 - ukupno (2003) 3 326 448
 - gustoća 112/km2
BDP (PKM) procjena 2012.
 - ukupno 19.65 milijardi $ (127.)
 - po stanovniku 5838 $ (118.)
Valuta dram (100 luma¹)
Pozivni broj +374
Vremenska zona UTC +4
UTC +5 ljeti
Internetski nastavak .am
(1) izvan upotrebe

Armenija (armenski Հայաստան, Hayastan), službeno Republika Armenija je država na južnom Kavkazu. Na zapadu graniči s Turskom, na sjeveru s Gruzijom, na istoku s Azerbajdžanom, na jugu s Iranom i azerbajdžanskom eksklavom Nahičevan.

Prije raspada Sovjetskog Saveza je Armeniji po Staljinovoj odluci (iz 1923., kad je bio ministar za narodnosti) pripadala i eksklavica Baškend unutar teritorija Azerbajdžana, dok su Azerbajdžanu pripadale četiri eksklave unutar pokrajine Tavuš i jedna u pokrajini Ararat. Kad se Sovjetski Savez raspao i kad su se pojavile napetosti oko Gorskoga Karabaha, obje su države pripojile te eksklavice svojem teritoriju. Trenutačno su otvorene granice s Gruzijom i Iranom, dok su granice s Turskom i Azerbajdžanom zatvorene. 1991. Armenija je nastala na području bivše Armenske SSR.

Legenda i podrijetlo imena[uredi VE | uredi]

Armenija se na armenskom zove Hajastan, što znači Haikova zemlja. U Svetom pismu je Haik bio Noin prapraunuk. Haik je u 130. godini otišao u Šinar (Babilon) graditi Kulu babilonsku. Zbog njegove "božanske" vanjštine, asirski mu je vladar Bel (poznat i kao Nimrod) rekao da ostane i da će ga slaviti kao boga, ali on je odbio i vratio se u svoju zemlju pod Araratom. Zato je Nimrod krenuo s vojskom za njim, pa je u bitci kod jezera Van (danas u Turskoj) Haik strijelom s tri pera probio Nimrodov oklop i ubio ga. Asirska se vojska povukla, a Haik je živio 400 godina. Od te bitke računa se tradicionalni armenski kalendar.

Ime Armenija, koje se koristi za ovu zemlju u većini jezika, počeli su prije oko tri tisućljeća koristiti grčki povjesničari po armenskom vođi Aramu, koji je prema legendi bio šesti član Haikove loze (praunuk Haikova praunuka).

Povijest[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Armenije
Armenija je jedna od rijetkih zemalja svijeta čija državnost datira još od starog vijeka. U 6. stoljeću pr. Kr. javlja se kao ahemenidska satrapija, a uska politička interakcija s iranskim dinastijama nastavljena je kroz dvije tisuće godina i brojne su armenske vladarske kuće bile miješanog podrijetla. Kao samostalno kraljevstvo, Armenija najveći uspon doživljava u 1. stoljeću pr. Kr. prilikom vladavine Tigrana Velikog koji je nakratko proširio granice od Kaspijskog jezera i Crnoga mora do Sredozemlja. Godine 301. postala je prva država koja je preuzela kršćanstvo kao službenu državnu vjeru, 12 godina prije Rima. U starom vijeku bila je jednim od glavnih bojišta rimsko-perzijskih ratova, dok u srednji vijek karakterizira niz lokalnih dinastija koje su nerijetko pod stranom političkom kontrolom. Zbog strateški bitnog položaja između Europe i Azije, bila je i poprištem borbi Turaka, Rusa i Iranaca u novom vijeku.

Turske su carske, vojne i republikanske vlade između 1895. i 1923. godine, zbog straha što kršćanski Armenci, pogotovo u I. svjetskom ratu, pomažu carskoj Rusiji, izvršile pokolje poznate kao Armenski genocid, u kojima je život izgubio više od milijun Armenaca. Iranski je dio Armenije 1828. pripojen Ruskom Carstvu, a 1920. Armenija unutar Sovjetskog Saveza dobiva status socijalističke republike. Spor sa susjednim Azerbajdžanom zbog armenske enklave Gorski Karabah potječe još od sovjetskog doba (1988.), a pojačao se nakon što je Armenija postala neovisna država 1991. U svibnju 1994. potpisano je primirje, no status Gorskog Karabaha nije razrješen. Kako se nije moglo ostvariti mirno rješenje i zbog turske blokade Armenije, oslabilo je gospodarstvo obiju država. Armenija je i nakon raspada SSSR-a ostala članica Saveza neovisnih država.

Pokrajine[uredi VE | uredi]

Glavni članak: Pokrajine Armenije

Država je upravno razdjeljena na 11 pokrajina (jed. marz, mn. marzer):

Armenske pokrajine
  1. Aragacotn
  2. Ararat
  3. Armavir
  4. Gegharkunik
  5. Kotajk
  6. Lori
  7. Širak
  8. Sjunik
  9. Tavuš
  10. Vajots Dzor
  11. Erevan

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Glavni članak: Zemljopis Armenije

Armenija je kontinentalna zemlja bez izlaza na more. Prosječna nadmorska visina je 1370 m i samo 10% zemlje je niže od 1000 m. Najviši vrh je 4090 m visok Aragac (oko 70 km sjeverno od Erevana), dok je najniža nadmorska visina (400 m) u klancu rijeke Debed na sjeveru države kod granice s Gruzijom. Veći dio zemlje čini visoka ravnica s klancima rijeka kao što su Hrazdan, Arpa, Debed, Azat. Planine su na sjeveru i sjeveroistoku države, gdje je lanac Mali Kavkaz. Jezero Sevan na istoku države spada u najveća planinska jezera i najveće je u Zakavkazju. Na zapadu države (kod granice s Turskom) se nalazi plodna dolina rijeke Aras.

Klima[uredi VE | uredi]

Zbog planina nema većeg utjecaja Crnog mora ni Kaspijskog jezera. Klima je kontinentalna s vrućim ljetima i hladnim zimama, dok temperatura i količina padalina također ovise o zemljopisnoj širini i nadmorskoj visini. Najhladnije je i ima najviše padalina (do 800 mm) u planinskim područjima na sjeveru in sjeveroistoku države, a najtoplije je kod granice s Iranom. Na središnjoj visoravni padne do 250 mm padalina ljeti, a srednja zimska temperatura je oko 0°C, srednja ljetna temperatura oko 25°C. Ljeti dnevna temperatura u Erevanu može dosegnuti 44°C, dok u zimskim noćima može pasti na -15°C. Zima brzo prelazi u ljeto i obratno, pa su proljeće i jesen slabi i kratki.

Politika[uredi VE | uredi]

Politički sustav Armenije ustrojen je prema uzoru na parlamentarne višestranačke sustave u zapadnim zemljama. Izvršnu vlast ima vlada, dok zakonodavnu imaju parlament i vlada. Prema ustavu, na čelu vlade je predsjednik. Narodna skupština Armenije organizirana je kao jednodomni parlament sa 131 zastupnikom koji se izabiru na mandat od četiri godine. Pravo glasa na izborima imaju svi iznad 18 godina starosti.

Iako se smatra jednom od najdemokratskijih zemalja u Zajednici Neovisnih Država, međunarodni promatrači, kao Vijeće Europe i američki State Department imali su brojne prigovore na armenske parlamentarne i predsjedničke izbore. Iako je napredak zabilježen u zadnjih nekoliko godina, još uvijek situacija nije zadovoljavajuća prema međunarodnim standardima. Ustav iz 1995., daje velike ovlasti izvršnoj vlasti i snažan utjecaj na sudstvo i lokalne dužnosnike. Freedom House je 2008. stavio Armeniju u kategoriju zemalja sa djelomičnim autoritarnim režimom (zajedno s Moldavijom, Kosovom, Kirgistanom i Rusijom), te joj dao ocjenu 5,21 od 7 (ocjena 7 je najlošija u pogledu demokratskog napretka).[1] Predsjedničke izbore 2008., OSCE i zapadni promatrači ocijenili su demokratskima[2]

Međunarodni odnosi[uredi VE | uredi]

Uz iznimku Turske i Azerbajdžana, Armenija održava dobre odnose s većinom zemalja u svijetu. Napetosti između Armenaca i Azera eskalirale su zadnjih godina postojanja SSSR-a. Rat u Gorskom Karabahu dominirao je regionalnom politikom u 1990-ima.[3] Granica između Armenije i Azerbajdžana zatvorena je i danas, a rješenje ovog sukoba još uvijek nije pronađeno.

Tradicionalno loši odnosi s Turskom imaju svoje izvorište u armenskom genocidu iz 1915. i turskog nepriznavanja tog događaja. Zbog sukoba u Gorskom Karabahu 1993. Turska je zatvorila granicu sa Armenijom. Ova blokada nije podignuta unatoč pritiscima turskih poslovnih krugova koji se žele proširiti na armensko tržište.[3] Ipak, zadnjih godina zabilježeno je zatopljavanje odnosa. Od 2001., armenska zrakoplovna kompanija Armavia redovito leti za Istanbul. U listopadu 2009. konačno je postignut mirovni sporazum, te uspostava diplomatskih odnosa i otvaranje granica. Ovaj sporazum još nisu potvrdili parlamenti ovih država.[4]

Zbog loših odnosa sa dvije susjedne zemlje, Armenija ima dobre sigurnosne veze s Rusijom. Na zahtjev armenske vlade, Rusija održava vojnu bazu u gradu Gjumriju.[5]. Zadnjih nekoliko godina Armenija je zainteresirana i za euroatlantske integracije. Dobri odnosi sa SAD-om održavaju se preko brojne dijaspore. Zbog ekonomskih blokada svojih susjeda, Armenija ima jake ekonomske veze sa Iranom.

Armenija ima prijateljske odnose sa Europskom unijom, pogotovo s Francuskom i Grčkom. Prema istraživanju iz 2005. oko 64% stanovništva Armenije podržava članstvo njihove zemlje u Europskoj uniji.[6] Mnogi armenski dužnosnici također su izrazili želju da njihova zemlja jednog dana postane članica EU [7], te mnogi predviđaju molbu za članstvo za nekoliko godina.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Kretanje broja stanovnika Armenije

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Etničke grupe Armenije

Procjena ukupnog broja stanovnika iz 2008. govori da danas Armenija ima oko 3.238.000[8] stanovnika. Oko 98% stanovništva čine Armenci, 1,3% Jezidi, te 0,5% Rusi. Među značajnijim manjinama su i Asirci, Ukrajinci, Grci, Kurdi, Gruzi i Bjelorusi. U državi žive još i Vlasi, Mordvini, Oseti, Udini, Tati, te rusificirani Poljaci i kavkaski Nijemci..[9]

Po raspadu Sovjetskog Saveza iz Armenije je pobjeglo oko 200.000 Azera, dok se u Armeniju doselio veći dio 260.000 Armenaca koji su pobjegli iz Azerbajdžana. Popis je pokazao i da se između 1991. i 2001. gotovo četvrtina stanovništva (oko 800.000) iselila, uglavnom u Rusiju.

Dijaspora[uredi VE | uredi]

Sergej Prokudin-Gorski: Armenka u nacionalnoj nošnji

Armenija ima izrazito veliku dijasporu koja se procjenjuje na oko 8 milijuna Armenaca izvan zemlje, što je broj koji skoro tri puta premašuje broj stanovnika u državi. Najveće armenske zajednice imaju Rusija, Francuska, Iran, SAD, Gruzija, Sirija, Libanon, Argentina, Australija, Kanada, Grčka, Cipar, Izrael, Poljska i Ukrajina. Danas još uvijek između 40.000 i 70.000 Armenaca živi u Turskoj, većinom u području Istanbula.[10]

Oko tisuću Armenaca danas živi u Armenskoj četvrti u Starom gradu u Jeruzalemu, što je ostatak nekad velike i značajne zajednice.[11] U Venecijanskoj laguni u Italiji postoji otočić San Lazzaro degli Armeni kojeg u potpunosti nastanjuju mehitaristički redovnici (armenski katolici).[12] Armenci su činili značajnu zajednicu i u Indiji, makar se danas njihov broj drastično smanjio. Važno je napomenuti i da oko 139.000 Armenaca živi danas u Gorskom Karabahu, gdje čine većinu stanovništva.[13]

Jezik[uredi VE | uredi]

Službeni jezik u Armeniji je armenski jezik, tj. standardizirana inačica istočnoarmenskog jezika. U širokoj upotrebi je i ruski jezik, pogotovo u obrazovanju, te se često koristi kao neslužbeni drugi jezik zemlje. 94% odraslih građana Armenije smatra vrlo važnim da njihova djeca uče ruski jezik[14].

Religija[uredi VE | uredi]

Samostan Hor Virap iz 7. stoljeća, u kojem je bio zatočen Grgur Prosvjetitelj, zaštitnik Armenije.

Velika većina Armenaca, oko 93% kršćanskog stanovništva, pripada Armenskoj apostolskoj crkvi, koja je neovisna crkva unutar kršćanstva. Armenija je prva zemlja na svijetu koja je prihvatila kršćanstvo kao državnu religiju, što se smatra da se dogodilo 301. godine..[15][16][17][18] Prema vjerovanju, Armensku apostolsku crkvu osnovali su Isusovi apostoli Sveti Juda Tadej i Sveti Bartolomej koji su propovijedali kršćanstvo u Armeniji između 40. i 60. godine. Zbog svojih osnivača ova Crkva se naziva apostolskom, a spada među istočne pravoslavne Crkve.

Dio stanovništva na sjeverozapadu, uglavnom u pokrajini Širak, čine katolici (rimokatolici i mehitaristi). Mehitaristi su kongregacija benediktanskih redovnika Armenske Katoličke Crkve poznati po izdavanju starih armenskih inačica grčkih tekstova. Sjedište ove crkve je u Bzoummaru u Libanonu.

Dio Rusa u Armeniji pripada Ruskoj pravoslavnoj crkvi, Jezidi pripadaju zoroastrizmu, a Kurdi islamu. Židovska zajednica u Armeniji danas je svedena na broj od ispod tisuću pripadnika. Velikim dijelom razlog tome je iseljavanje u Izrael. Sinagoge postoje u Erevanu, te u Sevanu.

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Gospodarstvo Armenije uvelike ovisi o stranim investicijama, te o financijskoj potpori iz dijaspore.[19] Prije neovisnosti gospodarstvo ove zemlje uvelike se temeljilo na industriji tj. proizvodnji strojeva, elektronike, kemikalija, hrane, gume i tekstila. Sirovine za proizvodnju u ovim industrijama dolazile su iz drugih sovjetskih republika, dok je njih Armenija opskrbljivala svojim industrijskim proizvodima.

Prije raspada SSSR-a, poljoprivreda je činila oko 20% neto materijalnog proizvoda, te otprilike isti postotak u strukturi zaposlenosti. Nakon nezavisnosti, značajno je porasla važnost poljoprivrede u gospodarstvu, te je pred kraj 1990-ih ovaj postotak narastao na preko 30% BDP-a i preko 40% u strukturi zaposlenosti stanovništva.[20] Ovo povećanje važnosti poljoprivrede pripisuje se potrebi osiguranja prehrane stanovništva, budući da je prvo razdoblje tranzicije obilježila neizvjesnost u ovom pitanju i propast nepoljoprivrednih gospodarskih grana. Sa stabilizacijom i rastom gospodarstva, udio poljoprivrede u gospodarstvu opao je na oko 20%, iako ova grana ekonomije još uvijek zapošljava preko 40% stanovništva. [21]

Rudarska bogatstva Armenije su bakar, cink, zlato i olovo. Električna energija se najvećim dijelom proizvodi gorivom uvezenim iz Rusije, uključujući i nuklearno gorivo. Vrlo značajan izvor energije je i hidroenergija.

Kultura[uredi VE | uredi]

Ulaz u samostan Haghbat iz 10. stoljeća

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Armenska umjetnost

Na području današnje Armenije i Gruzije je nastalo mnogo originalnih umjetničkih djela koja imaju odlike naroda koji su dugo vremena vladali ovim područjem – Perzijancima i Rimljanima, te popraćena bizantskom umjentošću koiné iz 5. stoljeća. Armenci su bili prvi narod koji je kršćanstvo proglasio državnom religijom (koncem 3. st.), čak prije Rimskog Carstva, nakon čega je uslijedilo dugo bogato i sretno razdoblje do mongolske provale u 13. stoljeću. U to vrijeme je nastalo mnogo originalnih građevina jedne arhitekture koja se neovisno razvija, posebice oko 10. st.

Širom Armenije, ali i sjevernog Irana, zapadne Turske, Gruzije i istočnog Azerbajdžana, susrećemo crkve s pravokutnim i monogokutnim tloctom, kao i crkve s kupolom, a ima i utvrđenih samostanskih kompleksa (kao što su čarobne ruševine Anija, stare armenske prijestolnice). Armenska je arhitektura ostavila trajan utjecaj na kasnije stilove u kavkaskom području.

Poseban oblik staroarmenske skulpture predstavljaju velike nadgrobne kamene stele s uklesanim križem u plitkom reljefu, ali s bogatom ornamentalnom dekoracijom – tzv. kečkari. Oni su se očuvali i tijekom mongolske i turske okupacije, duboko u 19. stoljeće.

Državni praznici[uredi VE | uredi]

Poznati praznik, koji službeno nije državni, jest vardevar, koji se slavi na srpanjsku subotu (određuje se na temelju Mjesečeva kalendara). Na taj dan stanovnici (pogotovo djeca) polijevaju prolaznike vodom i vješaju balone pune vode. Na sličan se način slavi i budistička nova godina u Kini i Mjanmaru (Burmi), što je vjerojatno poganski obred pročišćenja koji se radio još prije dolaska kršćanstva odnosno budizma, iz kojeg možda potječe i kršćanski obred krštenja.

Sport[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Armenija na Olimpijskim igrama

Prije nezavisnosti, Armenci su na Olimpijskim igrama sudjelovali pod zastavom SSSR-a. U Sovjetskom Savezu Armenija je dala mnoge poznate sportaše i osvojila za zajdničku državi brojne nagrade i medalje. Prvi Armenac koji je osvojio olimpijske medalje je Hrant Šahinian koji je na LOI 1952. u Helsinkiju osvojio dvije zlatne i dvije srebrne medalje u gimnastici. Kao nezavisna država Armenija je prvi puta nastupila na LOI 1992. u Barceloni u sklopu ZND-a, osvojivši tri zlatne i jednu srebrnu medalju. Tek od 1994. Armenija samostalno nastupa na Olimpijskim igrama.

Poznati Armenci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Nations in Transit 2008 (PDF). Freedom House.
  2. Danielyan, Emil. "Armenian Vote 'Largely Democratic'", ArmeniaLiberty, Radio Free Europe
  3. 3,0 3,1 Nagorno-Karabakh: The Crisis in the Caucasus.
  4. Armenia and Turkey sign peace deal, Reuters, 10. listopada 2009.
  5. "Baku and Moscow – 'One Hundred Percent Strategic Partners'", Hetq Online
  6. RFE/RL Caucasus Report. Armenian Ministry of Foreign Affairs.
  7. "Interview with RA National Assembly Speaker Artur Baghdasaryan", ArmInfo News Agency
  8. Statistical Yearbook of Armenia, 2009: Population. ArmStat.
  9. Garnik Asatryan, Victoria Arakelova:The Ethnic Minorities of Armenia, Routledge, dio OSCE-a
  10. Turay, Anna. Bolsohays:Istanbul Armenians Tarihte Ermeniler.
  11. Jerusalem – The Old City: The Armenian Quarter. Jewish Virtual Library.
  12. San Lazzaro degli Armeni – Venice for Visitors
  13. Population in Nagorno-Karabakh 2007. National Statistical Service of Nagorno-Karabakh Republic.
  14. http://www.gallup.com/poll/109228/russian-language-enjoying-boost-postsoviet-states.aspx
  15. Armenia – Which Nation First Adopted Christianity?. Ancienthistory.about.com.
  16. Visit Armenia, It is Beautiful. Visitarmenia.org.
  17. Armenia Information – Welcome to Armenia. Welcomearmenia.com.
  18. Blog Archive » Which is the first country to adopt Christianity?. Did You Know it.
  19. Armenian Eyes, Ears on US Genocide Vote. washingtonpost.com.
  20. Z. Lerman and A. Mirzakhanian, Private Agriculture in Armenia, Lexington Books, Lanham, MD, 2001.
  21. Statistical Yearbook 2007, Armenia National Statistical Service, Yerevan

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti
Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Armenija
Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Armenija
Wiktionary-logo.svg Pogledajte rječničku natuknicu Armenija u Wječniku, slobodnom rječniku.