Augustin Blazović
| Augustin Franjo Blazović | |
|---|---|
| Pravo ime | Augustin Franz Blazović |
| Rođen | 29. siječnja 1921. |
| Umro | 10. svibnja 2004. |
| Portal o kršćanstvu | |
| Portal o životopisima | |
Augustin Franjo Blazović, odnosno Augustin Franz Blazović, (Frakanava, Austrija, 29. siječnja 1921. – Beč, 10. svibnja 2004.) je hrvatski pjesnik, novelist, romanopisac, dramatik, prevoditelj i znanstvenik iz austrijskog dijela Gradišća. Pripadao je redu benediktinaca. Najpoznatiji je suvremeni pisac gradišćanskih Hrvata.
Bio je članom P.E.N.-a i Društva hrvatskih književnika.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Rodio se u gradišćanskom selu Frakanavi, u Austriji. Školovao se u rodnom selu, a u Kisegu je pohađao benediktinsku gimnaziju. U mađarskom gradu Pannonhalmi se zaredio.
Nakon Drugog svjetskog rata se vratio u Austriju.
Studirao je u Mađarskoj, u Pešti, matematiku i fiziku. Nakon dolaska komunista na vlast u Mađarskoj, raspušta se crkvene redove, pa Blazović 1949. odlazi u Austriju. Po nalogu benediktinskog reda kojem je pripadao odlazi u Beč završiti studij sociologije i filozofije na tamošnjem sveučilištu.
Odmah je bio misionarom i dušobrižnikom za tamošnje Hrvate te skrbiteljem za bogoslove Željezanske biskupije. Bio je studijskim prefektom u gradišćanskom sjemeništu u Beču. Kasnije je bio subregensom tog sjemeništa.
Bio je djelatnikom bečkog Hrvatskoga akademskoga kluba. U početku se zalagao za južni standard hrvatskog jezika, a '70-ih se vratio pisanju na standard Hrvata iz Gradišća.
Po dolasku u Beč je uređivao je studentski časopis Glas, a Crikveni glasnik od 1956. do 1977.
Pripadnik t.zv. "generacije na mostu" književnika gradišćanskih Hrvata (Fridrik Bintinger, Augustin Blazović, Robert Hajszan, Pavao Horvath, Martin Jordanić, Mate Kočiš, Štefan Kokošić, Anton Leopold, Franjo Meršić, Franjo Palković, Vilijam Pokorny, Tedi Prior, Bela Schreiner, Ferdo Sinković, Feri Sučić, Mate Šinković, Ljudevit Škrapić, Ana Šoretić, Peter Tažky, Milo Vašak, Joško Weidinger, s time da Martina Jordanića, Anu Šoretić i Petra Tažkoga ne smijemo jednoznačno uvrstiti. Augustin Blazović je ovu generaciju nazvao tako jer One bi htile biti most u dvostrukom smislu: 1. Most od Miloradića k modernoj liri,... 2. Most k književnom jeziku."[1]
Umro je 2004., a pokopan je u rodnom selu.
Djela[uredi | uredi kôd]
Književna djela[uredi | uredi kôd]
Njegov književni rad obuhvaća široki spektar književnih vrsta. Spada među najplodnije pisce među Hrvatima iz Gradišća.
- Hiža Drašković, drama
- Vigilija: bdjenje ili virostovanje, pjesme, Beč, 1961.
- Sveci u crikvenom ljetu, 1966.
- Rosa i dim, Trajštof, 1977.
- Tri drame, Željezno, 1983.
- Slike i sudbine, novele, Željezno, 1991.
- Svidočanstvo za vjeru, zbirka pjesama, 1996.
- Čežnja, roman,
- Otvorite zviranjke, teološka knjiga
- Žitak svecev (I-IV)
- Na putu u bolji život, teološka rasprava/vjerska proza
Neke pjesme su mu prevedene na engleski i na esperanto.
Pjesme su mu ušle u nekoliko antologija i zbirki:
- antologiju hrvatske čakavske poezije Čakavsko pjesništvo 20. stoljeća: tusculum antologija urednika Milorada Stojevića
- antologija novije hrvatske marijanske lirike Duša duše Hrvatske, prireditelja Nevena Jurice i Božidara Petrača
- antologiju Hrvatske uskrsne lirike od Kranjčevića do danas, prireditelja Božidara Petrača
- antologiju hrvatske iseljeničke poezije Hrvatski Odisej prireditelja Ive Smoljana i u prijevodu Roberta Fitzgeralda na engleski
- antologija duhovne poezije Krist u hrvatskom pjesništvu: od Jurja Šižgorića do naših dana prireditelja Vladimira Lončarevića
- Pannonische Lyrik=Panonska lirika urednika Roberta Hajszana
- zbirci Pjesništvo gradišćanskih Hrvata = Poemaro de burgladnaj Koratoj, prireditelja Marije Belošević i Đure Vidmarovića, a u prijevodu na esperanto Lucije Borčić i drugih[2]
Njegove pjesme je uglazbio skladatelj Štefan Kočiš.
Znanstvena djela[uredi | uredi kôd]
Pisao je znanstvene radove na njemačkom, mađarskom i hrvatskom jeziku. Poznata su mu teološka djela koja je pisao na standardnom hrvatskom jeziku gradišćanskih Hrvata.
Nagrade i priznanja[uredi | uredi kôd]
- nagrada za literaturu zemlje Gradišće 1982.
- Zlatni časni znak za zasluge u vezi s Republikom Austrijom 1984.
- Veliki časni znak zemlje Gradišće 1989.
- odlikovanje službenom titulom profesor 1991. (dodijelio austrijski predsjednik Kurt Waldheim)
- kulturnu nagrada Gradišćanskih Hrvata (Kulturna nagrada Gradišćanskih Hrvatov) 1996.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ORF - Volksgruppen Umro je pater Augustin Blazović
- ORF - Volksgruppen Simpozij o Augustinu Blazoviću, 16. ožujka 2001.
- ORF - Volksgruppen[neaktivna poveznica] 80. rodjendan Augustina Blazovića, 29. siječnja 2001.
- ORF - Volksgruppen[neaktivna poveznica] Pokop patera Augustina Blazovića, 18. svibnja 2004.
- Znanstveni institut gradišćanskih Hrvatov Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. srpnja 2009. (Wayback Machine) Augustin Blazović
- ↑ Generacija na mostu Arhivirana inačica izvorne stranice od 13. studenoga 2016. (Wayback Machine), Znanstveni institut gradišćanskih Hrvatov. izvadak iz knjige: Nikola Benčić "Književnost Gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas", Zagreb 2000. Pristupljeno 13. studenoga 2016.
- ↑ Hrvatska matica iseljenika Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. srpnja 2011. (Wayback Machine) Predstavljanje knjiga HES-a i uručenje Nagrade HMI Silvije Strahimir Kranjčević, 14. i 15. studenoga 2008.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- (njem.) ORF - Volksgruppen Pater Augustin Blazovich ist tot
