Bečki njemački
Bečki njemački je istočno središnje austro-bavarsko narječje kojim se uglavnom govori u austrijskom glavnom gradu, Beču. Već u Dolnjoj Austriji, austrijskoj saveznoj pokrajini koja okruživa Beč, brojni izrazi iz ovog narječja se ne koriste, dok dalje prema zapadu ih se često uopće i ne razumije.
Bečki njemački treba razlikovati od austrijskog oblika književnog njemačkog i inih oblika austrijskog njemačkog.
Gramatika i fonologija[uredi | uredi kôd]
Gramatika i fonologija bečkog njemačkog je većinom istovjetna s inim austro-bavarskim narječjima, ali ima nekih razlika, kao što su:
- izočnost genitiva
- uporaba prijedloga ohne (u prijevodu: bez) s dativom umjesto s akuzativom
- u slučajima gdje ina austro-bavarska narječja zamjenjuju književno njemački ei s oa, bečki rabi dugo a.(primjerice, književno njemački zwei (=dva), općenito austro-bavarsko zwoa, bečki zwa).
- u slučajima gdje ei nije zamijenjeno s oa u austro-bavarskom (primjerice, drei (=tri) ), obično ga se izgovara s dugim otvorenim e (slično izgovoranjem ä u dijelima Njemačke).
- tvrde suglasnike (posebice t i p) se izgovara kao meke - v se često izgovara kao mekše w.
- u narječju radničke klase, izgovor slova l odražava češki izgovor. Ovo je poznato kao Meidlingersko L, prema Meidlingu, radničkoj četvrti.
Rječnik[uredi | uredi kôd]
Bečki rječnik pokaziva osebujna svojstva. Zadržao je brojne srednjegornjonjemačke i katkad čak starogornjonjemačke korijene. Nadalje, integrirao je brojne izraze iz jezika inih naroda, posebice iz inih dijela bivše Habsburške monarhije, kojima je Beč bio glavnim gradom koncem 19. i početkom 20. stoljeća.
Prijeslov bečkog narječja nije standardiziran. Stoga, oznaka izgovora nije potpuna:
Primjeri:
- iz starogornjonjemačkog:
- Zähnd (književno njemački Zähne, od zand) (hrvatski:zubi)
- Hemad (Hemd, od hemidi) (hrvatski:majica)
- iz srednjegornjonjemačkog:
- Greißler (=piljar, od griuzel - umanjenica od Gruz=žito)
- Baaz (=ljigava masa, od batzen=ljepljiv)
- si ohfrettn (=boriti se, od vretten)
- iz židovskog i jidiša:
- Masl (=sreća, od masol)
- Hawara (=prijatelj, drug, od chavver)
- Gannef (=varalica, od ganab)
- Beisl (=bar, pub, od bajser)
- iz češkog:
- Motschga (=neukusna kaša, od mocka=ostatak u cijevi ili macka=umak, juha)
- Pfrnak (=nosina)
- iz mađarskog:
- Maschekseitn (=druga strana, od másik)
- Gattihosn (=duge gaće, od gatya, =hlače)
- iz talijanskog:
- Gspusi (=prijateljica, od sposa=mlada)
- Gstanzl (=dijel šaljive pjesme, od stanza)
- iz francuskog:
- Trottoa (=pločnik, od trottoir)
- Lawua (=umivaonik, od lavoir)
- Loschi (od logis)
Književnost i uporaba[uredi | uredi kôd]
Najpoznatiji pjesnici koji pišu na bečkom narječju su Wolfgang Teuschl, najviše poznat po svojem prijevodu Gospela na bečki (Da Jesus und seine Hawara, (hrvatski: Isus i njegova ekipa)) i H.C. Artmann (med ana schwoazzn dintn, (hrvatski: Crnom tintom). H.C. Artmann i Willi Resetarits (Dr. Kurt Ostbahn) su preveli tri svezka Asterixa na bečki.
U bližoj prošlosti, bečki se malo "osuo" u određenom stupnju, zbog rastućeg utjecaja književnog njemačkog jezika (djelomice i zbog utjecaja dalekovidnice). Od ovog se razvila inačica književnog njemačkog jezika s bečkim naglaskom, kojom obično govore mlađi, visokoobrazovaniji bečki stanovnici.