Benjamin (pleme)

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Karta rasporeda 12 izraelskih plemena, kako ga prikazuje Biblija

Benjamin (heb. בִּנְיָמִין) ime je za izraelsko pleme čiji je rodozačetnik, prema Bibliji Jakovljev sin Benjamin. Pleme Benjamin je skupa s plemenom Juda, te već asimiliranim plemenom Šimun, stvorilo južno izraelsko kraljevstvo - Kraljevstvo Juda - u kojem su bili manji partneri. Poznatiji pripadnici ovog plemena bili su sudac Ehud, prvi izraelski kralj Šaul, te sveti Pavao.

Etimologija[uredi VE | uredi]

Kao što je slučaj i kod ostalih izraelskih plemena, pripovijest o Benjaminu, sinu Jakovljevu, kasnije je tumačenje nastanka plemena i njegova imena. Ime ovoga plemena pojavljuje se u dva oblika: binjamin i bne-jamini. Ovaj drugi oblik daje i ključ za tumačenje imena Benjamin, budući da bne- znači „sinovi“, a u ovom slučaju „pripadnici pelemena“. Tako se čini da je pravo ime plemena sadržano u riječi jamin, što znači „desno“, „zdesna“. U starini su se ljudi orijentirali tako što su se okrenuli prema istoku (riječ „orijentacija“ i dolazi od riječi orijent), pa je tako ovo ime za Benjamina označavalo one koji se nalaze južno (slično kao i arapski Jemen, koji označava južnu zemlju). To odražava i snažnu vezu što ga je ovo pleme imalo sa svojim prvim sjevernim susjedima, plemenom Efrajim.

Budući da su u tradicijskim tesktovima Efrajim i Manaše opisani kao sinovi Josipovi, a Benjamin kao Josipov mlađi brat i jedini od iste majke, ne čudi što je u svim popisima doveden u vezu s ova dva sjeverna plemena, a ne treba čuditi ni što je njegovo ime određeno u odnosu na njih.

Prema Bibliji, ime Benjamin dolazi protumačeno je kao „sin moje boli“, a nadjenuo bi mu ga Jakov, nakon smrti Bejaminove majke Rahele. Riječ je međutim samo o narodnoj etimologiji iz kasnijega razdoblja.

Povijest[uredi VE | uredi]

Pogled sa sjeverozapada prema Jeruzalemu i Maslinskoj gori: područje plemena Benjamin.

Benjamin je jedno od izraelskih plemena čiju povijest možemo dulje pratiti kroz povijest.

Predmonarhijsko razdoblje[uredi VE | uredi]

Prema takozvanoj „benjaminskoj predaji o osvajanju“, koja je zapisana u biblijskoj Knjizi o Jošui (usp. Jš 2-9), te je tek u kasnijem razdoblju prikazana kao opis koji vrijedi za sva plemena, Benjamin je oko 1200. pr. Kr. prešao preko Jordana i zauzeo usko područje između gradova Luza (kasnije Betel) i Jeruzalema. Budući da je Jošua, prema toj predaji, bio Efrajimaca, mogao bi to biti još jedan dokaz osobite veze ovih dvaju plemena, baš kao činjenica da se glavno svetište - Gilgal - nalazilo na samoj granici između njih.

Razdoblje monarhije[uredi VE | uredi]

Vrhunac je ovo pleme doživjelo u vrijeme ustanovljenja Kraljevstva Izrael u kojem je prvi kralj bio Šaul, pripadnik toga plemena, no nakon njegove smrti na vlast dolazi kralj David iz plemena Jude. Nakon kraljevenja Salomona, Benjamin se odriče stare veze s Efrajimom i pristaje uz južno Kraljevstvo Juda.

U bitkama koje će se u početku podijeljenog kraljevstva voditi između sjevera i juga, područje Benjamina bit će podijeljeno i jedan njegov dio pripast će sjeveru. Nakon asirskog osvajanja sjevera, kralj Jošija iz južnog kraljevstva uspio je ponovno zavladati cijelim područjem Benjamina te mu pribrojiti i neke krajeve Efrajima.

Benjaminov dio Judejske pustinje, nedaleko Wadi al-Qelta, na putu od Jeruzalema prema Jerihonu.

Neposredno pred pad južnog kraljevstva, područje Benjamina postaje središtem oporbenog djelovanja u odnosu na politiku kralja Sedekije. Iz Benjamina, iz grada Anatota (danas se arapski zove Anata), bio je i prorok Jeremija. Vjerojatno zbog takvog stava plemena Benjamin, babilonci ne razaraju njihove gradove, pa će Mispe postati upravnim središtem Judeje u Babilonskom carstvu, a ondje se skuplja i ostala elita, pa se vjeruje da je tu nastala i deuteronomistička biblijska tradicija, koja je uredila dobar dio današnjeg Starog zavjeta.

Nakon progonstva[uredi VE | uredi]

Po povratku iz Babilonije, područja plemena Jude i Benjamina pripala su perzijskom upravitelju Samarije, dok nije osnovana nova pokrajina „Jahud“ kojoj su pripala oba plemena. Arheološka istraživanja pokazala su da je u to doba došlo i do uništenja nekih Benjaminovih gradova, kao što su Betel, Gibeon, Gibea. Pretpostavlja se da se to dogodilo za vrijeme sukoba između Samarije i Judeje, koji su nam poznati i iz pisanih izvora.

Poznato je da je još i u rimsko doba, i u 1. stoljeću, postojala svijest o zasebnom Benjaminovom plemenu, o čemu svjedoči i sveti Pavao, koji se sam predstavljao kao član toga plemena.

Vidi još[uredi VE | uredi]