Biblija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Biblija - Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta

Biblija (grč. τὰ βιβλία, knjižice, sveščići), zbirka tekstova koje Židovi (samo SZ) i kršćani drže svetima, od Boga nadahnutima i glavnim izvorom svoje vjere; nastali su u vremenu između 1513. pr. Kr. Mojsijevo petoknjižje i 98. Otk i 2 Pt. Naziva se i "Sveto pismo", "Pismo" ili "Pisma".

Biblija se danas smatra najprodavanijom knjigom svih vremena.[1]

Židovi i Biblija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Biblijski rukopisi

Židovi je nazivaju Torah (Zakon), Miqrah (Čitanje), Kitbe qodeš (Sveti spisi) ili Tanakh (kratica za Torah, Neviim i Ketuvim). Kanon biblijskih knjiga proglasili su 90. godine u Jamniji; priznali su 24 knjige nadahnutima i obvezatnima za židovsku vjeru. U kanon nisu uvrstili sedam knjiga koje su nastale u Aleksandriji od tamošnjih židova, a napisane su na grčkom jeziku. Dijele Bibliju na tri skupine: Tora (Petoknjižje), Neviim (Proroci) i Ketuvim (Mudrosne knjige). Stari zavjet pisan je hebrejskim jezikom, izuzev dijelova Ezre i Daniela te nekoliko riječi u Knjizi Postanka i u Jeremiji pisanih aramejskim jezikom. Završnu redakciju židovskog dijela Biblije napravila je Velika skupština u doba perzijske vlasti (6. - 4. stoljeće pr. Kr.). Izvorno su biblijske knjige pisane na svitcima pergamenta. Od Ezrina vremena židovska je Biblija pisana aramejskim pismom, dok su Samarijanci zadržali staro feničko pismo. Očuvanje biblijskog teksta bio je zadatak prepisivača (heb. sofer: pisac) koji su ustanovili predaju čitanja Biblije u vremenu do Isusa Krista. Pisari nasljednici sofera u stoljećima nakon Krista postali su poznati kao Masoreti. Oni su uočavali preinake koje su učinili Soferi,te su ih bilježili na margini ili na kraju hebrejskog teksta. Te marginalne bilješke postale su poznate kao Masora. Masora navodi 15 izvanrednih točaka Sofera,naime 15 riječi ili fraza u hebrejskom tekstu koje su označene točkama ili potezima. Neke od tih izvarednih točaka ne utječu na engleski prijevod ili na tumačenje, ali druge utječu i važne su. Soferi su dozvolili da ih njihov praznovjeran strah od izgovaranja imena Jehova (Jahve) odvede u zamku da ga na 134 mjesta promjene u Adhonai (Gospodin) a na nekim mjestima Elohim (Bog). Te emendacije bile su vrlo vjerojatno učinjene sa dobrim namjerama, jer je izgledalo da izvorni oblik pokazuje ili nepoštovanje Boga ili omalovažavanje njegovih zemaljskih slugu. Budući da hebrejski jezik izvorno ne piše samoglasnike, prvotni je čitatelj morao izgovarati vokale iz svog poznavanja jezika.I u hrvatskom jeziku postoje mnoge standardne kratice koje se upotrebljavaju, a u kojima se ponavljaju samo konsonanti. Naprimjer, kao kratica za takozvani postoji tzv. Slično tome, hebtejski je obuhvaćao niz riječi sastavljenih samo od konsonanata. Stoga se izrazom "konsonantski tekst"misli na hebrejski tekst bez ikakvih oznaka za vokale.Tri škole Masoreta bile su uključene u razvoj vokalizacije i označavanja naglasaka u konsonantskom tekstu; babilonska, palestinska i tiberijska. Standardno tiskano izdanje hebrejske Biblije sve do 19. stoljeća bila je Druga rabinska Biblija Jacoba ben Chayyima, objavljena 1524. Tek od 18. stoljeća izučavatelji su počeli unapređivati kritičko proučavanje hebrejskog teksta.

Kršćani i Biblija[uredi VE | uredi]

Svečana Biblija zagrebačke katedrale, XIV. st.

Kršćani dijele Bibliju na Stari zavjet i Novi zavjet. Stari zavjet obuhvaća 39 protokanonskih (istovjetne s hebrejskim kanonom) i sedam deuterokanonskih knjiga (protestanti ih, kao ni židovi, ne priznaju - apokrifi). Novi zavjet, napisan u drugoj polovici I. st., obuhvaća 27 knjiga: četiri Evanđelja (Marko, Matej, Luka i Ivan), Djela apostolska, 21 poslanicu (14 Pavlovih i 7 apostolskih) i Otkrivenje (Apokalipsa).

Knjige Biblije[uredi VE | uredi]

Stari zavjet

Novi zavjet

Biblijska znanost i tumačenja[uredi VE | uredi]

Autografi biblijskih knjiga ne postoje, nego mnogobrojni njihovi prijepisi, tzv. tekstualni svjedoci. Služeći se njima, biblijska znanost nastoji strogim znanstvenim metodama prirediti što pouzdaniji biblijski tekst, tzv. kritičko izdanje Biblije. Židovi tumače Bibliju doslovno i propovjednički, tražeći u njoj skriveni, dublji smisao, tumače je već od 2. stoljeća pr. Kr. sve do danas (Midraš, halaha, hagada i dr.). U novije doba židovski tumači Biblije uzimaju u obzir rezultate arheologije i drugih znanosti, te se približuju kršćanskim biblijskim komentarima. Kršćani tumače Bibliju od početka II. st. aleksandrijska škola zastupala je alegorijsko tumačenje, antiohijska škola doslovno tumačenje. U srednjem vijeku skolastika je dalje razvila metode tumačenja: doslovno, alegorijsko, moralno i anagogično ili mistično tumačenje. Katolici u tumačenju Biblije slijede tradiciju Crkve i crkvenog učiteljstva, a protestantske se crkve oslanjaju većinom na osobno nadahnuće. U novije doba razvijene su u katolika, protestanata i u Židova suvremene znanstvene metode tumačenja Biblije (egzegeza, hermeneutika). Suvremeni pristupi i metode tumačenja imaju intererkonfesionalno obilježje. Biblija je cjelovito ili dijelom prevedena na većinu svjetskih jezika. Njezino značenje prelazi okvire sinagogalne i crkvene upotrebe.

Od 1975. do 1984. godine, na zahtjev štokholmskog Instituta za prijevod Biblije, Mirza Kazar je preveo Bibliju na azerski jezik. Prijevod Novoga zavjeta Mirze Kazara na azerski jezik je tiskan u Zagrebu 1982. godine.[1] 1952. godine Ivan Jakšić i Martin Meršić su preveli Novi Zavjet na gradišćanskohrvatski jezik, Vid Balog je preveo također Novi Testmanent na kajkavski.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Cjeloviti prijevodi Biblije hrvatskim jezikom:

Ostali projekti[uredi VE | uredi]

Wikisource-logo.svg Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Sveto pismo

Izvori[uredi VE | uredi]