Boris Ulrich

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Boris Ulrich

Boris Ulrich (Zagreb, 10. kolovoza, 1931. - Münster, Njemačka, 21. lipnja 1983.) hrvatski je skladatelj, pijanist i dirigent, sin arhitekta Antuna Tunča Ulricha i unuk galerista Antuna Ulricha.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen i živio u Zagrebu. Studirao glasovir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Svetislava Stančića te povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1960. sklapa brak s hrvatskom pjevačicom Betty Jurković s kojom 1971. godine dobiva kći Gioiu-Anu. Još za studentskih dana počinje raditi kao ton-majstor na Radio Zagrebu (njegove se snimke i danas smatraju vrhunskima). Kasnije postaje šef glazbenog programa Radija Zagreb. Kao pijanist nastupao solistički i u klavirskom duu s Fredom Došekom. Jedan je od ponajboljih suvremenih skladatelja ozbiljne glazbe u Hrvatskoj, no zbog prerane smrti danas je, na žalost, djelomice pao u zaborav. Istraživao je zvukovno oblikovanje prostora, povezivao sastojke srednjovjekovne i renesansne eururopske glazbe s motivima međimurskoga i bosanskoga narodnog melosa. Opus mu obilježava slijeđenje modernističkih skladateljskih tendencija usporedno sa sklonošću citatnosti (npr. djelâ C. Monteverdija) te hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj tradicijskoj glazbi. Arhaična obilježja do izražaja dolaze u Ulrichovim kasnijim djelima kao što su orkestralne skladbe Sinfonia-Vespro (1974), Folk-Sinfonia (1980) te u neoimpresionističkoj Pjesmi o plemenitoj ženi Hasanage (1979) za vokalno-instrumentalni sastav, recitatora i magnetofonsku vrpcu. U ranijim skladbama, npr. u Dva koncerta za klavir i orkestar, unatoč strukturnim inovacijama i netipičnu tretmanu instrumentalnih boja, nešto je bliži neoklasicizmu. Također je s velikim uspjehom skladao scensku i filmsku glazbu. Bio je u član umjetničkog savjeta Muzičkog biennala Zagreb i Dubrovačkih ljetnih igara. Dobitnik je više nagrada, među kojima Druge nagrade pariške Međunarodne skladateljske tribine UNESO-a 1972. te nagrade International Rostrum of Composers (IRC) za Sinfoniju Vespro 1975. godine. Umro je s nepune 52 godine od akutne leukemije, 21. lipnja 1983., u Münsteru, kuda je bio prevezen radi liječenja.

Djela[uredi VE | uredi]

Orkestralna: Simfonija Vespro, 1974. Folk-Simfonija, 1980. Dva koncerta za klavir i orkestar: I. Retrospektive, 1961., II. Perspektive, 1964. Zvona za klavir i orkestar, 1970. Koncert za 2 klavira i orkestar, 1972. Semplice za 13 gudača, 1976. Semplice za gudače, orgulje i klavir, 1976. Kvadrati za duhački kvintet, grupu starih instrumenata, jazz sastav i magnetofonsku vrpcu, 1977. In memoriam poetae, 1983. 2 suite: Teror rata, 1963. i Gogoljeva smrt, 1964.

Komorna: Za duhački kvintet: Minijature, 1954. i Melodije, 1976. Zvuci za magnetofonsku vrpcu i ansambl, 1975. Osam minijatura za flautu i klavir, 1963.

Klavirska: Preludiji, 1966. Za klavir 4–ručno: Deset silogizama, 1960. Inverzije, 1964. Eho, 1975.

Scenska: balet Multiple vision, 1971.

Filmska i scenska glazba; glazba za radio i televiziju

Vokalno–instrumentalna i vokalna: Koral za 2 zbora i ansambl, 1973. Antimisal za zbor, soliste i orkestar, 1976. Razgovori — Rudimenti za glas i preparirani klavir, 1978. Pjesma o plemenitoj ženi Hasanage za grupu solista, zbor, orkestar i magnetofonsku vrpcu, 1979.

Zborovi: Ti, motet, 1977.

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]