Bunjevačko-šokačka stranka

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Bunjevačko-šokačka stranka ili kraće, B-Š stranka, bila je politička stranka bačkih Hrvata.

Povijest[uredi VE | uredi]

Utemeljena je na osnivačkoj skupštini 15. rujna 1920. godine pod imenom Bunjevačko-šokačka stranka, iako su se brojni protivili tom nazivu, jer su htjeli da se stranka zove Vojvođanska hrvatska stranka[1]. Osnovana je radi nastavljanja organizirane političke aktivnosti bačkih Hrvata (Bunjevaca i Šokaca), a koja je imala svoju tradiciju i prije Prvoga svjetskoga rata. Radi se o tome da su kasniji članovi ove stranke bili aktivnim u javnom društvenom životu u Subotici davno prije nego što je stranka osnovana. Još 1894. godine su mladi intelektualci iz Subotice dr. Stipan Matijević, dr. Vranje Sudarević, Beno Sudarević, Marko Stipić, Andrija Stipić i Pajo Vujković osnovali udrugu bunjevačkih Hrvata Kolo mladeži.

Bazu za političko organiziranje bunjevačkih Hrvata u ovu stranku dala je organizacija somborskih bunjevačkih Hrvata Bunjevačko kolo, osnovano 1921. godine.[2]

Prgodom osnivanja političkih stranaka u novoj državi vodeći su predstavnici bačkih Hrvata odlučili nastaviti samostalnu političku borbu osnivanjem vlastite političke stranke, kao regionalne stranke za Bačku i Baranju.

Tako se je BŠS programski zalagala za jedinstvenu državu, ali kao suprotnost tome, i za vojvođansku autonomiju (vidi Vojvođanski pokret), zatim za zadržavanje općinskog i konfesionalnog upravljanja školama, ravnopravnost Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve i za pravednu agrarnu reformu. U početku isticala je bunjevaštvo kao osnovno nacionalno određenje.[2] Vremenom je hrvatsko nacionalno buđenje ulazilo i u ovu stranku te se sve više okretala k hrvatstvu. Relikt te neodređenosti "hrvatstvo ili bunjevaštvo" je zadržala organizacija Bunjevačko kolo, koja je i dala masu za organiziranje ove stranke; ta politika dovela je do daljnjega kompromitiranja jer je kolo surađivalo s režimom, a nacionalno osvješteni bunjevački Hrvati iz Sombora bili su sve nezadovoljniji time, te su 6. prosinca 1936. utemeljili Hrvatsko kulturno društvo Miroljub.[3]

Na izborima 1920. i 1923. godine za skupštinu, Bunjevačko-šokačka stranka polučila je dobar uspjeh. Iako u početku nije naglašavala svoj stav o hrvatskom identitetu Bunjevaca i Šokaca radi toga da se ne bi zamjerila novim srbijanskim vlastima, prije svega Radikalnoj stranci, općenito se znalo da se oko Bunjevačko-šokačke stranke okupljaju Bunjevci i Šokci koji ne sakrivaju da su Hrvati, za razliku od onih malobrojnih koji su se okupljali oko prosrpske Zemljodilske stranke. U BŠS-u bio je i manji broj bunjevačkih Hrvata koji se nisu osjećali Hrvatima, ali koji se nisu priklonili prosrpskim strankama. Radilo se o osobama koje su bile vrlo privrženi katoličanstvu te zbog toga protiv srpske politike u državi. Nacionalno svjesni bunjevački Hrvati tolerirali su tu nehrvatsku struju iz jednostavnoga razloga što su bili u srodstvu, da je potrebno svoje držati skupa, tim više što su nacionalno probuđeni bunjevački Hrvati bili svjesni da hrvatski nacionalno-integracijski proces u Bačkoj nije do kraja završio tih godina.[4] Suradnja i bliskost je postojala, pa je indikativan slučaj novinara Miška Prćića, bunjevačkoga Hrvata, koji iako se izjašnjavao Jugoslavenom, uređivao je od 1925. do 1929. godine subotičke Hrvatske novine, dakle novine koji se u nosile hrvatsko ime, a to su u ono vrijeme bile jedine novine u Bačkoj koje su se uopće zvale hrvatskim imenom.[4]

1920. godine pobijedila je u subotičkom okrugu, gdje je dobila relativno najviše glasova (ispred KPJ, Radikalne stranke, Zemljodilske stranke i Hrv. pučke stranke) i dala trojicu zastupnika: Blaška Rajića, Vranju Sudarevića i Stipana Vojnića Tunića, a iz somborskoga okruga (gdje je bila iza radikala, podjednako sa socijalistima, a ispred Demokratske stranke i KPJ) dala je zastupnika Ivana Evetovića. 1923. godine na parlamentarnim izborima dala je trojicu zastupnika: Ivana Evetovića, Blaška Rajića i Vranju Sudarevića. Kada je 1923. godine umro Ivan Evetović, zamijenio ga je na njegovome mjestu u Narodnoj skupštini Antun Bošnjak, a kad je 1924. godine umro Vranje Sudarević, kao njegov zamjenik za zastupnika došao je Miško Prćić.[5] Te 1924. godine BŠS dala je potporanj srpanjskoj vladi Demokratske stranke Ljube Davidovića. Sporazumom su bačko-baranjski Hrvati trebali dobiti "gradonačelničke položaje u Subotici i Somboru, kotarska predstojništva u Topoli, Somboru, Apatinu, Odžacima, Batini i Dardi te bilježničke položaje u 33 općine u Bačkoj i Baranji". Budući da je ta vlada brzo pala, sporazum se nikad nije stigao realizirati.[5]

Nakon tih uspjeha, 28. studenoga 1924. godine, dolazi kriza u stranci zbog podvojenosti viđenja budućeg organiziranoga političkoga života bačkih Hrvata, tako su jedni članovi ostali na "odvojenom", t.zv. "pučkaškom" političkom pravcu, a druga skupina se politički primicala HRSS-u Stjepana Radića (krilo kojem su pripadali Josip Vuković Đido, Mihovil Katanec i Mirko Ivković Ivandekić, Stipan Vojnić Tunić)[5]. U tom razdoblju, Josip Vuković-Đido je bio čelnikom BŠS-a.

Iste godine, jedno od najvećih imena u stranci, Blaško Rajić, napušta ovu stranku i utemeljuje Vojvođansku pučku stranku. Ove dvije stranke su kratko vrijeme svojih usporednih postojanja protratile u međusobnim neprijateljskim odnosima.

Na idućim izborima 1925. godine pokazalo se kako je većina Hrvata iz Bačke ostala uz Bunjevačko-šokačku stranku, stranku koja je pokazivala sve veće približavanje Stjepanu Radiću. No, raskol je učinio svoje, tako je BŠS dobio tek četvrtinu svojih negdašnjih rezultata u svojoj najjačoj bazi, Subotici, i nije dala predstavnika u Parlament.

19. rujna 1925. godine Bunjevačko-šokačka stranka, zajedno s Pučkom kasinom, organizirala je proslavu tisućljeća uspostave hrvatskoga kraljevstva. Prigodom iste proslave bilo je organizirano svečano otkrivanje spomen-ploče na Trgu kralja Tomislava. Na spomen-ploči stajao je napis: "Spomen-ploča tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva 925.-1925. godine. Postaviše bunjevački Hrvati".

Naposljetku cjelokupni sastav ove stranke 1926. godine prišao je HSS-u, nakon čega HSS ostaje najvažnijom strankom Hrvata u Baranji i Bačkoj. Ujedinjenje s HSS-om bilo je objavljeno u Somboru 24. svibnja 1926. godine na skupštini kojoj je nazočilo vodstvo HSS-a sa Stjepanom Radićem.[6] Sve stranačke mjesne organizacije postale su organizacije HSS-a.[7]

Glasila[uredi VE | uredi]

Glasilo stranke bio je Neven, a nakon masovnog prijelaza članstva u HSS isti list definirao se u impresumu kao »glasilo Hrvatske seljačke stranke za Srijem i Vojvodinu«.[7]

1927. godine ova je stranka izdavala list Vojvodina, koji je izlazio tjedno, no nije izlazio dugo.[8]

Poznati članovi[uredi VE | uredi]

Zastupnik BŠS za somborski okrug je bio Ivan Evetović. Među poznatim članovima, bio je i bački hrvatski kulturni radnik Stipan Vojnić Tunić.

U jednom razdoblju čelnikom B-Š stranke bio je bački hrvatski književnik Josip Đido Vuković.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Petar Pekić: Povijest Hrvata u Vojvodini, Misl, Zagreb, 2009., str. 195.
  2. 2,0 2,1 Hrvatska riječ Antonija Čota: Prisjećanje na osnivanje somborskog ogranka HSS-a - Želja za završetkom nacionalnog preporoda, 10. lipnja 2005., preuzeto 13. ožujka 2011.
  3. Glasnik pučke kasine 1878 br.72/2009. Mario Bara: Apsolutna pobjeda hrvatske narodne misli, str. 11., preuzeto 13. ožujka 2011.
  4. 4,0 4,1 Časopis za suvremenu povijest Robert Skenderović: Bunjevačko-šokačka stranka 1920.-1926., str. 810.
  5. 5,0 5,1 5,2 Časopis za suvremenu povijest God. 38., br. 3., 779.-793. (2006.) Mario Bara: Somborska deklaracija i njezino značenje za bačke Hrvate, str. 780.-781.
  6. Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, sv. 9, H, gl. ur. Slaven Bačić, Hrvatsko akademsko društvo, Subotica, 2009., ISBN 978-86-85103-13-1, str. 132.-133.
  7. 7,0 7,1 Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, sv. 9, H, gl. ur. Slaven Bačić, Hrvatsko akademsko društvo, Subotica, 2009., ISBN 978-86-85103-13-1, str. 133.
  8. Ante Sekulić: Bački Bunjevci i Šokci, Školska knjiga, Zagreb 1989., str. 84., ISBN 86-03-99816-7