Dawson, otok

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Koordinate: 53°58′S 70°35′W / 53.97°S 70.58°W / -53.97; -70.58

Dawson
Chile Dawson Island.png
Podatci
Smještaj Magellanov prolaz
Država Čile
Površina 1290 km2
Broj stanovnika 415[1]
Satelitska slika.

Dawson je otok u Čileu. Upravno pripada općini Punta Arenas, provincija Magallanes, regija Magallanes y de la Antártica Chilena.

Zemljopisne osobine[uredi VE | uredi]

Sa zapada ga od drugih otoka odvaja kanal Magdalena, sa sjeverozapada Frowardov prolaz, sa sjevera Magellanov prolaz, sa sjeveroistoka zaljev Inútil (=Nekorisni), s istoka Whitesideov kanal.

Najviši vrh visok je 975 m.

Poznat je po zloglasnom Pinochetovom zatvoru kamo su odvodili protivnike i sve osobe nepoželjne njegovom režimu. O tome je snimljen čilski film Dawson. Isla 10.

Povijest[uredi VE | uredi]

Ovaj je otok imao zlu namjenu još u ranom postkolonijalnom dobu. Na njemu je bio sabirni logor za Selkname krajem 19. stoljeća. 1890. je godine u potrazi za alternativnim rješenjima, nasuprot ubitstvima koje su za vrijeme genocida nad Selknamima počinili rančeri i tragači za zlatom, čilska je vlada poslala talijanske misionare iz reda salezijanaca. Dala im je otok na 20-godišnju koncesiju za obrazovanje, skrb i prilagodbu domorodaca. Selkname koji su preživjeli genocid vlasti su deportirali na otok. Jedna od struktura koju su izgradili salezijanci danas je čilskim nacionalnim spomenikom.

Krajem 1949. je bio scenarijem proturječnog brodoloma argentinskog broda ARA Fournier koji je traži sus costas.[2]

Ovaj je otok u nedavnoj prošlosti opet postao zloglasnim mjestom. Nakon državnog udara u Čileu 1973., otok je rabljen kao smještajnim mjestom političkih zatvorenika koje se sumnjičilo za komunističke aktivnosti. Bilo je pod strogim nadzorom Čilske ratne mornarice. Bio je istraživan svaki pojedinačni slučaj. Prema izvješću Crvenog križa iz 1974.[3] i izvješću Čilske nacionalne komisije za istinu i rekoncilijaciju (Rettigovo izvješće)[4] vlasti su ondje zatočile 99 političkih zatvorenika koji su bili osuđeni na prisilni rad. [nedostaje izvor] Ini izvori procijenili su broj zatočenih na 400, i da su bili zatočeni u dvama kampovima. Međunarodnom Crvenom križu, BBC-u i brazilskom tisku bilo je dopušteno posjetiti kampove. Kampovi su bili privremenim mjestom zatočeništva a internirane osobe bile su poslije prebačene drugamo ili puštene [nedostaje izvor] 1974. godine.

Poznati zatočenici[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]