Dinko Štambak

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dinko Štambak
Rođenje 21. srpnja 1912.
Dolac Donji
Smrt 24. travnja 1989.
Pariz
Zanimanje novinar, književnik, prevoditelj
Nacionalnost Hrvat
Književne vrste putopis, novela, roman

Dinko Štambak (Donji Dolac, 21. srpnja 1912. - Pariz, 24. travnja 1989.), hrvatski književnik i prevoditelj.

Životopis[uredi VE | uredi]

Dinko Štambak rođen je u Donjem Dolcu, malom mjestu u zaleđu Omiša, gdje je u to doba službovao njegov otac. Kao dijete seli se s obitelji u rodni grad svog oca, Imotski u kojem je proveo djetinjstvo i završio osnovno školovanje. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju, a teologiju u Makarskoj. Prije zaređenja napustio je život svećenika i otišao na studij u Zagreb, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao jugoslavistiku te francuski i engleski jezik. U Zagrebu je živio boemski, a družio se intenzivno s velikim književnim imenima poput Tina Ujevića, Ivana Gorana Kovačića i Dragutina Tadijanovića. Radio je kao novinar i korektor u Leksikografskom zavodu koji je vodio Mate Ujević. Za Hrvatsku enciklopediju napisao je i brojne natuknice o francuskoj književnosti. Uz to pisao je pjesme (kojih se kasnije odrekao zbog slabe umjetničke vrijednosti), članke, kritike i eseje, a mnogo je prevodio pjesme, prozu, romansirane biografije (Luj XIV., Cervantes, Chopin i Musset) i memoare (Josip Neustadter: Ban Jelačić). Zbog intelektualnog rada često je imao problema s vlastima NDH.

Potkraj 1945. seli u Pariz, gdje je pohađao doktorski studij na Sorboni. Bio je stipendist francuske vlade 1945-1947, stručni suradnik u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja, odjelu za sociologiju južnih Slavena 1949-1952. Doktorski studij o fenomenu boeme u Parizu nije završio, ali je istraživanja objavio u knjizi Pariška boema. Razočaran zbivanjima u poratnoj Hrvatskoj, odlučio se na dobrovoljni egzil pa u Hrvatsku nije svraćao sljedećih 20 godina. U Parizu je zasnovao obitelj, a radio je kao književni izvjestitelj i kritičar francuskoga radija 1952-1966. Zahvaljujući poslu i svestranom obrazovanju, kretao se pariškim krugovima, a kod njega su redovito navraćali i naši intelektualci poput Tadijanovića. On sam bio je strastveni putnik, a najradije se kretao kolijevkom europske kulture - Sredozemljem. U mirovinu je otišao 1977., a onda je nastavio raditi kao profesor na jednoj gimnaziji za djecu s posebnim potrebama. U godinama pred mirovinu ponovo je počeo dolaziti u Hrvatsku, k obitelji u Imotski. U to vrijeme nastala su njegova djela o djetinjstvu i gradu.

Umro je u Parizu 1989., a pokopan je u Imotskom. Na obiteljskoj kući podignuta mu je spomen ploča.


Djela[uredi VE | uredi]

  • Pariska bohema; Zagreb, Znanje, 1973.
  • Talijanski puti; Split, Čakavski sabor, 1977.
  • Grčki puti ili Makljenov list; Split, Čakavski sabor, 1979.
  • Mulci; Split, Logos, 1986.
  • Dvadeset i pet godina Pariza (1945-1970); Zagreb, Znanje, 1987.
  • Oko Modroga i Crvenog jezera; Imotski, Imotska krajina, 1987.
  • Bilo jednom u Imotskom; Zagreb, Respons Digitus, 2012.
  • Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848. / Neustaedter, Joseph [preveo s francuskog Dinko Štambak]; Zagreb, Hrvatski izdavački bibliografski zavod, 1942.
  • Miguel Cervantes / Jean Babelon [preveo Dinko Štambak]; Zagreb, 1943. (Junaci djela i misli; knj. 1)
  • Chopin / Guy de Pourtales [preveo Dinko Štambak]; Zagreb, 1944. (Junaci djela i misli; knj. 7)
  • Kratil / Platon [preveo s grčkog Dinko Štambak]; Zagreb, Studentski centar u Zagrebu, 1976.
  • Filoktet / Sofoklo [preveo s grčkog Dinko Štambak]; Zagreb, GZH, 1980.
  • Odabrana francuska proza [preveo s francuskog Dinko Štambak]; Zagreb, Marica Hrvatska 1998.


Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

http://dinkostambak.com/