Luj XIV., kralj Francuske

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Luj XIV.)
Luj XIV.
Louis XIV of France.jpg
Službeni portret Luja XIV. u krunidbenom kostimu, u njegovoj 63. godini života. Rad francuskog slikara Hyacinthea Rigauda, 1701. godine
kralj Francuske i Navarre
Vladavina 14. svibnja 1643.1. rujna 1715.
Krunidba 7. lipnja 1654.
Katedrala Notre-Dame u Reimsu, Reims, Kraljevina Francuska
Prethodnik Luj XIII., kralj Francuske i Navarre
Nasljednik Luj XV., kralj Francuske
Regent Ana Austrijska (1643.1651.)
Supruge Marija Terezija Španjolska, vjenčani 1660., preminula 1683.
Françoise d'Aubigné, markiza Maintenona, vjenčani 1683. (u tajnosti)
Djeca Luj, veliki francuski dofen
Ana-Elizabeta francuska
Marija Ana francuska
Marija Tereza francuska
Filip Karlo, vojvoda Anjoua
Luj Franjo, vojvoda Anjoua

Nezakonita djeca:
Marija Ana Burbonska, princeza Contija i vojvotkinja La Vallièrea
Luj, grof Vermandoisa
Luj August Burbonski, vojvoda Mainea
Luj Cezar Burbonski, grof Vexina
Luiza Franciska Bourbonska, princeza Conedéa
Luiza Marija Ana Burbonska, gospođica iz Toursa
Luiza iz Maisonblanchea
Franciska Marija Burbonska, vojvotkinja Orléansa
Luj Alexandar Burbonski, grof Toulousea

Puno ime Luj Dieudonné de Bourbon
Dinastija Bourbon
Otac Luj XIII., kralj Francuske i Navarre
Majka Ana Austrijska
Rođenje 5. rujna 1638., Château Neuf (dosl. Novi dvorac), u Saint-Germaine-en-Layeu, Kraljevina Francuska
Smrt 1. rujna 1715., palača Versailles, u 76. godini života
Potpis
Vjera rimokatoličanstvo (galikanizam)
Grb francuskog dofena.
Grb kraljeva Francuske i Navarre.

Luj XIV., nazivan i Luj Bogomdani (fr. Louis-Dieudonné), Luj Veliki (fr. Louis le Grand) i Kralj Sunce (fr. le Roi Soleil), bio je je 64. kralj Francuske, 44. kralj Navarre, 22. su-princ Andorre, 14. kralj imena "Luj" i 3. monarh francuske dinstije Bourbon, punog (krsnog) imena Louis-Dieudonné de Bourbon.

Rođen je u dvorcu Neuf (danas ne postoji), u Saint-Germaine-en-Layeu, nedaleko od Pariza, 5. rujna 1638. kao sin Luja XIII. i Ane Austrijske., a preminuo je u palači Versailles, 1. rujna 1715. Krunu i prijestolje Francuske i Navarre naslijedio je kao dječak, u dobi od nepunih 5 godina (4 godine i 8 mjeseci), čime postaje jedan od najmlađih kraljeva u povijesti Francuske. Stvarnu vlast preuzeo je tek nakon smrti svog glavnog ministra, kardinala Mazarina 1661. godine. [1] Njegova vladavina trajala je pune 72 godine, od 14. svibnja 1643. do njegove smrti 1. rujna 1715. godine, što ga čini najdugovječnijim vladarem suverene države u europskoj povijesti, a samim time i povijesti Francuske. [2]

U načelu, vladavinu Luja XIV. možemo podijeliti na tri dijela: (1) razdoblje njegovog djetinstva i maloljetnosti, obilježeno građanskim ratovima i pobunama Fronde, u trajanju od 1643. do 1661., tijekom kojeg vladaju njegova majka, u ulozi regenta, i kardinal Mazarin, u ulozi glavnog ministra (premijera); (2) razdoblje nakon Mazarinove smrti, u trajanju od 1661. do početka 1680-ih, tijekom kojeg Luj vlada arbitrirajući između velikih ministara; (3) razdoblje od početka 1680-ih do njegove smrti 1715., tijekom kojeg Luj XIV. vlada sve više apsolutistički, posebno nakon smrti ministra financija Colberta, 1683., a kasnije i državnog tajnika i ministra obrane Louvoisa, 1691. Potonje je razdoblje obilježeno i povratkom interesa kralja prema religiji, posebno pod utjecajem njegove druge supruge, Madame de Maintenon.

Vladavinu Luja XIV. obilježile su velike plemićke, parlamentarne, protestantske i seljačke bune. S druge strane, Luj XIV. odlučno nameće poslušnost svim redovima staleža i kontrolira različite struje mišljenja (uključujući književne i religiozne). Širenjem administracije i vojske, borbom protiv aristokratske oporbe (Fronde) i promicanjem merkantilističkog gospodarskog sustava, Luj je osigurao apsolutnu moć francuskog kraljevstva.

Ključnu ulogu u centralilzaciji moći Luja XIV. i uspostavljanju apsolutizma imala je palača Versailles. U razdoblju od 1661. do 1682., kraljeva glavna rezidencija bio je dvorac Vieux (dosl. stari dvorac), u Saint-Germain-en-Layeu. Godine 1666., početkom svoje punoljetnosti, Luj XIV. ondje uspostavlja (okuplja) svoj dvor. Susjedni dvorac Neuf (dosl. novi dvorac), u kojem je Luj XIV. rođen, tijekom 1660-ih biva postupno napušten, s obzirom da je mladi Luj preferiao odsjedati u dvorcu Vieux. Godine 1682. Luj XIV. proglašava Versailles svojom glavnom rezidencijom i sjedištem vlade te francuski dvor napušta dvorac u Saint-Germain-en-Layeu. Gotovo svim francuskim dvorjanima je bio omogućen smještaj i korištenje soba unutar tada nove palače.[3] Versailles ubrzo postaje sjedište Lujeve moći i prijestolnica kulturnog prestiža. Izgradnju prostrane palače Luj je nadzirao osobno, a njezin arhitektonski stil nadahnuo je izgradnju mnogih europskih dvoraca. Preseljenjem dvora u Versailles, Luj XIV. podvrgava plemstvo svojem pomnom promatranju i detaljno razrađenom bontonu. Prisiljavajući mnoge pripadnike plemstva da nasele njegovu raskošnu palaču, Luj uspijeva obuzdati buntovnu aristokraciju, većina čijih je članova sudjelovala u pobunama Fronde tijekom njegovog djetinstva. [4] Zastupajući ideju o "božanskom pravu" kraljeva, Luj XIV. svoju vladavinu podvrgava stvaranju apsolutne monarhije i centralizirane državne vlasti, koju će provoditi iz Versaillesa. Francuska Luja XIV. postaje simbol apsolutizma u Europi. Luj XIV. je radikalnim reformama, poput centralizacije moći monarhije i proglašenja apsolutizma, utemeljio vladavinu monarha lišenu ograničenja predstavničkih institucija te postao jedan od najmoćnijih francuskih monarha i učvrstio sustav apsolutne monarhije u Francuskoj koji će trajati sve do Francuske revolucije. Svojom je vladavinom ujedno nastojao eliminirati ostatke feudalizma, koji su još uvijek postojali u dijelovima Francuske.

S vjerskog aspekta, sedamnaesto stoljeće nije ograničeno samo na opoziciju između katolika i protestanata, već uključuje i snažno protivljenje između jezuita i jansenista. Spomenuti vjerski sukobi naročito dolaze do izražaja tijekom vladavine Luja XIV. Svojim odlukama, morao je balansirati između različitih struja religiozne misli, uzimajući u obzir ne samo vlastita uvjerenja, već i politička pitanja. Osudu nad Jansenistima Luj provodi prvesntveno radi njihovog anti-apsolutističkog stava. S druge strane, budući da se ideja o vjerskoj slobodi nije uklapala u Lujevu viziju o apsolutnoj vlasti, aktivno je provodio i jednoobraznost vjere pod uctjecajem Galičke katoličke crkve, koja je privrženost apsolutnoj monarhiji stavljala ispred privrženosti papi. Opozivom Nanteskog edikta 1685. i represijom protiv protestantizma Luj XIV. obnavlja katoličko vjersko jedinstvo u Francuskoj, a ujedno izaziva mnoge kontroverze. Ediktom iz Fontainebleaua, donesenim 18. listopada 1685., ukinuta su prava protestantske manjine, čime su hugenoti podvrgnuti valovima progona i efektivno prisiljeni na emigraciju ili preobraćenje. Kralj je time u zemlji katoličku vjeru "vratio u fokus" (la France toute catholique), a ukinuo vjerska i građanska prava hugenota, gotovo uništavajući francusku protestantsku zajednicu. Iako je opoziv u Francuskoj općenito dobro prihvaćen od strane radikalnih katolika, isti rezultira vrlo nepovoljnim reakcijama među plemstvom širom Europe i neočekivano mlakom reakcijom papinskog Rima. Odnosi između Luja XIV. i rimskih papa uglavnom su bili loši, posebice odnos s Inocentom XI. Istodobno, Luj je pokušao osloboditi Katoličku crkvu u Francuskoj svjetovnog utjecaja papinstva (fokus galikanizma). Doista, kralj je namjeravao sačuvati svoju neovisnost i onu svog svećenstva prema Rimu, što ga, istovremeno, nije sprječilo da bude oprezan u svom ophođenju sa Galikanima, često "impregniranima" jansenizmom. Pred kraj Lujeve vladavine, svađa oko kvijetizma ponovo je dovela je do napetosti s Rimom.

Francuska je tijekom vladavine Luja XIV. bila najmnogoljudnija zemlja u Europi, što joj je davalo određenu moć, tim više što je francuska ekonomija do 1670-ih već dosegla svoj vrhunac, a prvenstveno zahvaljujući ekonomskoj dinamičnosti zemlje i urednim javnim financijama. Luj XIV. svoju moć utvrđuje diplomacijom i ratom, a posebno protiv Habsburške dinastije, čiji posjedi okružuju Francusku. Kroz ekspanzivnu vanjsku politiku i nekoliko ratova (Nizozemski rat, Rat Augsburške lige (Devetogodišnji rat ili Rat za palatinsko nasljeđe), Rat za španjolsko nasljeđe), Luj je oslobodio svoju zemlju habsburških kandži i učvrstio položaj Francuske kao dominantne sile u Europi.

Njegova "Pré carré" politika (tzv. "politika kvadratne livade" ili "politika dvorišta") nastoji proširiti i racionalizirati granice zemlje, zaštićene Vaubanovim "željeznim pojasom", dvostrukom linijom utvrđenih gradova koji su štitili nove granice Kraljevine Francuske od napada Španjolske Nizozemske (pars pro toto Flandrija). Vauban je dizajnirao i projektirao obrambenu livadu u drugoj polovici 17. stoljeća te utvrdio osvojene gradove na sjeveru današnje Francuske.

Ova akcija Luju omogućuje dodijeljivanje granica Francuskoj slične onima današnje Francuske, i to aneksijom pokrajina i gradova poput Roussillona, ​​Franche-Comtéa, Lillea, Strasbourga i Alsacea. Međutim, ratovi su pretežno ovisili o javnim financijama, a Luj XIV. je ujedno privukao i reakciju drugih europskih zemalja, koje su se, na kraju njegove vladavine, često udruživale kako bi se suprotstavile njegovoj moći. Tu dolazi do izažaja trenutak nakon Sjajne revolucije, kad Engleska počinje potvrđivati ​​svoju moć, posebno pomorsku i ekonomsku, pod vladavinom odlučnog protivnika Luja XIV., Williama od Orangea.

Vođen svojim snom o francuskoj prevlasti, Richelieu je vanjske poslove Francuske obvezao politikom teritorijalnog širenja duž njene sjeverne i sjeveroistočne granice. Tijekom kasnijih godina vladavine Luja XIV., kralj i njegovi savjetnici su nastavili i proširili Richelieuovu ekspanzionističku politiku pripajanjem novih teritorija u Alzasu, grad Strasbourg i Franche-Comte. Borba za burgundske i lotarinške zemlje ističe još jedan problem koji je Richelieu prenio na Luja XIV. – prirodne granice. Čini se izvjesnim da ni Richelieu ni Luj XIV. nisu tražili takozvane "prirodne" granice Francuske niti, što se toga tiče, drevne granice Galije. Njihov cilj bio je u pokrajinama Alsace i Lorraine uspostaviti napredne vojne baze (utvrde), različito nazivane "prolazi", "ulazi", "mostobrani", "vrata", koje bi francuskoj vojsci omogućavale odbiti neprijateljski napad ili pokrenuti vlastiti. Richelieu je u djelu u L'Avis an Rot apres le siege de La Rochelle, iz 1629., ustvrdio sljedeće: "Vjerujem da moramo utvrditi Metz i napredovati sve do Strasbourga, ako je moguće, kako bi stekli une entree (ulaz) u Njemačku." Te su baze često štitile velike vodene putove koji su vodili u sjevernu i sjeveroistočnu Europu. Proširenje ovog koncepta, takozvanih "vrata" ili "ulaza", možemo pronaći čak i u tvrđavama koje su čuvale "pomorske" Alpe Italije, na njenom sjeveru. Na mjestima gdje nije postojala prirodna zaštita – šume, rtovi ili riječni zavoji - inženjeri kardinala Richelieua i, kasnije, Luja XIV. (glavni među njima Clerville, Vauban i Chamlay), projektirali su granicu ili "željezni zid" sastavljen od utvrđenih gradova, često povezanih zajedno kanalima ili nasipima koji bi se mogli otvoriti kako bi se omogućilo poplavljivanje okolnog teritorija. Takva je granica bila usavršena u kasnijim godinama vladavine Luja XIV. od strane genija – markiza Vaubana, čije su velike tvrđave bile raštrkane duž sjeverne i sjeveroistočne granice poput ogrlice od željeza i kamena. Strategija utvrđivanja tzv. "vrata" ili "barijere" pojavila se kao jedno od remek-djela vojnog i diplomatskog planiranja u doba Luja XIV.

Francuska je pod vladavinom Luja XIV. postala vodeća europska sila, koja je redovito potvrđivala svoju vojnu snagu. Sukob sa Španjolskom obilježio je cijelo Lujevo djetinjstvo, a tijekom njegove vladavine francusko je kraljevstvo sudjelovalo u tri velika kontinentalna sukoba, svaki protiv moćnih stranih saveza: Francusko-nizozemskom ratu, Ratu Augsburške lige i Ratu za španjolsko nasljeđe. Francuska je također sudjelovala u kraćim ratovima, poput Rata za devoluciju i Rata za ponovno ujedinjenje. Ratni sukobi definirali su Lujevu vanjsku politiku, a njegova osobnost oblikovala je njegov pristup ratu. Potaknut "mješavinom trgovine, osvete i osobne iritacije", osjetio je da je rat idealan način povećanja svoje slave. U vrijeme mira, Luj se koncentrirao na pripremu za sljedeći rat. Učinio je poslom svojih diplomata stvaranje taktičke i strateške prednosti za francusku vojsku.[4] U svijetu koji teritorij, moć i bogatstvo smatra najvažnijima, Luj XIV. je prepoznat kao veliki kralj. Pretvorio je Francusku u dominantnu europsku naciju, proširio njezine granice i ostavio svoje nasljednike sigurnima u svom posjedu. Vrhunac svoje moći Luj je dosegao 1670-ih godina, a sljedeća četiri desetljeća uspješno je zaštitio ono što je postigao i to pred licem cijele Europe ujedinjene protiv njega. Štoviše, na kraju je ostvario i svoj san da će na španjolskom prijestolju vidjeti potomka Bourbonske dinastije. Tijekom vladavine Luja XIV., Francuska je, također, konsolidirala i upravu svojih kolonijalnih posjeda i trgovine, postavši tako svjetska sila.

Iako je naslijedio politički nestabilno i vojno iscrpljeno kraljevstvo na rubu bankrota, Luj XIV. svojem je nasljedniku ostavio tada najveću državnu silu zapadnog svijeta. Njegova glavna postignuća uključuju širenje učinkovitosti centralizirane vlasti, povećanje granica francuskog kraljevstva prema sjeveru i istoku i postavljanje jednog od svojih unuka, Filipa V., na španjolsko prijestolje. Unutarnjom politikom, Luj je ojačao kontrolu središnje vlade nad različitim regijama Francuske, ugrađujući svoje teritorijalne dobitke u ujedinjenu državu. Iako se radi o nizu uspjeha, oni su skupo koštali francusku naciju. Gospodarstvo je trpjelo tijekom dugih godina rata, porezi su često povećavani, a ruralna su područja postala ranjiva uslijed nemilosrdnih razdoblja gladi. Nažalost, mnoge su Lujeve politike, kako unutarnje, tako i vanjske, uzrokovale velike poteškoće običnim ljudima, od kojih su mnogi trpjeli glad, pobjegli iz domovine ili živjeli u teroru progona.[5] Kraj njegove vladavine obilježili su vojni porazi, progon protestanata, glad 1693. i ona 1709. godine, koja je ostavila gotovo dva milijuna mrtvih, zatim pobuna Kamisarda (francuskih protestanata iz regije južne Francuske, hugenota) i smrt mnogih kraljevskih nasljednika dinastije Bourbon. Gotovo svi njegovi nasljednici, djeca i unuci su umrli prije njega, a njegov nasljednik i praunuk, Luj XV., Imao je samo 5 godina u trenutku njegove smrti. Međutim, čak i nakon prilično liberalnog vladanja Filipa II., vojvode Orléansa, nećaka Luja XIV., u ulozi regenta maloljetnom Luju XV., apsolutizam je opstao, potvrđujući čvrstoću izgrađenog režima. Luj XIV. želio je donijeti slavu Francuskoj i svojoj dinastiji, a umro je vjerujući da jest.

Luja XIV. smatra se najvažnijim predstavnikom dvorskog apsolutizma i ideje o božanskom pravu kraljeva. Dvorska kultura koju je uspostavio postala je uzor dvorovima širom Europe. Njezin je središnji simbol bio izvanredan položaj i veličanstveni izgled kralja. Njegovu vladavinu obilježio je procvat francuske umjetnosti, posebno književnosti, arhitekture i glazbe, zbog čega se 17. stoljeće često opisuje kao Veliko stoljeće (fr. Grand Siècle). Njegov doprinos je ključan u stvaranju umjetničke i arhitektonsko-povijesne epohe klasicističkog baroka. Najbolji primjer toga je Versajska palača koju se smatra vrhuncem europske arhitekture palača. Kralj Sunce bio je okružen različitim utjecajnim političkim, vojnim i kultorolškim figurama kao što su Mazarin, Colbert, Louvois, Grand Condé, Turenne, Vauban, Boulle, Molière, Racine, Boileau, La Fontaine, Lully, Charpentier, Marais, Le Brun, Rigaud, Bossuet, Le Vau, Mansart, Charles Perrault, Claude Perrault, i Le Nôtre. Luj XIV. je promovirao umjetnost i znanost, što je rezultiralo procvatom francuske kulture, ovjekovječene u stilu istoimenog naziva (stil Luj XIV.). Zahvaljujući njegovom sponzorstvu i pokroviteljstvu u korist mnogih, već spomenutih umjetnika, francuski klasicizam dostiže svoj vrhunac još za njegova života. Značajna postignuća vladavine Luja XIV. imati će širok utjecaj koji seže od ranog modernog doba, preko industrijske revolucije, sve do danas. Između mnogih, neka od njih uključuju izgradnju kanala Midi, stvaranje palače Versailles i njenih veličanstvenih vrtova, kao i osnivanje Francuske akademije znanosti.

Rane godine života Luja XIV.[uredi | uredi kôd]

Rođenje[uredi | uredi kôd]

Portret Ane Austrijske i budućeg kralja Luja XIV., koji nosi kapu s perom u boji njegove haljine i pregaču bogato ukrašenu vezom i čipkom. 1639. godina.
Portret Luja XIV. kao novorođenčeta i njegove dojilje Madame A. Melin. Rad umjetnika Mignarda le Romaina.
Portret Luja XIV. kao novorođenčeta i njegove dojilje Dame Longuet de la Giraudiere. Rad umjetnika Charlesa Beaubruna.

Luj XIV. Bourbon rođen je 5. rujna 1638., u otprilike 11:15 ujutro, u dvorcu Saint-Germain-en-Laye, u obitelji Luja XIII. i Ane austrijske. Bio je radije neočekivano dijete kraljevskog para. Mnogi su suvremenici Lujevo rođenje dočekali kao sretan događaj budući da je brak njegovih roditelja trajao već 23 godine, a sve do tada nisu imali potomaka. Vijest o njegovom rođenju ubrzo se pročula kraljevstvom, diljem, u neku ruku, zahvalne francuske nacije. U skladu s tadašnjim običajima, rođenju su prisustvovali prinčevi i visoki dužnosnici krune te utvrdili da je novorođenče na rukama primalje, dame Péronne, dječak. Vijest o rođenju nasljednika prenesena je Luju XIII. koji je, osjećavši se slabo nakon groznice koju je nedavne prebolio, otišao jesti. Čuvši vijest, pao je na koljena kako bi zahvalio Bogu što mu je dao nasljednika kojem su se toliko dugo nadali. Otkako je kraljičina trudnoća javno objavljena, nebrojene su javne molitve uznesene dok su ljudi nestrpljivo čekali da kraljevski par Francuskoj konačno osigura dofena, prijestolonasljednika, a samostani diljem Francuske su predviđali rođenje dofena i uspješan porod. Rođenje djeteta, poznatog kao Luj Bogomdani (fr. Louis-Dieudonné), neki već samo po sebi smatraju čudom. Mnogi suvremenici to vide kao dokaz da "nebesa" podupiru politiku koju su vodili kralj i njegov glavni ministar, kardinal Richelieu. U najmanju ruku, rođenjem dofena isključen je rizik da će Luja XIII. naslijediti njegov slabi brat Gaston, vojvoda od Orléansa, pretendent na prijestolje i nepoželjni urotnik.

Jahači su krenuli u Pariz kako bi proširili radosne vijesti. Kako su bili spriječeni prijeći rijeku Seinu preko mosta u Neuillyju, koji je bio oštećen, svoju su poruku prenijeli na releje smještene na drugoj obali rijeke mašući šeširima u zraku. Vidjevši radostan znak, da je rođen dječak, a ne prekrižene ruke u znak rođenja djevojčice, odgalopirali su prema Parizu gdje su već planirana tri dana proslave tog radosnog događaja. [1]

U tjednima koji slijedili nakon rođenja mladog princa, dvor, Pariz i pokrajine predali se ekstatičnim proslavama. Njegovo rođenje dovelo je do velikog popularnog festivala na ulicama Pariza, a nizozemski pravnik, Hugo de Groot, stanovnik Pariza i suvremenik događaja, napisao je o ovoj gozbi: "Nikad jedan događaj nije ljude uzdigao do takve radosti." [6] Službeno, gozbe su, u znak proslave rođenja nasljednika, trajale puna tri dana [7]. Diplomatski opunomoćenici europskih prijestolnica došli su čestitati francuskom kralju, a u Rimu je papa Urban VIII. proslavio visoku pontifikalnu misu u čast dofena (fr. Le Dauphin) Luja. No u cijeloj Europi nitko nije izrazio veće zadovoljstvo povodom rođenja prijestolonasljednika od francuskog glavnog ministra, kardinala Richelieua, koji je u tadašnjim službenom glasilu, Gazzete de France (gazeta), primijetio je da "između oca i majke leži to divljenja vrijedno dijete, predmet njihovih želja i posljednji izraz njihove sreće."

Njegova je majka, Ana Austrijska, u razdoblju između 1619. i 1631. godine rodila četiri mrtvorođena djeteta. U sterilnom braku, isprekidanom s nekoliko pobačaja, par se otuđio, a "nenadano" rođenje prijestolonasljednika neki su suvremenici smatrali darom s neba. Stoga, vodeći su suvremenici događaja, Luja smatrali božanskim darom, a njegovo dugo očekivano rođenje Božjim čudom. Pobožna Ana austrijska događaj je pripisala djelu i zagovoru brata Fiacrea kod Notre-Dame-de-Grâces. Kao posljedicu zahvalnosti i radosti koja je nastala njegovim rođenjem, novorođenče je dobilo nadimak "Bogomdani" ili "Božji Dar" (fr. Dieudonné). Iako su neki povjesničari tvrdili da je Lujev pravi otac kardinal Mazarin, provedeni DNK test poništio je ovu hipotezu. [8],[9] Povjesničar Jean-Christian Petitfils predložio je period između 23. i 30. studenoga 1637., tjedan u kojem je kraljevski par boravio u Saint-Germainu, kao razdoblje "začeća dofena", dok neki drugi autori tvrde da je dofen začet otprilike 05. prosinca 1637. u palači Louvre (5. prosinca pada točno devet mjeseci prije njegova rođenja, 05. rujna 1638.) [10],[11]. Naime, prema tadašnjem javnom glasilu (novinama), "Francuskoj gazeti" (fr. La Gazette de France), 05. prosinca 1637. kralj je bio u gradu kada je iznenada izbila oluja s grmljavinom. Sklonište je potražio u palači Louvre gdje je i prenoćio sa svojom suprugom, Anom Austrijskom, a ujedno s njom imao i spolni odnos. Dvojbeno je jesu li se događaji doista tako odigrali, budući da je, prema osobnom liječniku Louisa XIII., Charlesu Bouvardu, dijete začeto u tjednu između 23. i 30. studenog 1637. [12]

Vizija i obećanje[uredi | uredi kôd]

Ana Austrijska zajedno sa svojim sinovima, kraljem Lujem XIV. i Filipom, vojvodom Anjoua u molitvi Svetom Trojstvu. Rad umjetnika Philippea de Champaignea.

Kralj Luj XIII i kraljica Ana austrijska, a kasnije i sam Luj, ovo rođenje, dugo željenog sina i prijestolonasljednika, smatraju plodom zagovora brata (fratra, svećenika) Fiacrea kod Notre-Dame de Grâces gdje redovnik izgovara tri devetnice (novene) kako bi kraljevskom paru bio podaren "nasljednik francuske krune". Naime, 27. listpada 1637. tijekom osobne molitve brat Fiacre imao je unutarnju spoznaju: kraljica Ana austrijska morala je javno zatražiti izgovaranje triju devetnica (novena), molitvi u čast Djevice Marije, upućenih Blaženoj Djevici sa tri mjesta: iz svetišta Notre-Dame de Paris, iz svetišta Notre-Dame des Victoires i svetišta Notre-Dame de Grâces, u Cotignacu, te da će mu tada biti dan sin [13] Brat Fiacre izvještava kako mu je spomenuta unutarnja spoznaja kasnije i potvrđena vizijom (ukazanjem) Djevice Marije (marijansko ukazanje, mariofanija) i to 03. studenog 1637., dok se molio u kapeli samostana. Navodno, Djevica mu potvrđuje da će kraljica doista dobiti sina ukoliko izvrši molitve. Kao "znak" autentičnosti njegove vizije, Djevica mu govori da će u crkvi u Cotignacu pronaći sliku Djevice s istim obilježjima kao u njegovoj viziji. Sutradan to upućuje svom nadređenom i biva sastavljen zapisnik o izjavama brata. Kardinal de La Rochefoucauldis je zadužio provjeru izjava redovnika i za to piše guverneru Provanse i kardinalu Fréjusa kako bi pomno provjerio opis slike koju je napravio ovaj redovnik, koji nikada nije napustio Pariz.[13][14] Budući da je istraga bila pozitivna, redovnik dobiva audijenciju kod kralja i kraljice, koji, primivši obavijest, izvršavaju tri devetnice. Devetnice izgovara i brat Fiacre od 8. studenog do 5. prosinca 1637.[15][a] U siječnju 1638. kraljica je shvatila da je trudna. Dana 7. veljače 1638., kralj i kraljica službeno su na audijenciju primili brata Fiacrea kako bi s njim razgovarali o njegovim vizijama Djevice Marije i marijanskom obećanju o nasljedniku krune, za koje im je ranije rekao. Na kraju razgovora, kralj službeno dodjeljuje redovniku misiju da ode u crkvu Notre-Dame-de-Grâces u Cotignacu i u njihovo ime izmoli devetnicu, "kako bi trudnoća i porod dobro prošli". Bratovo hodočašće prati otac Jean Chrysostome (podprior pariškog samostana). Brat Fiacre i njegov nadređeni odlaze na misiju s pismom kralja, u kojem on traži od svih svojih poručnika i časnika da priteknu u pomoć i pomognu dvojici redovnika, odaslanih u ime kralja. Dana 10. veljače 1638., u znak zahvalnosti Djevici za ovo još nerođeno dijete, kralj potpisuje "Zavjet Luja XIII.", posvećujući kraljevstvo Francuske Djevici Mariji i čineći 15. kolovoza državnim praznikom u cijelom kraljevstvu.[16] 1644. godine kraljica je pozvala brata Fiacrea k sebi i rekla mu: "Nisam izgubila iz vida milost naznačenu da si je za mene primio od Blažene Djevice, koja mi je podarila sina". I ovom mu je prilikom povjerila osobnu misiju: ​​donijeti poklon Djevici Mariji u svetište u Cotignacu, u znak zahvalnosti za rođenje sina.[16],[15] 1660. godine Luj XIV. i njegova majka osobno će otići u Cotignac, moliti se i zahvaliti Djevici, a zatim će 1661. i 1667. godine kralj dati darove koje je u njegovo ime donio brat Fiacre u crkvu Cotignac.[17],[b]

Krštenje[uredi | uredi kôd]

Registar krštenja crkve Saint-Germain-en-Laye, stranica koja sadrži zapis o krštenju dofena Luja, sina Luja XIII. i Ane Austrijske.
Luj XIV. kao dječak. Djelo pripisano umjetniku Louisu Ferdinandu Elleu, starijem.
Luj XIV. kao mladi francuski kralj, odjeven u Fleur-de-lis dok sjedi na prijestolju zajedno sa svojim mlađim bratom Filipom I. vojvodom Orléansa.
Luj XIV. kao dječak. Djelo pripisano umjetniku Claudeu De Ruetu.

Mladi dofen Luj, plod je zajedništva dviju najmoćnijih dinastija tog doba: kapetske dinastije Bourbon (ogranak dinastije Capet) i dinastije Habsburg [18]. Uz titulu dofena, koja mu je pripala tradicijom, po rođenju mu je dodijeljena i titula Prvi sin Francuske. Službeno je kršten 1643., u dobi od 4 godine i 7 mjeseci. Uz tradicionalni naslov francuskih nasljednika – dofen (fr. le Dauphin), prilikom krštenja dodijeljen mu je, i naziv "Luj Bogomdani" ili "Luj – Dar Božji" (fr. Louis Dieudonné).

Transkript originalnog teksta župnog registra krštenja crkve Saint-Germain-en-Laye (isječak):

"Le cinquième jour de septembre mil-six-cent-trente-huit, nasquit dans le chateau neuf de Saint-Germain-en-Laye à onze heures un quart du matin, Monseigneur le Dauphin fils premier-né de très chrétien et très puissant monarque Luj treizième de ce nom, Roy de France et de Navarre et de très religieuse et illustre Princesse Anne d'Autriche, sa très chaste et fidelle épouse et fut incontinent après, le même jour ondoyé par le Révérend Père en Dieu Messire Dominique Séguier, Evesque de Meaux et premier aumosnier de sa Majesté avec les eaux baptismales des fonts de la paroisse du dit lieu de Saint Germain en Laye, baillées et livrées par M. Cagnyé, prètre et curé de la dite paroisse." Signé BAILLY.


Prijevod gore spomenutog originalnog teksta preuzetog iz matičnih knjiga župe Saint Germain en Laye:

"Petog dana rujna, tisuću šest stotina trideset i osme, u novom dvorcu Saint-Germain-en-Laye u jedanaest i petnaest sati ujutro, monseigneur le Dauphin, prvorođeni sin vrlo kršćanskog i vrlo moćnog monarha, Luja, trinaestog ovog imena, Kralja Francuske i Navare i vrlo religiozne i slavne princeze Anne Austrijske, njegova vrlo čedna i vjerna supruga i odmah potom, istoga dana zanjihan je od strane prečasnog Oca u Bogu, mojem Gospodinu, Dominique Séguier, biskup Meauxa i prvoga kapelana njegova Veličanstva, u vodama krštenja, iz zdenca župe spomenutog mjesta, Saint Germain en Laye, a kojeg je "oslobodio" i porodio gospodin Cagnyé, svećenik i župnik navedene župe." Potpis: BAILLY.


Riječ je o krštenici budućeg i najslavnijeg kralja Francuske, Luja XIV. S obzirom da je bio je kršten odmah po rođenju, istog dana, mora da je bio jako slab da bi njegove šanse za preživljavanje bile stavljene pod hipoteku! Njegovo se ime ne pojavljuje u zapisu i čini se da je dodano a posteriori (naknadno). Naime, tinta i rukopis na margini različiti su od onih tijela teksta.

Samo krštenje bilo je događaj bez krsnih kumova, bez svjedoka i bez potpisa – gotovo "anonimni" čin i zapis, koji se izgledom gotovo ništa ne razlikuje od ostalih akata u registru, osim što je nešto dulji. Jedini trag o čijem krštenju je riječ su superlativi vezani uz imena roditelja novorođenčeta! Kakav kontrast u odnosu na sjaj njegovog budućeg, vrlo dugog života! Službeno, maleni je Luj ponovno kršten gotovo 5 godina kasnije, 21. travnja 1643., mjesec dana prije smrti svog oca Luja XIII., u crkvi Saint Eustache u Parizu, uz svu raskoš dostojnu njegovog čina. Krsni kum mu je bio kardinal Mazarin, a krsna kuma princeza Condéa.

Proslave povodom rođenja budućeg kralja, Luja XIV., održane su ponad sumorne pozadine rata i prijetnju invazijom. Francuska je dotad već gotovo dvadeset godina (do 1635.) izbjegavala odgovoriti vojnom intervencijom Triedesetogodišnjem ratu. Međutim, početkom 1630-ih uplitanje Francuske u rat je postalo neizbježno. Dok je Luj bio dijete, njegova je majka obnašala ulogu regenta, vladajući Francuskom umjesto njega. Pomogao joj je kardinal Jules Mazarin, talijanski financijer koji je bio glavni ministar Luja XIII. Mazarin je vodio naciju kroz kasnije faze Tridesetogodišnjeg rata (1618. - 1648.). U ovom ratu Francuska se borila protiv dinastije Habsburg, koja je vladala Španjolskom, za vojnu prevlast u Europi. Korijeni rata protezali su se unatrag, do 16. stoljeća, a dvije su se zemlje desetljećima borile, svaka nastojeći proširiti svoja područja i utjecaj.

Dvije godine kasnije, rođenjem drugog sina i Lujeva brata, Filipa, Bourbonsko nasljeđe se konačno smatralo sigurnim. Njegov mlađi brat, Filip I. vojvoda Orléansa, rođen je 1640. godine. Iako prilično kasno, rođenje dvojice sinova osiguralo je opstanak dinastije Bourbon, a nasljeđivanje prijestolja od strane kraljeva brata i spletkara Gastona, vojvode Orléansa, palo je u zaborav. Ipak, brak između Luja XIII. i Ane Austrijske ostao je nesretan jer je kralj sumnjao u podrijetlo svoje djece i optužio svoju suprugu da je protiv njega preuzela prijestolonasljednika.

Djetinstvo i obrazovanje[uredi | uredi kôd]

Portret mladog kralja Luja XIV. i njegovog mlađeg brata Filipa I. vojvode Orléansa, poznatog kao "Mali gospodin". Slika pripisana umjetnicima Henriju i Charlesu Beaubrunu.
Portret Luja XIV. kao dječaka. Rad umjetnikâ Henrija i Charlesa Beaubruna.

Briga o novorođenčetu Luju bila je povjerena dojilji, a imao je ukupno sedam različitih njegovateljica.[19] Dvije godine nakon njegova rođenja, mali je Luj dobio brata Filipa. Njihova je majka, Ana Austrijska, radila očitu razliku između dvojice sinova, pokazujući naklonost pretežno starijemu sinu i prijestolonasljedniku.[20] Svojeg drugog sina, Filipa, je nazivala ma petite fille (moja mala djevojčica). On nije dobio spomena vrijedan odgoj.

Lujov odnos s majkom bio je neobično prisan za tadašnje vrijeme. Suvremenici i očevici tvrdili su da će kraljica cijelo vrijeme provoditi s Lujom. Oboje su bili jako zainteresirani za hranu i kazalište, a velika je vjerojatnost da je Luj te interese razvio u bliskom odnosu s majkom. O ovoj dugotrajnoj i bliskoj vezi prožetoj ljubavlju majke i sina, mogu svjedočiti isječci zapisa Lujevih dnevnika kao što su:

"Priroda je bila odgovorna za prve čvorove koji su me vezali za moju majku. Ali privrženosti nastale kasnije, zajedničkim svojstvima duha, puno je teže razbiti od onih stvorenih samo krvlju."[21]


Lujeva je majka bila ta koja je vjerovala u njegovu apsolutnu i božansku moć njegove monarhijske vladavine.[22]

Sve do njihove pete godine, Luja i njegovog mlađeg brata Filipa odgajale su guvernante Françoise de Lansac i Marie-Catherine de Senecey. U skladu s duhom vremena, dva su princa kao mališani bili odjevani kao djevojčice i tek su sa napunjenih šest godina započeli usvajati odgoj specifičnan za spol.[23] U skladu s tadašnjim običajem, smatralo se da prinčevi koje su do tada odgajale guvernante, "prerastaju u muškarce" u dobi od 7 godina (smatralo se da je to "doba razuma" u procesu intelektualnog razvoja djeteta) te bivaju povjereni na brigu i odgoj guverneru uz pomoć njegova zamjenika.[24]

Obrazovanje mladog Luja najprije je bilo u rukama kardinala Richelieua. Nakon njegove smrti 4. prosinca 1642., na mjestu premijera naslijedio ga je kardinal Jules Mazarin. Ovaj položaj je Mazarinu omogućio ključnu ulogu u Lujevom daljnjem obrazovanju.[25] Kraljica je kardinalu Mazarinu, uz njegove ministarske funkcije i ulogu kuma Luja XIV. (kumom ga je izabrao Luj XIII., smrću kardinala Richelieua), u ožujku 1646. dodijelila i odgovornost za obrazovanje mladog monarha i njegova brata Filipa I. vojvode Orléansa (poznatog kao "Mali gospodin").

Mazarin stoga postaje "nadzornik vlade i ponašanja kraljeve osobe, kao i ponašanja vojvode od Anjoua" (titula Filipa I. stečena rođenjem). Zadatak guvernera Mazarin povjerava maršalu de Villeroyu. Tako 1646. godine Nicolas V. de Villeroy postaje tutor mladog kralja. Mladi monarh Luj i njegov mlađi brat često su dijelili svoje vrijeme između ''Palais-Royala'' i obližnjeg ''Hôtela de Villeroy''. U tom periodu, Luj XIV. sprijateljio se s Villeroyevom djecom, posebno s maršalovim sinom Françoisom de Villeroyem, s kojim razvija cjeloživotno prijateljstvo.

Mladi kralj imao je razne učitelje, posebice opata Péréfixea de Beaumonta 1644. i Françoisa de La Mothea Le Vayera. Od 1652. godine njegov je najbolji odgajatelj nesumnjivo bio Pierre de La Porte, njegov prvi sobar i onaj koji mu je čitao povijesne izvještaje.[26] Unatoč njihovim naporima da mu pruže lekcije iz latinskog, povijesti, matematike, talijanskog i crtanja, mladi Luj nije bio baš marljiv učenik.

S druge strane, mladi je monarh po uzoru na velikog kolekcionara umjetnina, kardinala Mazarina, pokazao vrlo sklonim slikarstvu, arhitekturi, glazbu i posebno plesu, koji je u to vrijeme bio bitan i sastavni dio obrazovanja plemića (džentlmena). Također, naučio je svirati gitaru uz pouku Francesca Corbette.[27]

Luj je imao koristi i od posebnog seksualnog obrazovanja, jer je njegova majka tražila od barunice de Beauvais, nadimka Cateau la Borgnesse, da mu "oduzme nevinost (djevičanstvo)" kad kralj dostigne seksualnu zrelost (punoljetnost).

"Čuda"[uredi | uredi kôd]

Tijekom djetinjstva, Luj XIV je je u nekoliko navrata izbjegao gotovo sigurnu smrt. U dobi od 5 godina gotovo se utopio u jednom od ribnjaka u vrtu Palais-Royala. Spasili su ga u zadnji čas. Zatim, u dobi od 9 godina, 10. studenog 1647., obolio je od malih boginja (variola). Deset dana kasnije, liječnici su izgubili svaku nadu, ali mladi se Luj "čudesno" oporavio. S 15 godina prebolio je tumor na dojci, a sa 17 gonoreju.[28]

Najozbiljnija uzbuna za kraljevstvo dogodila se 30. lipnja 1658., tijekom zauzimanja grada Berguesa na sjeveru Francuske: u svojoj 19. godini kralj postaje žrtva ozbiljnog trovanja hranom (uzrokovanog zaraženom vodom) koje rezultira trbušnim tifusom i tifusnom groznicom, dijagnosticiranom kao egzantematski tifus (promjene na koži). Dana 8. srpnja 1658. primio je posljednje sakramente (bolesničko pomazanje), a dvorsko vijeće započinje s pripremama za njegovo nasljedstvo. No François Guénaut, osobni liječnik Ane austrijske, dao mu je emetik (vomitivu) na bazi antimona i vina, konzumacija koje dovodi do još jednog "čudesng" kraljeva izliječenja. Prema riječima njegova tajnika, Toussainta Rosea, Luj XIV. je tom prilikom izgubio dobar dio kose i privremeno je počeo nositi tzv. "prozor periku", čiji su otvori propuštali nekoliko pramenova koji su mu ostali.

Kretanje k vrhuncu moći[uredi | uredi kôd]

Godine 1660. to jest godinu dana prije smrti Mazarina Luj XIV. donosi emotivno tešku odluku da oženi kćer španjolskog kralja kako bi se napokon završio rat protiv ove države koji traje još od 1635. godine. Ovaj kralj preuzima vlast u svoje ruke tek u svojoj 23. godini nakon smrti svog vjernog Mazarina. Očekivanja od toga do tada povučenog kralja nisu bila velika, ali za svih iznenađujuće promjene nastupaju odmah. Prva stvarno nezavisna odluka Luja XIV. postaje da će on direktno upravljati državom, a ne kao njegov otac koji je tu vlast prepustio premijeru. Sljedećih pet godina u Francuskoj prolaze da bi kralj učvrstio svoju vlast prije ispunjavanja svojih ambicija jer još prije formalnog preuzimanja vlasti on u svom dnevniku piše "Želim slavu prije svega, prije i samog života". Te ambicije se uskoro ispunjavaju u njegovim ratovima. U prvom od njih koji traje samo između 1667.1668. Francuska ponižava Španjolsku što izaziva priličnu zabrinutost u Europi. Rat koji sada nastupa je onaj protiv Nizozemske. Proći će cijelih šest godina prije nego što 1678. Nizozemska prizna svoj poraz.

Godine 1671. bio je jedini europski vladar koji se nije pobunio protiv smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krste Frankapana i koji ih je zavarao svojom dvoličnom politikom.

Kralj Sunce[uredi | uredi kôd]

Zlatna medalja iz 1665. s likom Luja XIV.

Ovu drugu pobjedu cijela Francuska dočekuje s oduševljenjem. Grad Pariz daruje Luju nadimak Veliki. Razlog za to oduševljenje se nalazi u stjecanju statusa najveće europske velesile, pošto niti ulazak u rat Svetog Rimskog Carstva i Španjolske tijekom ovog drugog rata nije spasio Nizozemce od poraza. Tijekom svog tog narodnog oduševljenja koje traje prilično dugo 1682. godine kralj premješta svoje sjedište iz Pariza u Versailles. Osamdesete godine sedamnaestog stoljeća je vrijeme kada svi žele biti viđeni s kraljem. Francuski plemići toga doba bore se za čast da nose svijeću pred Lujem kada on odlazi na noćni počinak. Zajedno s mržnjom prema Parizu koji ga je bio zarobio, ovo prisustvo plemića u skupom sjaju Versaillesa postaje osnovni razlog za njegovu gradnju. Svi prisutni tamo troše enormne svote novca na razne luksuzne stvari kako bi mogli što bolje izgledati na dvoru. Tim potezom oni su ostajali bez potrebnih prihoda za organiziranje protudržavnih buna i zavjera. U tom razdoblju vrhunca svoje moći Luj XIV. ukida prava hugenota i počinje ih nemilosrdno proganjati. Iako taj potez ima očite nehumane posljedice on ima i jednu dobru u tome što su tražeći svoj vjerski mir mnogi od njih izabrali naseljavanje dotada praznih francuskih kolonija.

Propadanje[uredi | uredi kôd]

Početak kraja razdoblja omiljenosti i snage, dolazi potpunom nepažnjom kralja koji prestaje pratiti događaje u Europi. Na nizozemsku invaziju Engleske 1688. godine Francuska odgovara objavom novog rata. Dokaz te ludosti je protivnička koalicija u kojoj se nalaze Nizozemska, Engleska, Sveto Rimsko Carstvo, Španjolska i Švedska. Rezultat je mogao biti samo poraz, koji se potvrđuje mirovnim sporazumom iz 1697. godine. Realni rezultat toga mira je bio ništavan pošto su svi njegovi potpisnici znali za nove napetosti koje će izbiti u trenutku smrti španjolskog kralja bez djece. U trenutku dok je taj kralj umirao sklapa se dogovor o nasljeđivanju Španjolske kojim bi francuski prijestolonasljednik dobio Italiju, a austrijski Španjolsku. Na vijest o smrti španjolskog kralja 1. studenog 1700. Luj XIV. odbacuje taj plan pozivajući se na samrtnu želju kralja koji sve svoje posjede prepušta unuku Kralja sunca pod uvjetom da ne dođe do unije s Francuskom. Rat za španjolsko nasljeđe trajat će više od deset godina. Mirovni sporazum kojim završava ovaj rat 1714. godine označava poraz Francuske pošto se s njim potvrđuje stanje iz sporazuma o nasljeđivanju iz 1700. godine koje je tada Luj XIV. odbio.

Kraj[uredi | uredi kôd]

Za samog Luja XIV. bi bilo mnogo bolje da je umro pet godina ranije nego što se to u stvarnosti dogodilo. Tijekom tih posljednjih godina života umire mu jedini sin, dva od tri unuka i 2 od 3 praunuka. To razdoblje mu je bilo samo hod iz jedne u drugu noćnu moru. Jedini živi unuk iz prvog braka mu je onaj koji ga po mirovnom sporazumu ne smije naslijediti. U svom testamentu on proglašava svog preživjelog praunuka preboležljivim i nesposobnim za vladanje. Kako bi osigurao vlast u Francuskoj svojim potomcima, a ne onima svojega brata on oduzima buduće regenstvo dinastiji Orleans i postavlja na tu poziciju svoga sina iz drugog "tajnog" braka, to jest Luja Augusta vojvodu od Maina. Kako bi ta dinastijska promjena postala svima očita tjedan dana prije smrti Luja XIV. naređuje da ga na vojnoj paradi zamjeni "novopriznati" (samo za javnost) sin.

Ta u to doba neprihvatljiva odluka je bila prije svega motivirana tadašnjim zakonima o nasljeđivanju krune pošto je regent uvijek bio najbliži rođak, a time ujedno i prestolonasljednik djeteta kralja (s izuzetkom kada je regent bila majka).

Na svojoj samrtnoj postelji Luj XIV. izgovara "možda sam previše volio rat". Omražen u narodu on umire od gangrene 1. rujna 1715. godine. Tijekom sprovoda u bazilici Saint Denis narod je priredio proslavu.

Osobna i državna ostavština[uredi | uredi kôd]

Versailleska palača

Kada razmišljamo o Luju XIV. prvo što nam pada na pamet je sjaj njegovog Versaillesa, sjaj cijelog jednog luksuznog stila. Nikad nam ne pada na pamet desetljećima duga mržnja stanovništva koju je on stvorio. Njega i njegov sjaj Voltaire je uspoređivao s Augustom zaboravljajući realne činjenice stvorenog ratnog siromaštva. Osim luksuznog stila Versaillesa ostavština Luja XIV. je bila i pravna promjena koja na kraju uništava francusku monarhiju. August je na samrtnoj postelji svog jedinog unuka osudio na smrt kako bi spriječio probleme oko nasljeđivanja. Luj XIV. je stao na pola puta. Svrgnuo je zakonitog regenta upitnom metodom, ali ga je ostavio na životu. Tim načinom je stvorio nered oko nasljeđivanja koji će platiti Luj XVI.

U XIV. stoljeću stanovnici Francuske su sami sebe dijelili prema pokrajinama. U XVI. stoljeću tu podjelu je zamijenila ona na katolike i hugenote. U doba smrti Luja XIV. nakon njegove dugogodišnje apsolutističke vladavine koja različito ocjenjuje ostaje činjenica da po prvi put postoji francuska nacija bez svojih internih podjela.

Povezani članci[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Luj XIV., kralj Francuske.
Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Luj XIV

Dodatna literatura[uredi | uredi kôd]

  • Louis Bertrand, Luj XIV, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1943.
  • Louis de Rouvroy de Saint-Simon, Dvor Luja XIV: memoari, Zora, Zagreb, 1960.
  • Luc Orešković, Luj XIV. i Hrvati: neostvareni savez, Dom i svijet, Zagreb, 2000. ISBN 9536491451
  • J. Carpentier, F. Lebrun, E. Carpentier, J.-M. Mayeur, A. Tranoy, Povijest Francuske, Barbat, Zagreb, 1999. ISBN 9531810273

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b Luj XIV. Catholic Encyclopedia. 2007. Pristupljeno 19. siječnja 2008.
  2. Luj XIV. MSN Encarta. 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. listopada 2009. Pristupljeno 20. siječnja 2008.
  3. Lacaille 2012, str. 15–20. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFLacaille2012 (pomoć)
  4. Nathan 1993, str. 633.
  5. Luj XIV. MSN Encarta. 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. listopada 2009. Pristupljeno 20. siječnja 2008.
  6. Predložak:Aut, blz. 19.
  7. Predložak:Aut, blz. 20.
  8. Predložak:Article.
  9. Predložak:Ouvrage.
  10. Predložak:Ouvrage.
  11. Predložak:Ouvrage.
  12. Predložak:Aut, blz. 17-18.
  13. a b Teissier 1860, str. 40–41.
  14. Predložak:Ouvrage
  15. a b Predložak:Ouvrage.
  16. a b Teissier 1860, str. 46.
  17. Teissier 1860, str. 55-56.
  18. Bluche 1986, str. 33. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFBluche_1986 (pomoć)
  19. Predložak:Aut, blz. 20-21.
  20. Predložak:Aut, blz. 26.
  21. Fraser 2006, str. 14–16. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFFraser2006 (pomoć)
  22. Petitfils 2002, str. 30–40 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFPetitfils2002 (pomoć)
  23. Bernd Rüdiger Schwesig: Ludwig XIV. Rowohlt TB, 2010, ISBN 978-3-499-50352-8.
  24. Bluche 1986, str. 43. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFBluche_1986 (pomoć)
  25. Predložak:Aut, blz. 28.
  26. Predložak:Ouvrage.
  27. Predložak:Lien web.
  28. Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor Stanis Perez

Literatura[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]


Pogreška u citiranju: oznake <ref> postoje za skupinu "lower-alpha", ali nema pripadajuće oznake <references group="lower-alpha"/>