Ivan Goran Kovačić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Ivan Goran Kovačić. Za druga značenja, pogledajte Ivan Goran Kovačić (razdvojba).
Ivan Goran Kovačić
Ivan Goran Kovačić.gif
Ivan Goran Kovačić
Puno ime Ivan Goran Kovačić
Rođenje 21. ožujka 1913., Lukovdol, Hrvatska
Smrt 12. srpnja 1943., okolica Foče, Bosna i Hercegovina
Zanimanje književnik
Nacionalnost Hrvat[1]
Period pisanja 1929. - 1943.

Ivan Goran Kovačić (Lukovdol, Gorski kotar, 21. ožujka 1913. – okolica Foče, kod sela Vrbnice,[2] 12. srpnja 1943.),[3] hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, prevoditelj, novinar i kritik.

Životopis[uredi VE | uredi]

Ivan Goran Kovačić rodio se je godine 1913. u Lukovdolu od oca Ivana (Hrvat) i majke Ruže (Židovka; rođ. Klein).[4][5] Osnovnu školu pohađao je u rodnome mjestu, a prve tri godine realne gimnazije završio je u Karlovcu, odakle je prešao u Zagreb. Po završenoj maturi upisao je slavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali vrlo brzo je prekinuo studij intenzivnije se posvećujući književnom i novinarskom radu. Prvo novinsko namještenje dobiva godine 1936. i otada se uzdržavao baveći se novinarskim poslovima; uređivao je kulturne rubrike, najprije u »Hrvatskom dnevniku«, potom u »Novostima«. Kao simpatizer HSS-a i Radićeve politike koncem godine 1942. zajedno s pjesnikom Vladimirom Nazorom priključuje se partizanima.[6] Sudjelovao je u napornim marševima po Bosni, ali intenzivno je pisao; koncem lipnja i početkom srpnja godine 1943. nalazio se u istočnobosanskome selu Vrbnici skrivajući se od četnika, koji su ga i ubili 12. srpnja u blizini Foče. Njegov grob ostao je nepoznat, baš onako kako je bio poželio (pjesma-epitaf Moj grob).

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Poštanska marka izdana godine 1993. u čast Ivanu Goranu Kovačiću.

Ukoliko je pjesnikov zemni trag do danas ostao zametenim, izgubljenim u legendi, njegov je umjetnički trag i te kako prepoznatljiv u hrvatskoj književnosti. Prve književne radove počeo je objavljivati kao gimnazijalac u raznim listovima za mlade, da bi već godine 1931. – napravivši izbor iz dotad objavljenih pjesama – zajedno s još dvojicom mladih pjesnika, Josipom Hitrecom i Vladimirom Jurčićem,[3] objavio prvu zbirku: Lirika 1932. Sljedećih nekoliko godina intenzivno radi na zbirci novela koje će godine 1936. objaviti pod naslovom Dani gnjeva. U njima u ideološkom smislu slijedi radićevsku politiku okrenutosti selu i seljaku; on je, kako je sam kazivao Antunu Barcu, preko Radićeva je seljačkoga pokreta »otkrio hrvatstvo«, a »pobunu malenih«, te ljubav prema slabima, nepravedno progonjenima i iskonštavanima, postavio je ciljem i smislom vlastitoga socijalnog angažmana. Tom zbirkom od sedam novela postigao je pun uspjeh i u potpunosti se uklopio u tijekove suvremene socijalne literature. Pišući o rodnom Lukovdolu i njegovim malim ljudima, Kovačić je s mnogo ljubavi za seljaka i s jasno izraženim osjećajem za socijalnu pravdu - služeći se tehnikom lirskog realizma - uspio iskazati idiličan sklad između seljaka i prirode, ali i sve ono što narušava taj sklad (nepravda, političke i gospodarske manipulacije). Lirska komponenta gotovo arkadijskog doživljavanja goranskoga kraja još će više doći do izražaja u njegovim dijalektalnim, kajkavskim (preciznije: kekavskim) pjesmama Ognji i rože, godine 1945.. Rijetki su pjesnici koji, kao Goran u ovoj posmrtno objavljenoj zbirci, s toliko gotovo dječje razdraganosti i neposrednosti uspijevaju uroniti u ljepote prirode i preko naizgled jednostavnih kompozicija svoje lirske doživljaje prenijeti i na čitatelja (npr. pjesma Beli most. Vedrinu i sklad postiže sretno odabranim poetskim slikama te izvanrednom ritamskom organizacijom pjesme.

Početni stihovi Jame u mapi iz godine 1944., ilustracija Zlatka Price.[7]

No, Goran je pjesnik i »polja svijetlih i polja tamnih«. »Polja tamna« naziru se u njegovu stvaralaštvu već od prvoga objavljenog rada (Sevina tužaljka, 1929.), a tamni motivi smrti, krvi i jeze javljat će se gotovo konstantno i u njegovoj poeziji i u njegovoj prozi (primjerice u novelama Smrt u čizmama,Sedam zvonara Majke Marije, ili u pjesmama Moj grob, Oči Stjepana Radića,Leševi putuju), da bi kulminirali u njegovu najzrelijemu književnom ostvarenju - u proturatnoj poemi Jama,[8] godine 1944., nastaloj po dolasku u partizane (napisana godine 1943.)[8] gdje će, zajedno s Vladimirom Nazorom, godine 1943. napisati i zbirku Hrvatske pjesme partizanke. Duboka etičnost te osjećaj moralne i intelektualne odgovornosti prema hrvatskom narodu tjerala ga je da progovori o zločinima koji su dolazili iz redova njegova vlastitoga naroda, pa je svoj prosvjed protiv fašističkih zlodjela izrazio u obliku umjetnički izvanredno disciplinirano oblikovane poeme od deset simetrično raspoređenih pjevanja nejednake dužine koji čine skladnu poetsku cjelinu. Jama je spjevana u jampskim jedanaestercima i njezina formalna dotjeranost i ljepota pjesničkog izričaja stoje u kontrapunktu sa stravičnim motivom o kojem naturalistički precizno i s puno dramatike priča lirski subjekt, žrtva koja je preživjela zločin. Motiv krvi u toj se poemi doista u punini ostvaruje kao »svjetlo/sklad — ljepota — umjetnost« i »tama/zločin«. U Kovačićevu književnom opusu značajno mjesto zauzimaju i prijevodi te feljtoni, eseji i kritike u kojima se iskazuje kao vrlo lucidan ocjenjivač; umio je zapaziti bitne značajke pojedinih autora, pa neke njegove ocjene (npr. o Vjekoslavu Kalebu, Ranku Marinkoviću, Miroslavu Krleži, Antunu Branku Šimiću) svojom iscrpnošću i ozbiljnošću analitičkog pristupa ni danas ne gube na vrijednosti.

Djela[uredi VE | uredi]

Postumno objavljena[uredi VE | uredi]

  • Hrvatske pjesme partizanke, Šuma Javornica u Gorskom kotaru, 1943. (suautor Vladimir Nazor) (2. izd. Beograd, 1944.)
  • Jama, Bari, 1944.; Crna Lokva 1944.; (Topusko) 1944.; Beograd 1945. (više od 14 izd. do 1999.); Zagreb 1947. (više od 9 izd. do 2001.); Sarajevo 1954. (6 izd. do 1971.); Titograd 1977.; Gornji Milanovac 1980.[8]
  • Ognji i rože, Zagreb, 1945., 1947., 1975. (Ognjevi i ruže), 2004.
  • Djela, 2–4. Zagreb 1946.; 6. Zagreb, 1947.; 7. Zagreb 1948.; 1, 5. Zagreb 1949.
  • Mrak na svijetlim stazama, Beograd, 1947.
  • Sedam zvonara Majke Marije, Zagreb, 1947. (14 izd. do 2005.); Varaždin, 2005. (i druge pripovijetke).
  • Izabrana djela, Zagreb, 1951.
  • Za našu djecu, Zagreb, 1951.
  • Smrt u čizmama, Beograd, 1956.; Zagreb, 1964. (14 izd. do 1985).
  • Pjesme, Beograd, 1959.
  • Poezija i proza, Zagreb, 1963.
  • Novele. Eseji i kritike. Pjesme, Zagreb, 1967.
  • Izbor iz djela, Zagreb, 1973. (5. izd. do 1987.)
  • Novele iz lukovdolskog zavičaja, Zagreb 1974.
  • Novele, pjesme, eseji, kritike i feljtoni, Pet stoljeća hrvatske književnosti, 135 (s bibliografijom), Zagreb, 1975.
  • Poezija, Sarajevo, 1976., 1982.
  • Pjesme, Sarajevo, 1981., 1987.
  • Sabrana djela, 1–5 (s bibliografijom), Zagreb, 1983.
  • Pripovijetke, Zagreb, 1994. (7 izd. do 2006.)
  • Izabrane pjesme. Jama., Zagreb, 1997.
  • Sveti psovač,
  • Eseji i ocjene,
  • Pada snijeg, pada snijeg

Goranovo proljeće[uredi VE | uredi]

Njemu u čast se svake godine u njegovom rodnom mjestu Lukovdolu u Gorskom kotaru, održava pjesnička manifestacija Goranovo proljeće.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Igor Graovac, Dragan Cvetković. Ljudski gubici Hrvatske 1941.-1945. godine: pitanja, primjeri, rezultati..., str. 194.:
    "Kovačić, I. G. (Ivan i Rozalija ili Ruža, rođena Klein) iz Zagreba, muškarac, neoženjen, Hrvat (rimokatoličke vjeroispovijesti), intelektualac (književnik), seljačkog porijekla, rođen 21. ožujka 1913. u Lukovdolu (Vrbovsko), najvjerojatnije ubijen iz pištolja ili zaklan 12. srpnja 1943. godine, vjerojatno u Avdinoj dolini na Krušičkom brdu pokraj Foče (BiH), partizan (Graovac, 1996., 2: 247).", preuzeto 13. rujna 2013.
  2. Dragutin Rosandić, Miroslav Šicel, Književnost 3 : čitanka s pregledom književnosti, uredio Zvonimir Diklić, I. (V., prerađeno) izd., Školska knjiga, Zagreb, u siječnju 1980., str. 142.
  3. 3,0 3,1 3,2 Proleksis enciklopedija: Kovačić, Ivan Goran, preuzeto 13. rujna 2013.
  4. Ha-Kol (Glasilo Židovske zajednice u Hrvatskoj); Nataša Maksimović Subašić; Zora Dirnbach – Svjetionik s one strane nacionalizma; stranica 4; broj 110, lipanj / srpanj / kolovoz 2009.
  5. Predrag Matvejević (kolovoz, 2010.). Tko je tko i odakle: strani velikani hrvatske kulture. Nacional, preuzeto 24. prosinac 2010. „Ivan Goran Kovačić je po majci Židov (to sam tek nedavno saznao od jednog mađarskoga povjesničara književnosti, Goranova se majka prezivala Klein) - tako bi naš najveći pjesnik hrvatskoga i jugoslavenskoga antifašističkoga Otpora, po hebrejskome zakonu i predaji, rodom i porodom pripadao majčinoj strani”
  6. Ivica Župan, Ivan Goran Kovačić – u povodu 100. godišnjice rođenja. Pjesnik svijetlih i tamnih polja, Vijenac, br. 498.:
    "Nije bio komunist, čak ni socijalist, nego simpatizer HSS-a kad se s Nazorom zaputio u čamcu preko Kupe u narodnooslobodilačku neizvjesnost. Pjesme koje je kao uvjereni antifašist napisao tijekom 1943. (Mrzimo vas!, Komunističkoj partiji) izrazito su propagandistički intonirane, a s Nazorovim stihovima tiskane u zbirci Hrvatske pjesme partizanke (1943) kao prosvjedi protiv zločina odišu etičnošću i osjećajem intelektualne i moralne odgovornosti.", 4. travnja 2013., preuzeto 14. rujna 2013.
  7. Ivica Župan, Ivan Goran Kovačić – u povodu 100. godišnjice rođenja. Pjesnik svijetlih i tamnih polja, Vijenac, br. 498., 4. travnja 2013., preuzeto 14. rujna 2013.
  8. 8,0 8,1 8,2 Hrvatski biografski leksikon: Kovačić, Ivan Goran, preuzeto 14. rujna 2013.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Ivan Goran Kovačić
Wikisource-logo.svg Wikizvor ima izvorna djela autora: Ivan Goran Kovačić
Wikiquote-logo.svg Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Ivan Goran Kovačić

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]