Doğu ve Batı

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Doğu ve Batı
Dogu ve Bati.png
Naslovnica
Slogan Kulturni, gospodarski, društveni i politički časopis
Glavni urednik Abdurezak Hifzi Bjelevac
Izlazi mjesečno
Izdavač Hrvatska muslimanska tiskara
Sjedište Zagreb
Prvi broj 6. travnja 1943.
Zadnji broj 15. kolovoza 1944.

Doğu ve Batı. Kültür, iktisat, sosyal ve siyası mecmuası (hrv. Istok i Zapad. Kulturni, gospodarski, društveni i politički časopis), hrvatski časopis na turskom jeziku [1]

Prvi je časopis u Hrvatskoj tiskan na turskom jeziku. Prvi broj izašao je 1943. godine u Zagrebu. Osnivači su ciljali uspostavi prijateljskih odnosa između Republike Turske i Nezavisne Države Hrvatske. Vlasnik lista i izdavač bila je Hrvatska muslimanska tiskara. Glavni urednik bio je Abdurezak Hifzi Bjelevac, bosansko-hercegovački pisac. Izlazio je uz potporu Ministarstva vanjskih poslova NDH i bio je namijenjen emigrantima Hrvatima islamske vjere u Turskoj, uz čiju se pomoć namjeravalo zasnovati diplomatske odnose između NDH i Turske. [1]

S obzirom na neuspjeh četiriju pregovaračkih misija diplomata NDH u Turskoj, u NDH su prešli na drugi način ishoditi priznanje. Preko časopisa nadali su se uspostaviti kulturne, zatim gospodarske te pomoću tih i političke veze između NDH i Turske. Na početku su u listu pisali da im je cilj stvaranje i ojačavanje prijateljskih veza između Turske i NDH, a u nekom broju poslije stoji da je časopis “namijenjen turskoj javnosti, europskim turkolozima i ograničenom dijelu našeg naroda koji zna turski.” [2]:16

Prvi broj izašao je uoči Dana NDH 6. travnja 1943. godine. Izlazio je mjesečno i ukupno je izašlo osam brojeva do 15. kolovoza 1944. godine. Tiskan je u Tipografiji d.d. na formatu A4. Za glavnog urednika izabran je iskusni književni, novinar, publicist i diplomat Abdurezak Hifzi Bjelevac, dobar poznavatelj turskog jezika i Turske.[2]:16 Planirali su izlaziti dvaput mjesečno i najavljivali su da će imati naslovnicu u boji, no to se nije ostvarilo i jedva su održavali mjesečno izlaženje.[2]:18

Osim Bjelevca, surađivalo je u listu mnoštvo hrvatskih muslimanskih, ali i nemuslimanskih intelektualaca, književnika i novinara. Članke, vijesti, komentare i druge tekstove objavljivali su Hakija Hadžić, Salih Baljić, Kasim Gujić, Latif Muftić, Hamdija Kreševljaković, Salih Alić, Ivan Esih i ini. Tekstove su s hrvatskog na turski prevodili Bjelevac,[2]:17 Adem Sokolović i šerijatski sudac Džemal Katana. Autori članaka trudili su se istaknuti povijesne veze između Hrvatske i Turske, brojni su nerealno uljepšani romantični prikazi hrvatsko-turskih odnosa, isticano je brojnost Hrvata u Turskoj koji su rodbinski povezani s mnogima u domovini Hrvatskoj. Kvaliteta turskog na stranicama poprilično je loša i brojne su tipografske pogreške. Vjerojatno je posljedica što je Bjelevac skoro sve tekstove u časopisu sam napisao ili preveo. Drugi razlog je što je Bjelavac završio Galatasarajski licej 22 godine prije promjene koja se u turskom obrazovnom sustavu, kada se prešlo s arabice na latinično pismo, pa mu je jezik časopisa arhaičan, a pravopis manjkav.[2]:18

U zadnjem broju časopisa uredništvo je pokrenulo nekoliko izdavačkih projekata, a Vlada NDH ponudila je sredstva za objavljivanje “praktične turske gramatike“. Izdavači su htjeli objaviti zbirku na turskom jeziku koja bi sadržavala izabrana djela pripovjedača iz Bosne, izabrana djela 10-12 najboljih turskih pripovjedača i esejista, pripadnika nove kemalističke književnosti. [2]:23

Predstavnici MVP-a NDH nastojali su uspostaviti pretplatničku mrežu časopisa u Turskoj, no odjekom časopisa u Turskoj nisu bili zadovoljni ni MVP NDH ni uredništvo časopisa. Prema stručnjacima iz bugarskog tiska, vrsnim poznavateljima turskog mentaliteta, politike i držanja, tursko držanje pokazalo je sumnjičavost glede novog hrvatskog pokušaja te da su uvjereni da je unaprijed osuđen na neuspjeh, tako da može donijeti samo loše a ne dobre posljedice. Odjek među čitateljstvom u onovremenoj Bosni i Hercegovini gotovo je pa posve nepoznat. Izdavači i vlasnici nisu namjeravali odustati. Zbog lošeg stanja Osovine i rastuće oskudice svih artikala, list je prestao izlaziti. Usprkos slabom uspjehu, list je važan kao značajan korak u uspostavljanju hrvatsko-turskih veza i približavanju Hrvata i Turaka.[2]:23

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. 1,0 1,1 Hrvatska znanstvena bibliografija Anđelko Vlašić: Doğu ve Batı, jedini hrvatski list na turskom jeziku (1943.-1944.), Behar: časopis za kulturu i društvena pitanja, 22/2013, br. 115, str. 16-23. (popularan rad).
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 Anđelko Vlašić: Doğu ve Batı, jedini hrvatski list na turskom jeziku (1943.-1944.), Behar: časopis za kulturu i društvena pitanja, 22/2013, br. 115 (popularan rad). Researchgate.net.