Islam u Hrvata

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Islam u Hrvata danas je vrlo rijetka pojava. Po popisu stanovništva 2011. u Hrvatskoj živi 9 647 Hrvata islamske vjeroispovijesti. [1] Većina potomaka ljudi iz Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore koji su tijekom turske okupacije prešli na islam danas se u nacionalnom smislu smatra Bošnjacima, dok malen broj njih imaju izgrađen hrvatski ili srpski nacionalni identitet. Bosanskim se muslimanima tijekom ustaškog režima (1941.-1945.) intenzivno nametao hrvatski identitet, ali njega nikada nisu prihvatile široke mase, već samo intelektualna elita.

Povijest[uredi VE | uredi]

Islam na hrvatske etničke prostore dolazi prodorom Turaka. On uglavnom nije nametan silom, već su se prelaskom na isti dobivale zemlja i razne druge povlastice. To je razvilo antagonizam kršćana prema muslimanima koji traje do današnjih dana. Često se u narodu zovu poturicama ili Turcima, a najveći hrvatski i srpski nacionalni junaci bili su borci protiv Turaka koji su donijeli islam na Balkan. To je priječilo muslimane u izgradnji hrvatskog ili srpskog nacionalnog identiteta, bez obzira na zajednički jezik. Očito, ni srpska ni hrvatska nacionalna ideologija nisu mogle isticati većinske zahtjeve na Bosnu i Hercegovinu bez pridobijanja muslimana. Otuda su proistekli zahtjevi za "nacionalizacijom" muslimana, to jest za njihovim svrstavanjem bilo u hrvatsku ili u srpsku nacionalnost. Ishod tih sporenja bilo je bošnjaštvo, kao prvo obrambeno sredstvo ponosnih muslimanskih spahija protiv nacionalnih pokreta nekadašnjih njihovih kršćanskih podložnika. I budući da sva vrhovništva umiru dostojanstveno, samrtna pjesma Bošnjaka, koju je 1891. spjevao Safvet-beg Bašagić, sve uvaženiji muslimanski pjesnik veoma plemenita roda, glasila je ovako: "Od Trebinja do brodskijeh vrata, nije bilo Srba ni Hrvata". Tri godine poslije, Bašagić je postao aktivist Starčevićeve stranke u Zagrebu i izjašnjeni Hrvat. Nesumnjivo je da su istočnokršćanske implikacije srpstva umanjile privlačnost srpske nacionalne ideologije među muslimanima uopće. Samo je nekolicina muslimanskih intelektualaca pristupila srpskoj nacionalnosti: Osman Đikić, Avdo Karabegović Hasanbegov i njegov rođak S. Avdo Karabegović (kod kojega je ono "S" označivalo "Srbin"). Ukratko, srpski je nacionalni pokret tražio od muslimana vjerovati da je otomansko razdoblje - od kojega se prelazak na islam ne može odvojiti - bio zapravo korak natrag. Sam je Starčević, kao utemeljitelj suvremenog hrvatskog nacionalizma, držao da su bosanski muslimani najbolji Hrvati. Godine 1900., kada je nadbiskup vrhbosanski Josip Stadler, čiji je katolički klerikalizam bio sukladan njegovu nebosanskom podrijetlu, pokušavao poistovjetiti hrvatsku nacionalnost s katoličanstvom, i kada je, štoviše, zagovarao muslimanski prijelaz na katoličanstvo, franjevački mu je Osvit odgovorio izjavom, da katoličanstvo ne bi propalo, kad bi nestalo Hrvata, niti bi Hrvati propali kad bi prestali biti katolici. Pretežna većina prvog sveučilišnog naraštaja muslimana držala je sebe Hrvatima. Neki od njih, posebno Safvet-beg Bašagić, čitave su stranice ispisivali u Osvitu, svjedočeći na taj način prihvaćanje muslimana i islama unutar nacionalnih i kulturnih granica hrvatstva. Premda je broj muslimanskih intelektualaca koji su se izjasnili kao Hrvati u prvoj polovici 20. stoljeća premašio broj onih koji su sebe držali Srbima, možda u omjeru deset na prema jedan, barem trećina muslimanskih intelektualaca i velika većina običnih muslimana izbjegavala je biti zahvaćena bilo kojim procesom "nacionalizacije". Unatoč njezinoj potpunoj prevlasti nad bosanskom muslimanskom zajednicom, Jugoslavenska muslimanska organizacija se nije mogla predstaviti kao predstavnik jedne formirane nacionalne skupine, budući da je koncepcija posebne bosanske muslimanske nacionalnosti bila neprihvatljiva ne samo za Srbe i Hrvate, nego i za same muslimanske vođe. Čak ako muslimanske mase nisu svjesne svoga narodnog imena, one su ipak nacionalno određene. Prema riječima Osmana Nurij-bega Firdusa, oni su "prisustvovali i krunisanju Tomislava i krunisanju Stjepana Dušana, ali su onda, vjere radi, izgubili nacijonalno osjećanje... Oni su svjesni da im je podloga slovenska, da su jedan dio srpsko-hrvatskog tijela, koji je radi religije postao anacijonalan... biti u isto vrijeme musliman i osjećati nacijonalno, to nije moguće; islam je preči od narodnosti". Protumuslimanski karakter agrarnih sukoba u Bosni i Hercegovini gotovo je posve onemogućio muslimansku integraciju unuar srpske nacionalne ideologije. A prihvatiti Hrvate, za njih bi to značilo izazvati izravnu konfrontaciju s Beogradom, koja bi vrlo vjerojatno ishodovala diobom Bosne i Hercegovine, a JMO - i muslimani općenito - upravo su to htjeli pod svaku cijenu spriječiti. Na primjer, od 24 poslanika koji su izabrani na listi JMO na izborima u studenom 1920. godine, 15 ih se izjasnilo Hrvatima, dvojica Srbima, petorica se uopće nisu nacionalno izjasnila, a jedan se izjasnio kao Bošnjak. Od 18 poslanika i njihovih zamjenika izabranih na listi JMO na izborima 1923., svi su se, osim dr. Mehmeda Spahe (1883.-1939.), predsjednika stranke poslije 1921., izjasnili kao Hrvati. U svoje studentsko vrijeme, Spaho se izjašnjavao kao Srbin, a poslije se nije htio nazivati ni Srbinom ni Hrvatom. Zanimljivo je da se njegov brat Fehim, reis ul-ulema jugoslavenskih muslimana od 1938. do 1942., izjašnjavao kao Hrvat. Treći brat, Mustafa Spaho, po profesiji inženjer, izjašnjavao se kao Srbin. Spahin nasljednik, Džafer-beg Kulenović, figurirao je u Pavelićevoj (Pavelić je odrstao u većinski islamskoj sredini) hijerarhiji kao dio obveznog bosanskog dekora. Oko 30% Ustaške vojnice činili su bosanski muslimani. Godine 2009. objavljena je knjiga Nade Kisić Muslimani i hrvatski nacionalizam koja opisuje odnos prema bosanskim muslimanima u vrijeme ustaškog režima. Potpredsjednici državne Vlade NDH bili su muslimani Osman i Džafer Kulenović. U ministarstvima (12 lisnica) muslimanima je povjereno nekoliko vodećih mjesta. Mehmed Alajbegović bio je ministar skrbi za postradale krajeve (listopad 1943.-svibanj 1944.), a potom točno godinu dana ministar vanjskih poslova. Meho Mehičić je od svibnja 1944. do istog mjeseca iduće godine bio ministar obnove opustošenih krajeva, a Hilmija Bešlagić od srpnja 1941. do travnja 1944. ministar prometa i javnih radova. U diplomatskoj službi NDH (8 poslanstava i 9 konzularnih predstavništava) bila su trojica muslimana. Hakija Hadžić bio je poslanik u Budimpešti (srpanj 1944.-svibanj 1945.), Salih Baljić konzul u Ljubljani (studeni 1942.-svibanj 1945.), a Enver Čolaković kulturni ataše u Budimpešti (1944.). U Hrvatski državni sabor NDH od 132 zastupnika 12 ih je bilo muslimana. To su Ismet-beg Begtašević iz kotara Srebrenice, Ferid-beg Cerić iz Bosanskog Novog, Hamdija Šahinpašić iz Rogatice, Muhamed Omerčić iz Tuzle, Nezir Spahić iz Orahovice, Ademaga Mešić i Bećir Džonlagić iz Tešnja, Ismet-beg i Hifzija Gavrankapetanović iz Sarajeva te Mesud Kulenović iz Banje Luke. Pozvani su i Ibrahim Krupić i Alija Šuljak koji kao djelatni državni činovnici nisu mogli biti zastupnici. NDH je imala 22 velike župe, a na dužnosti velikih župana u različitim razdobljima 1941.-1945. bilo 13 muslimana. To su Nahid Kurbegović, Muhamed Omerčić, Hamdija Šahinpašić, Nezir Spahić, Mujaga Tafro, Ibrahim i Fetah Krupić, Husejin Alić, Ragib Čapljić, Avdo Ferizbegović, Bahrija Kadić, Muhamed Kulenović i Meho Mehičić. Među 28 generala, admirala i kontraadmirala u oružanim snagama NDH trojica su bili muslimani. Riječ je o Junuzu Ajanoviću, Muhamedu Hromiću i Salku Alikadiću.[2] Među ukupno 4 465 časnika bila su 64 muslimana kojih se može naći i na visokim pravosudnim i inim dužnostima. Asim Ugljen bio je državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa i bogoslovlja (1941.) i predsjednik Vrhovnog suda u Sarajevu (rujan 1943.-studeni 1944.). Hasib Muradbegović bio je 1945. godine predsjednik Vrhovnog suda NDH. Hasan Šuljak bio je na čelu Ravnateljstva za promidžbu, a Junus Mehinagić potpredsjednik Hrvatske državne banke (1943.-1945.). Broj muslimana na dužnosti ustaških stožernika, pobočnika i logornika bio je veoma malen. U Sarajevu je bilo oko 2 500 sljedbenika ustaškog pokreta među kojima i 151 musliman. U Banjoj Luci koju se namjeravalo proglasiti glavnim gradom NDH bilo je 2 500 članova ustaškog pokreta i tek 20 muslimana. U ustaškoj skupini u izbjeglištvu muslimani su bili jedino Hasan Huskić i Mehmed Pilav. Godine 1941. dodijeljeni su visoki ustaški naslovi dvojici muslimana: Ademagi Mešiću kao doglavniku i Hakiji Hadžiću kao poglavnom pobočniku Glavnog ustaškog stana.[3]

Budući da se Banja Luka našla u prostornom središtu NDH, iznesena je ideja da ona postane prijestolnicom države. U njoj je već bilo sjedište potpredsjednika hrvatske državne vlade. Projekt Banje Luke kao glavnoga grada NDH prihvatili su i geografi, argumentirajući da je grad samim smještajem u "gotovo idealnom središtu" države, unaprijed predodređen "za važne zadaće i veliku ulogu u okviru hrvatskih zemalja". U travnju 1942. tisak prenosi izjavu N. Peršića da "svi znaci pokazuju" da će Banja Luka "u najskorije vrijeme u državnoj upravi i sudstvu zadobiti kud i kamo veće značenje".[4] U istom tonu o Banjoj Luci piše se tijekom kolovoza, primjerice, u Hrvatskom narodu može se pročitati sljedeće: "Banja Luka grad na zelenom brzom Vrbasu, bosanska kasaba i europski velegrad. Iztok koji nestaje i budućnost koja dolazi. Banja Luka je budući glavni grad Nezavisne Države Hrvatske."[5]

Ideja o premještanju državne uprave u Banju Luku nije bila strana ni Paveliću, možda bi tako izbjegao pritisku talijanskih predstavnika u Zagrebu. Njemački poslanik Siegfried Kasche stekao je utisak da Pavelić nije doživljavao Zagreb kao urbanu i gospodarsku jezgru države: "Pavelićeva misao bila je da se kasnije glavni grad premjesti u Banju Luku, dakle u srce zemlje. Moj utisak je bio da mu Zagreb kao glavni grad iz austro-ugarskog vremena ne odgovara za tu svrhu u NDH. Privrednom značaju grada nije u tom pogledu pridavao osobitu važnost".[6] Za Banju Luku bio je osobito Ademaga Mešić koji je 1942. izjavio da "prijestolnica ne može biti na periferiji", a Banja Luka se nalazi u centru NDH pa u tom gradu treba "uspostaviti političku vlast". On je zaključio da je Pavelić "velik u svemu", pa tako i u pitanju glavnoga grada, premda bi, po Mešiću, Zagreb i dalje ostao "kulturni i privredni centar" Hrvata.[7] Plan o premještanju prijestolnice u Banju Luku Pavelić je smatrao "Zukunftmuzik", kako je u kolovozu 1941. kazao bugarskom poslaniku Mečkarovu.[8]

Nakon pada NDH broj muslimana koji se izjašnjavaju Hrvatima izrazito je malen (par tisuća).

Hrvatsko ime u bosanskih muslimana[uredi VE | uredi]

Znameniti turski povjesničar Aali, rodom iz Galipolja, koji je 30 godina u Bosni na dvoru valija boravio, piše o Bošnjacima, u prvom redu bosanskim muslimanima iduće: »Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj odražuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo; većinom su stasiti i prostodušni; njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, što je Bog - koji se uzvisuje i uzdiže - u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer se među njima nasilnika malo nalazi. Većina onih, koji su došli do visokih položaja (u državi) odlikuje se velikodušjem to jest čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na mejdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, prostodušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom... Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave«[9]. Hodavendija, čauš bosanskog paše Sofi Mehmeda, piše god. 1589. mletačkom providuru u Zadar po dva pisma turskom jazijom i bosanskom ćirilicom. On sam, musliman iz Bosne, veli na kraju: »Zato mi, rečeni Hodavendi čauš, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje horvatske rukom.«[10]. Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir Osmanskog Carstva, izdaje godine 1566. naredbu povodom harzaula grčkog patrijara, u kojoj kaže: »Car daje ferman, da rimski fratri po Budimu, Temišvaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grckog patrijara... No ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk«[11]. Za Sokolovića su Slaveni po turskom Budimu, Temišvaru i Dubrovniku Hrvati, a isto tako i narod, koji od Budima do Dubrovnika po turskoj zemlji stanuje. Onda su i u Bosni Hrvati, jer put iz Budima i Temisvara turskom zemljom u Dubrovnik vodi nužno preko Bosne. U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Placu, Čelebiji "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce«[12]. Na Gatačkom polju opet »dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih junaka«[13]. U izvorniku te momke resi Čelebija imenom hrvatskih gazija, a pridjevak gazija mogao se dati jedino muslimanima. I tako barem po umnom Čelebiji nailazi se na Hrvate islamske vjeroispovijesti, ne samo u Hrvatskoj i Dalmaciji nego i u Bosni. Mehmed Handžić osvrnuo se u »Obzoru« od 11. srpnja 1938. na orijentalne rukopise Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Govoreći o spisu banjalučkog muderiza Muslihudin bin Ali-ja (»Munjetul-talibin ve gunjetur ragibin), pisanu godine 1609., citira iz njegova predgovora ove riječi: »Sva dosadašnja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u pokrajini Hrvata«. Tako je Mahmut-paša Hrvat, koji »stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva«. Postao je velikim vezirom iza osvojenja Carigrada (1453.). Takav je i Memi-paša Hrvat (iz Gradačca) i Rustem-paša Hrvat (po mišljenju Kreševljakovića rodom iz Sarajeva), i Sijavu-paša Hrvat, i Tahvil-paša Kulenović Hrvat, sadr' azam Selima II., i još po koji drugi veliki dostojanstvenik Turskog Carstva. Prezimena u muslimana, izvedena iz riječi Hrvat, vrlo su česta. Takva su npr. Hrvo, Hrvat, Hrvačić, Hrvatović, Hrvatinović itd. Isto tako i imena sela, mahala i brda, osobito u istočnoj Bosni. Cijeli jedan gradski kotar Šeher Sarajeva naziva još i danas Hrvatin. Neki pokušaše to ime izvesti iz perzijske riječi »hur-vatan« tj. slobodni dom. Prvotno se nije nikakva mahala nazivala tim imenom već izvjesna pećina (Hrvatin megara) i vrelo, koje izbija iz nje. A da neko jedno vrelo i pećinu u Sarajevu, sredovjekovnoj Vrhbosni, nazove »slobodnim domom«, to je i odviše smiješno tumačenje. Imena brojnih sela, zaselaka i brda, osobito u istočnoj Bosni, izvode se od imena Hrvat. Tako se kod Zvornika na Drini nalazi predio ,>Hrvatske njive« i selo Hrvačići, mahala Kalesija. U brčanskom kotaru Hrvati su kod Čelića, a u tuzlanskom opet zaseoci Hrvati kao dio Turskog Lukavca i Brnjicana, te dalje na jug dio Repnika; nad Repnikom je Hrvatsko brdo (kota 503). Hrvati su nadalje mahale sela Sladne i Babunica kod Gračanice, a Hrvatovići zaselak Donje Zeline u kotaru Gradačac. Isto tako postoje mahale Hrvati u selu Sokolovićima, rodnom mjestu velikog vezira Mehmeda Sokolovića, i Hrvatinovići u Tešnju. Hrvatskim brdom zove se jedno brdo jugozapadno od Travnika. Sva navedena sela i zaseoci pripadaju muslimanima.

»Platno b'jeli rvacka djevojka U Krajini l'jepoj begovini, Begovini, u Hercegovini..."

U ovoj je pjesmi ta »rvacka djevojka« sestra je Mustaj-bega hercegovačkog.

Iz bijelog grla muslimanke djevojke često se izvije i pjesma, koja ovako počinje:

»Pošetala Arvatova Ajka, Pošetala preko Bazerdžana. Ona sreta Arvatova Muju. Tri puta je njega pobratila: Bogom brate Arvatović Mujo Naj ti ovu vezenu mahramu, Pa je podaj Sarajliji Ibri. Koliko je na mahrami grana, On'liko ga dopanulo rana!...«

Uz kolijevku pjeva majka svom novorođenču:

»Majka sina u bešici nina, Ninajuć' ga pjesmu zapjevala:

»Nini, paji, sine Rvatine, Resti majci do konja viteza, Do viteza i do bojnog koplja; Dušmani ti pod nogama bili Ko tvom đogi pod nogama klinci!«

U knjižici Ivana Zovke zabilježeno je, da narod zove Zapadnu Hercegovinu "Starom Ervackom«. Osim toga riječ "Nam Hrvat« tj. koljenom Hrvat spominje se toliko puta po starim sidžilima i kjitabima npr. »Kjitab Sakj« sarajevskog kadije Lukšića, kad se govori o kakvom priprostu Bošnjaku, čovjeku iz puka. Nalaze se narodne priče i pjesmice po Hercegovini, Duvnu i Krajini o »arvackom kralju« i njegovim posjedima, o Krešim-kralju (Krešimiru), o banovima i banicama, koje su jedini Hrvati od svih drugih naroda imali. Mjestima kao Banbrdo, Bando, Banovidi, Banica, Banovac, Banja Luka i Banja Stijena obiluje Bosna i Hercegovina, osobito u gornjim krajevima. A Banja Luka i po Farlatiju i po samom dr. Vasi Glušcu jest stari oblik, koji bi danas trebalo izgovarati kao Banska Luka; a tako isto i Banska ili Banova Stijena. Nadalje je u Bosni poznat hrvatski stil kuća (»arvacki tars«) i »kapa hrvatka«, koja se nekad nosila u Bosanskoj Krajini, a sačuvana je i danas u sarajevskom muzeju. Pod hrvatskim se barjakom bore ustaške postrojbe don Ivana Musića u Hercegovini i, u isto vrijeme, fra Stipe Krese u livanjskoj nahiji (1875.). Pod istom milom trobojnicom bitku vodi Ali-paša Rizvanbegović (Stočević) i Al-aga Dadić i Al-aga Voljavica. Hrvatska trobojnica toliko je bila omiljela »hercegovačkom caru« Ali-paši Stočeviću, da ju je dao urezati u svoj skupocjeni sat, a njegovu bajraktaru Durakoviću, da su njegov trobojni barjak zatakli vrh mezara (groba), dok ga zub vremena nije uništio. U obitelji Kulenovića čuva se dragocjen obiteljski barjak crven-bijel-plave boje kao svetinja. Tim istim hrvatskim bojama bila je obojena džamija u Krupi, i munara Fetije u Bihaću i još po koja druga džamija u Bosni.

Izvori[uredi VE | uredi]

  • 1. Banac, I.: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: porijeklo, povijest, politika, Globus, Zagreb, 1988.
  • 2. Kisić Kolanović, N.: Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.-1945., Školska knjiga, Zagreb, 2009.
  1. www.dzs.hr, "4. STANOVNIŠTVO PREMA NARODNOSTI I VJERI, POPIS 2011.", pristupljeno 13. srpnja 2013.
  2. www.dnevno.hr, "Do 'katoličke države' sa Židovima, pravoslavcima i muslimanima", objavljeno 11. travnja 2013., pristupljeno 21. studenog 2013.
  3. www.mvinfo.hr, "Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941. - 1945.", objavljeno 10. lipnja 2010., pristupljeno 13. srpnja 2013.
  4. N. PERŠIĆ, "Banja Luka u prošlosti i sadašnjosti", Spremnost, 7. travnja 1942.
  5. Hrvatski narod, 22. kolovoza 1942.
  6. HDA-1561 RSUP SDS 013.14: Siegfried Kasche, Utisci o Poglavniku dr. Anti Paveliću.
  7. HDA-211, HDS NDH: Zapisnik 78. sjednice Odbora za rizničarske poslove 20. kolovoza 1942.
  8. M. TODORAKOVA (priredila), Bulgarija i Nezavisimata Hrvatska Država..., 46., Izvješće J. Mečkarova Ivanu Popovu o muslimanskom stanovništvu u NDH, Zagreb, 15. kolovoza 1941.
  9. Tarihi Aali, sv. IV., knj. I., str. 12; prijevod dr. Safvet-bega Bašagića u Gl. Zem. Muzeja 1912., 6-7.
  10. Starine X., 14-15)
  11. Spomenik 67. Srp. Kralj. Akademije, str. 211
  12. Gl. Z. M. 1908., 313)
  13. Gl. Z. M. 1908., 322