Dragan Čuturić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Dragan Čuturić (Zenica, 19. rujna 1944. - Mosbach, 1. veljače 2004.), hrvatski pripovjedač. Djelovao u hrvatskom iseljeništvu.

Životopis[uredi VE | uredi]

Osnovnu školu završio je u Zenici (1959), sjemenišnu gimnaziju u Visokom, teologiju kod franjevaca u Visokom, u Sarajevu (1968) i Zadru. Zaređen je za svećenika 1970. u Zadru. Svećenik je sarajevske nadbiskupije.

Kratko vrijeme kapelan je na Marin-dvoru u Sarajevu odakle se vraća u Zadar, gdje je dvije godine odgojitelj u sjemeništu. Od 1972. do danas djeluje kao hrvatski katolički misionar u Njemačkoj, u Mosbachu-Heidelbergu. Već u sjemeništu počinje pisati pjesme i pripovijetke što izlaze u različitim katoličkim novinama i časopisima. U inozemstvu piše u Rhein-Neckar-Zeitungu i Konradsblattu. Godine 1981. izlazi prva knjiga "Rastrgani životi" u izdanju HKD sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, te knjiga "Za još jednu ljubav" u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Godine 1983. izdavačka kuća u Berlinu Express Edition izdaje prijevod "Rastrgani životi" pod naslovom "Zerissenes Leben: Alltagsprotokolle", a 1989. i "Za još jednu ljubav". Svi ti radovi bave se problematikom iseljenja hrvatskog naroda.

Od 1979. izdaje u vlastitoj nakladi list Hrvatske katoličke misije u Mosbachu "Povezanost".

Umire u Mosbachu 1. veljače 2004. godine.

Djela[uredi VE | uredi]

Rastrgani životi. Zapisi gastarbajtera (pripovijetke, 1981.), (Zerissenes Leben: Altagsprotokolle, prijevod knjige "Rastrgani životi", 1983.), Za još jednu ljubav (pripovijesti, 1983.), Noch eine Liebe (prijevod knjige "Za još jednu ljubav", 1985.), Ljudi smo (pjesme, 1988.),[1] Moja Njemačka (pripovijetke, 1985.)

Šimun Šito Ćorić uvrstio ga je u svoju antologiju 60 hrvatskih emigrantskih pisaca.[1]

Bibliografija[uredi VE | uredi]

  • Noch eine Liebe ; Berlin : Express-Edition, 1985
  • Zerrissenes Leben ; Berlin : Express-Edition, 1983

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Šimun Šito Ćorić: 60 hrv. emigrantskih pisaca, Šimun Šito Ćorić, (arhivirano na [1] 5. prosinca 2012. Pristupljeno 11. studenoga 2018.