Dva stoljeća uplakane Hrvatske

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Plorantis Croatiae saecula duo, Zagreb, 1703

Dva stoljeća uplakane Hrvatske (Plorantis Croatiae saecula duo) lirsko je epski spjev Pavla Rittera Vitezovića, kojeg je sam objavio 1703. godine u Zagrebu.

Opis i struktura[uredi VE | uredi]

Pisano je na sedam neoznačenih stranica predgovora i 96 stranica teksta. Djelo sadrži 2792 heksametra. Na kraju otisnuta je pjesma od 30 elegijskih distiha u čast grofa Luigija Ferdinanda Marsiglija (1658.–1730.), carskoga povjerenika u Komisiji za razgraničenje između Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva, a ispod nje stoji popis ispravaka tiskarskih pogrešaka. Na posljednje tri stranice Vitezović je uvrstio tri prigodne pjesme koje su autoru u čast napisali zagrebački kanonici Petar Črnković i Franjo Josip Vernić te plemeniti gospodin Franjo Kralj, a pružaju dragocjeno svjedočanstvo o suvremenoj recepciji Vitezovićeva spjeva. Naime, pohvalni stihovi zagrebačkoga kanonika Petra Črnkovića i Franje Josipa Vernića u čast njezina autora eksplicitno izjednačavaju s kanonskim rimskim pjesnikom Publijem Vergilijem Maronom, piscem Eneide, koji se općenito smatra oglednim primjerom nacionalnoga epa.[1] Pavao Ritter Vitezović posvetio je ovaj spjev austrijskom grofu i feldmaršalu Ivanu Ferdinandu Josipu Herbersteinu.[2]

Narativna struktura dijela je neobična, smatrana kao hibridna lirsko-epska forma sa izrazitim estetskim kvalitetama, po čemu se Vitezovićeva Uplakana Hrvatska može svrstati među najznačajnija poetska djela hrvatske latinističke književnosti.[1] Forma djela se opisuje kao (pseudo)autobiografija, ali i kao alegorijska asocijacija na barokni marijanski topos.[3]

Sadržaj[uredi VE | uredi]

Najistaknutija karakteristika djela jest iskazni subjekt, personificirana Hrvatska-domovina metaforički izjednačena sa ženom-majkom, preko čega se djelo dovodi u vezu sa lirskim izričajem. Hrvatska, naime, pripovijedajući u prvom licu, predočava proces vlastita tugovanja tijekom dvaju stoljeća osmanlijskih osvajanja i to s vrlo detaljnim psihosomatskim manifestacijama. Unutar svakog pjevanja događaji se izlažu sukcesivno, poput bitke s Osmanlijama i Mlečanima, gladi, epidemije i elementarne nepogode. Može se, dakle, reći da je to kronika u stihovima[4], pisana u žanrom posebno popularnim u slavenskom baroku. Prikazujući nacionalnu povijest kao osobnu povijest patnje te tekstualno ukinuvši svakoga pripovjednog posrednika, Vitezović je na taj način ne samo pjesnički »oživio« Hrvatsku, nego i alegorijskom asocijacijom na popularni kršćanski motiv Kristove majke koja tuguje pod križem dodatno osnažio značenjski i afektivni potencijal epskog pripovijedanja.[1]

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]