Habsburška Monarhija

Izvor: Wikipedija
Habsburška Monarhija
Habsburgermonarchie (njem.)
Habsburg monarchia (lat.)
Habsburško Carstvo
Habsburgerreich (njem.)
Habsburg Imperium (lat.)
Personalna unija
(dio Svetog Rimskog Carstva)[a]

 

 

 

1526./1527.1804.
(1282.1918.)

Zastava Grb
Zastava Carska zastava
Geslo
A.E.I.O.U.
Austriae est imperare orbi universo[b]
Alles Erdreich ist Österreich untertan[c]
Himna
Gott erhalte Franz den Kaiser
(hrv. Bože, čuvaj cara Franju)
Lokacija Habsburške Monarhije
Lokacija Habsburške Monarhije
Glavni grad Beč
(1526.1583., 1611.1804.)
Prag
(1583.1611.)
Madrid[d]/Valladolid[e]
(Habsburška Španjolska)
Jezik/ci latinski, njemački, mađarski, hrvatski, slovenski, španjolski, češki, nizozemski, talijanski, poljski, portugalski, jidiš
Religija katoličanstvo (službeno)
Manjina:
pravoslavlje, židovstvo, istočno katoličanstvo, protestantizam, luteranizam, kalvinizam
Vlada Monarhija
Car
 - 1526.1564. Ferdinand I.
 - 1564.1576. Maksimilijan II.
 - 1608.1619. Matija
 - 1627.1657. Ferdinand III.
 - 1711.1740. Karlo VI.
 - 1740.1780. Marija Terezija
 - 1790.1792. Leopold II.
 - 1792.1804. Franjo II.
Povijest srednji i novi vijek
 - Austrijsko Vojvodstvo potpalo pod vlast Habsburga 1282.
 - Cetinski sabor 1527.
 - Rimsko-njemački car Franjo II., kao odgovor na Napoleonovu krunidbu, uzima titulu cara Austrije, uspostavivši Austrijsko Carstvo 11. kolovoza 1804.
 - Raspad Austro-Ugarske 31. listopada 1918.
Stanovništvo
 - 1683. 8.500.000 
 - 1720. otp. 17.000.000 
 - 1780. otp. 26.000.000 
  1. Iako su bili dijelom Habsburške Monarhije, Hrvatska, Ugarska, Španjolsko Carstvo, Portugal i Napuljsko Kraljevstvo nisu smatrani dijelovima Svetog Rimskog Carstva.
  2. hrv. Austrija će vladati čitavim svijetim.
  3. hrv. Čitav svijet je podložan Austriji.
  4. 1561.1601., 1606.1700.
  5. 1601.1606.

Habsburška Monarhija[1][2][3] (lat. Habsburg monarchia, njem. Habsburgermonarchie, špa. Monarquía de los Habsburgo) ili Habsburško Carstvo[4][5] (njem. Habsburgerreich, lat. Habsburg Imperium, špa. Imeprio Habsburgo) naziv je za skup carstava, kraljevstvava, vojvodstava, grofovija i ostalih država kojom je vladala austrijska grana dinastije Habsburg, a potom, od 1745. do 1918., i nasljednici iz dinastije Habsburg-Lothringen. Glavni grad Monarhije bio je Beč (Prag je bio privremena prijestolnica od 1583. do 1611.), dok je Madrid bio glavni grad Habsburške Španjolske.

U prethodnim razdobljima Monarhija nije imala službenog zajedničkog naziva, nego je bila riječ o većem broju zemalja koje je ujedinjavala osoba vladara: glavni posjed monarhije bilo je Sveto Rimsko Carstvo, koje je obuhvaćalo današnju Austriju, Njemačku, Nizozemsku, Belgiju i dijelove drugih okolnih država. Habsburzi su uz to vladali Češkom, Ugarskom, Hrvatskom i raznim drugim područjima u Europi i Svijetu.

Habsburška Monarhija svoje početke imala je u posjedima oko dvorca Habsburg u današnjoj Švicarskoj, a kasnije je uporište uspostavila u habsburškim nasljednim zemljama (uglavnom današnja Austrija i Slovenija), koje su Habsburzi stekli od 1278.

Monarhija je jačala i rasla uz pomoć ženidbi i ratova, a osobito je polet doživjela u 15. i 16. stoljeću nakon Maksimilijana I, Karla V i Ferdinanda I koji je izabran i kraljem Češke i Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Od tog vremena vladari Habsburške Monarhije ponekad su izravno vladali i polovicom Europe, a preko Španjolske njihova je vlast zahvatila i druge kontinente.

Glavna opadanja moći Habsburgovaca bilježe se nakon Rata za španjolsku baštinu početkom 18. stoljeća, u vrijeme Napoleona Bonapartea početkom 19. stoljeća, te nakon Austrijsko-pruskog rata 1866. godine.

Značajke[uredi | uredi kôd]

Različiti habsburški posjedi nikad nisu činili jedinstvenu zemlju, nego se svakom pojedinom zemljom vladalo prema njezinim vlastitim običajima i zakonima - koji su doduše bili srodni. Do sredine 17. stoljeća nisu svim tim zemljama uvijek vladale ni iste osobe, nego su mlađi članovi obitelji vladali nekim od nasljednih zemalja. Ozbiljna nastojanja oko centralizacije započela su u vrijeme Marije Terezije i posebice za njezina sina Josipa II. od sredine do konca 18. stoljeća, no mnoga su takva nastojanja napuštena zbog snažna otpora osobito Josipovim pokušajima reformi. Ipak, obzirnija nastojanja oko centralizacije nastavljena su i u doba revolucije 1848. – 1849. kao i u dugačkom razdoblju Metternichova snažna utjecaja.

Nakon 1849. središnja je uprava pokušala preoblikovati Monarhiju u centraliziranu birokratsku državu kojom se vlada iz Beča. Prestalo je postojati Ugarsko Kraljevstvo kao posebna jedinica, a pojedinim se njegovim zemljama, kasnije poznatim kao Zemlje Krune sv. Stjepana, vladalo izravno iz Beča. Nakon austrijskih ratnih poraza 1859. i 1866. ova je politika napuštena, a pregovori su konačno doveli do Austro-ugarske nagodbe 1867., što je Habsburšku Monarhiju pretvorilo u dvojnu monarhiju pod nazivom Austro-Ugarska. Ugarsko Kraljevstvo (i s Ugarskom povezana Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija) dobilo je suverenitet s vladom i saborom, dok su zajedničke ostala vanjska politika, vojska i financije. Ostale zemlje Monarhije, odnosno nasljedne zemlje, imale su zajedničko Carevinsko vijeće (Reichsrat). Kad je Bosna i Hercegovina priključena Monarhiji, ona nije priključena Trojednoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, kako je to tražio hrvatski Sabor, niti ugarskom dijelu Monarhije, već je ostala pod zajedničkom upravom ministarstva financija u Beču.

Habsburška Monarhija raspala se pod pritiskom neriješenih nacionalnih pitanja i kao posljedica poraza u Prvom svjetskom ratu. Na njezinu teritoriju nastalo je više novih zemalja, a u središnjem dijelu Republika Austrija.

Povezano[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

  1. Habsburška Monarhija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje (enciklopedija.hr). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 30. prosinca 2023.
  2. Gross, Mirjana. 2. rujna 1981. Novim putovima u istraživanju Habsburške Monarhije (PDF). Časopis za suvremenu povijest. 13 (2): 105–155. ISSN 0590-9597 – preko Hrčak – Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske.
  3. Namier, Lewis. 21. rujna 2019. Pad Habsburške Monarhije (PDF). Pro tempore (14): 120–153. ISSN 1334-8302 – preko Hrčak – Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske.
  4. Goldstein, Ivo; Budak, Neven; Agičić, Damir; Bagić, Krešimir; Cvetnić, Ratko; Grgin, Borislav; Majnarić-Pandžić, Nives; Maticka, Marijan; Škrabalo, Ivo; i dr. (Bekavac-Basić, Ivan; Janeković-Römer, Zdenka; Kamenov, Krunoslav; Leček, Suzana; Marotti, Bojan; Moačanin, Nenad; Muljević, Vladimir; Olujić, Boris; Petrušić-Goldstein, Sanja; Petrušić, Zoran; Prlender, Ivica; Strecha, Mario; Težak-Gregl, Tihomila; Tuksar, Stanislav; Vončina, Nikola; Zlatar-Violić, Andrea; Zlatar, Jakša; Belica, Biserka; Brešić, Vinko; Durman, Aleksandar; Goldstein, Slavko; Gross, Mirjana; Ivančević, Radovan; Jojić, Ljiljana; Kolar-Dimitrijević, Mira; Knežević, Snješka; Kuntić-Makvić, Bruna; Kutleša, Stipe; Lipovšćak, Željko; Luncer, Vilko; Pusić, Vesna; Tripković, Branko; Žanić, Ivo). 2002. [1996.] Kraljevina Ilirija • Mibanović • Biblioteka • Gavrilović. Hrvatska, Europa, svijet: Kronologija – politička i vojna povijest, religija, književnost, likovne umjetnosti, znanost i tehnički razvoj, glazba, film, sport 2. dopunjeno i prošireno izdanje. Novi Liber. Zagreb, Hrvatska. ISBN 953-6045-21-4. Pristupljeno 29. prosinca 2023.
  5. Habsburgovci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje (enciklopedija.hr). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 30. prosinca 2023.