Elisha Gray
| Elisha Gray | |
 | |
| Rođenje | 2. kolovoza 1835. Barnesville, Ohio, SAD |
|---|---|
| Smrt | 21. siječnja 1901. Newtonville, Massachusetts, SAD |
| Državljanstvo | Amerikanac |
| Polje | Elektrotehnika (izumitelj) |
| Institucija | Gray & Barton Co. |
| Poznat po | Telefon |
| Portal o životopisima | |
Elisha Gray (Barnesville, 2. kolovoza 1835. – Newtonville, 21. siječnja 1901.), američki izumitelj. Neovisno o A. G. Bellu bavio se prenošenjem akustičkih tonova žičanim putem. Samo nekoliko sati nakon Bella (1876.) patentirao je svoj izum telefona. Bell je u svoj uređaj ugradio neke Grayeve izume i došlo je do sudskog spora koji je dobio Bell. Gray je radio na usavršavanju telegrafa i izumio teleautograf, stroj za električno prenošenje rukopisa (1888).[1]
Bellov telefon[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Alexander Graham Bell
Telefon koji je izumio 1876. A. G. Bell je imao istu napravu za govor i slušanje. Bellov telefon, koji se do danas održao u izmijenjenomu obliku kao telefonska slušalica, sastoji se od trajnog (permanentnog) potkovastog magneta s polnim nastavcima P. Oko polnih nastavaka namotana je električna zavojnica s mnogo zavoja tanke žice, čiji krajevi završavaju na priključnice TT, odakle vode na slušalicu u drugoj postaji. Kad inducirana električna struja jednog trenutka poteče izvjesnim smjerom, zbrajaju se oba magnetizma, trajni od magneta i inducirani u zavojnici. U drugom smjeru magnetizam zavojnice slabi magnetizam trajnoga magneta. Time je djelovanje mnogo osjetljivije. Ispred polnih nastavaka nalazi se tanka membrana D od mekog željeza (feromagnet).
Isti takav aparat nalazi se na drugoj postaji. Kad se ispred membrane govori, membrana titra, pa se time mijenja jakost magnetskog polja, to jest kroz membranu prolazi čas više čas manje magnetskih silnica. U zavojnici se zbog toga induciraju promjenjive izmjenične struje. Nastaju, dakle, titranja električne struje koja teče u zavojnici, i to na isti način kao što je titranje samog govora. Ovo se prenosi na daljinu i djeluje preko elektromagneta na membranu prijamnog aparata. U slušalici se titranja električne struje pretvaraju natrag u mehanička titranja membrane koja točno odgovaraju titrajima membrane davača.
Bellovim telefonskim aparatom moglo se razgovarati samo na udaljenosti od nekoliko stotina metara. Kod toga je bilo nespretno to što se isti aparat morao čas stavljati pred usta da se u nj govori, a čas na uho da se njime sluša. Danas se Bellov telefon upotrebljava samo kao telefonska slušalica. Moderni telefonski aparat nema više istu napravu za govor i slušanje, već se radi iz dva dijela. Za slušanje služi telefonska slušalica, a za govor mikrofon. Mikrofon služi za pretvaranje električnih titraja u zvučne.[2]