U intervjuu sa Soundwave TV-om Townsend je objasnio kako je nastao Epicloud: "Mislim da sam sad kao trijezan čovjek u procesu skladanja uspio doći do točke na kojoj se ne predomišljam oko materijala; ako nešto skladam, ostavim to kakvo jest i dovršim to. Prethodnih par godina razmišljao sam 'Okej, moram skladati tu novu stvar vezanu za 'Ziltoida'; dovoljno imam nadahnuća da bih mogao skladati tu epsku svemirsku operu i pretjerati s njom, učiniti je vrlo mračnom.' Sjeo sam i skladao, ali svaki put bih napisao nekakvu hard rock stvar s elementima popa. I odlučio bih: 'Okej, izbacit ćemo tu iz sustava i onda ćemo skladati 'Ziltoida'.' I onda bih ju izbacio iz sustava i vratio bih se skladanju 'Ziltoida'. I onda bih opet skladao takvu pjesmu. I onda mi je prošlo kroz glavu: 'Okej, očito je da ova stvar želi izaći prije toga.'"
O glazbenom stilu Epiclouda Townsend je Noisecreepu rekao: "Na cijelom albumu ima malo new age stvari, džezističkih stvari, žestokih stvari. Pokrili smo sve. Epicloud je prvi album na koji sam se usudio staviti sve te stvari na jedno mjesto – ide od melodičnog hard rocka prema shizofrenom heavy metalu do countryja pa sve do ambijentalnih stvari, a sve se to nalazi na jednome mjestu. Na njemu se služim i gospel zborom, gudačkim orkestrom i puhačkim orkestrom."
Za ime albuma Townsend je rekao da ima dvostruko značenje. Prvo su značenje nadahnula mnoga putovanja avionom na koja je sastav išao tijekom turneje; tad je Townsend spomenuo da mu je guba što su iznad oblaka, 'epi-cloud'. Drugo značenje opisuje glazbeni sadržaj albuma, epski i glasan, 'epic-loud'.[3]
Upitan o odluci za ponovno snimanje pjesme "Kingdom", skladbe s njegova albuma Physicist iz 2000. godine, Townsend je rekao: "Ponovno smo snimili 'Kingdom' jer ju često izvodimo na koncertima, a sad je mnogo bolja nego na Physicistu."[4]
Thom Jurek, recenzent s web-stranice AllMusic, albumu je dodijelio tri i pol zvjezdica od njih pet i izjavio: "U konačnici, Epicloud je snimljen kako bi bio pristupačan većem broju slušatelja i kao takav je vrlo uspješan. Nije nešto pretjerano pustolovan, ali je zaista zabavan. Kad bi pola onoga što se danas naziva rockom glavne struje bilo iole toliko zanimljivo ili zadovoljavajuće, vrijedilo bi opet slušati radio."[5] Irving s web-stranice Sputnikmusic dodijelio mu je tri boda od njih pet i komentirao: "Očito je da Townsend voli pretjerivati, čak i kad ne izražava nekakvu transcendentalnu poruku. Rezultati takvoga pristupa predvidljivo su mješoviti. Iako su orkestralno bombastične i krasi ih gorući zvučni zid, pjesme poput "Where We Belong", "Grace" i "More!" doimaju se praznima i lišenima duše. Čak i trenutci koji zvuče fenomenalno zapravo samo ističu rascjep između samih sebe i ostatka čopora koji se natječe s njima, zbog čega imamo dodatne razloge sumnjati da je posljednji dodatak u Townsendov opus doista lišen prave svrhe."[6]
