France Prešeren

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
France Prešeren
Ivan Grohar - Portrait of France Preseren.jpg
Rođenje 3. prosinca 1800.
Vrba, Flag of Slovenia.svg Slovenija
Smrt 8. veljače 1849.
Kranj, Flag of Slovenia.svg Slovenija
Zanimanje pjesnik, pravnik
Nacionalnost Flag of Slovenia.svg Slovenac
Književne vrste poezija
Književni period romantizam

France Prešeren (Vrba, 3. prosinca 1800. - Kranj, 8. veljače 1849.) je slovenski pjesnik.

Životopis[uredi VE | uredi]

Slovenski pjesnik rođen u seljačkoj obitelji u mjestu Vrbi kod Bleda 3. prosinca 1800. godine kao treće od osmero djece Šimena i Mine. Rodni dom napustio je veoma rano (1808. ili 1809.). Prvo se preselio ujaku Jožefu u mjestu Kopanje (nedaleko Grosuplja), koji ga je dvije godine podučavao, a potom upisao u osnovnu školu u mjestu Ribnici u pokrajini Dolenjskoj (1810.-1812.) u kojoj je bio jedan od najboljih učenika. Potom je školovanje nastavio u Ljubljani (1812.-1813.) gdje je završio i šest razreda gimnazije. Nakon toga upisao je studij filozofije (1819.-1821.). Odmah nakon završetka druge godine studija 1821. godine preselio se u Beč gdje je završio i treću godinu studija filozofije. Već 1822. upisuje se na Pravni fakultet na kojem diplomira 1826. godine, a 1828. doktorira. Iste godine u ljeto nakon položenog državnog ispita u Celovcu (Klagenfurt) stječe pravo bavljena odvjetničkom praksom. No, kako se njegov slobodarski duh isticao već u studentskim danima i privukao pažnju policije molba za otvaranje odvjetničkog ureda u Ljubljani bila mu je pet puta odbijena što mu je onemogućavalo sređivanje privatnog života. Tek 1846. godine dopušteno mu je otvoriti odvjetnički ured u Kranju.

Nakon povratka iz Beča u Sloveniju Prešeren se suočio s teškim problemima porobljenog i kulturno nerazvijenog naroda. Još je bio na snazi feudalni sustav, ali se počelo sve jače osjećati mlado građanstvo. Bio je glasonoša njegovih narodnih ideja. Povezao se s Matijom Čopom, odličnim poznavateljem svjetske književnosti i usmjerio slovensku književnost u pravcu kozmopolitskog romantizma. Njih dvojica okupili su slovensku literarnu omladinu oko pjesničkog almanaha Kranjska čbelica i započeli odlučnu književnu, jezičnu i društvenu borbu. Glavne teme Prešernovih djela bile su sloboda čovjeka, nacionalna sloboda porobljenog naroda i put novog građanstva. Izvanrednom stvaralačkom sposobnošću oblikovao je novi pjesnički jezik. Polazeći od izražajne tradicije narodne lirske pjesme, proširivao je artizam stiha uvođenjem novih oblika i ritmova, osobito romanskih. Neobična snaga njegovog pjesničkog izraza ogleda se u bogatoj i bujnoj metaforici. Elegije Slovo od mladosti i Sonetje nesreče govore o razočaranju osjetljivog čovjeka u buržoaskom društvu u kojem vlada isključivo zakon novca, a u Glosi posebno o položaju pjesnika u tom društvu. Elegija svojim rojakom pokreće pitanje nacionalne svijesti Slovenaca. Satirom u tercinama Nova pisarija nastupa protiv dotadašnje utilitarističke pučko-prosvjetiteljske i vjersko-moralističke književnosti te filozofskog romantizma. Njegove najsmionije intervencije u društvenoj borbi i literarna razmimoilaženja našle su svoj izraz u epigramima (Svršeni i dr.).

U osnovi je pjesnikova odnosa prema apsolutizmu i novom građanskom društvu rezignacija u obliku otuđenosti, alijenacija kao talog Prešerenove životne spoznaje. Intimnu, ljudsku stranu Prešerenove prirode odražava njegova ljubavna lirika. Njezina je skala široka, od početne ljubavne igre u romansama preko mutnih dubina iz niza ljubavnih soneta (Ljubeznjeni sonetje) i Gazela do najvećeg uspona u elementarnim, svečanim pjesmama djevojci Juliji Primic. Sonetni venec (1834.) s akrostihom Juliji označava osjećajni i umjetnički vrhunac Prešerenove lirike. U njemu se povezuju oba osnovna elementa, osobna i nacionalna ljubav. No, neuzvraćeni osjećaji (niz novih soneta iz skupne Ni znal molitve... i očajnička Kam), ostavili su trag na čitavoj daljnjoj Prešerenovoj lirici te se ona pretvara u rezignaciju. Zbog velikog utjecaja tih činjenica na njegov literarni rad valja naglasiti kako je Prešeren imao dvije velike ljubavi: Juliju Primic (rođena 1816.), kćerku bogatog ljubljanskog trgovca, koja mu je postala jedna od glavnih poetskih inspiracija i sobaricu Anu Jelovšek (rođena 1823.) s kojom je imao troje nezakonite djece - Režiku, (1839. - 1840.), Ernestinu (1842. - 1917.) i Francu (1845. - 1855.).

Otpor na koji je naišla njegova poezija kod jansenističkog svećenstva, starije romantičke generacije, cenzure i vlasti onemogućio je daljnje objavljivanje Kranjske čbelice. Iznenada je došla i Čopova smrt (Dem Andenken des Matthias Zhop), a pjesnikov materijalni opstanak postao je sve bezizgledniji. Ep Krst pri Savici razotkriva njegovo duševno stanje. Javljaju se motivi samoubojstva u njegovim djelima, ali u pjesmi Pevcu i suprotna je spoznaja: treba znati podnositi bolove i grozote života. Mračne ljubavne balade Prekop, Zdravilo ljubezni, Ženska zvestoba, Ribič i Neiztrohnjeno srce svjedoče kako nije prebolio veliku ranu. Poslije 1838. živi usamljen. Misli mu se vraćaju mrtvim prijateljima (V spomin Andreja Smoleta; V spomin Matija Čopa). Prijateljstvo s poljskim prognanikom Emilom Korytkom urodilo je značajnim izadanjem pet svezaka slovenskih narodnih pjesama. Ovdje također valja naglasiti kako Prešeren nije prihvaćao koncepciju ilirizma za Slovence Stanka Vraza koja je nastupala s napuštanjem slovenskog književnog jezika, iako je inače Prešeren bio prožet slavenskom idejom. U tmini Metternichova apsolutizma napisao je (1844.) proročansku Zdravljicu s političkim konceptom ujedinjene Slovenije i ravnopravnih odnosa između velikih i malih naroda. Preminuo je 8. veljače 1849. godine u Kranju od ciroze jetre. Na samrti će ostaviti jednu zagonetku za sobom izričući rečenicu koja ni do danas nije razjašnjena: "Za mene bi bilo bolje da nikada nisam bio u Ribnici."