Romantizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Caspar David Friedrich, Lutalica iznad mora magle, 1818., ulje na platnu, 98 cm × 74 cm, Kunsthalle, Hamburg.
Ova slika prikazuje najprisutniju osobitost romantičara - eskipizam, bijeg u osamu prirode.

Romantizam se općenito ne odnosi na određeni stil, već na jedno shvaćanje koje se može izraziti na mnogo načina: romantično, nestvarno, nerealno. Riječ "romantizam" je izvedena iz popularnosti koju su krajem 18. st. uživale srednjovjekovne priče o pustolovinama (romani – znači da su napisani na jednom od romanskih jezika), a rođeno je iz čežnje za emocionalnim doživljajem. Romantičari su prirodu doživljavali kao bezgraničnu, divlju, promjenjivu, uzvišenu i slikovitu. (Kad bi se čovjek ponašao "prirodno", nagonski, nestalo bi zla i sreća bi bila potpuna. Romantičar je obožavao slobodu, moć, ljubav, snagu, stare Grke, srednji vijek, dok je zapravo samo osjećanje bilo cilj. Obnova, tj. ponovno otkriće i primjena dotad zanemarenih oblika postali su stilsko obilježje romantizma[1].

Romantizam kao umjetnički pravac (postoji u književnosti, glazbi, kazalištu i likovnoj umjetnosti) se javlja krajem 18. stoljeća, a vrhunac mu je od 1820. - 1850. god., iako je potrajao do kraja stoljeća, te se osjeća i u kasnijem djelovanju historicizma. Romantizam se u umjetnosti javlja kao reakcija na ideologiju i umjetnost prethodnog razdoblja - klasicizma, odnosno racionalizma. Nasuprost klasicističkoj poetici, često šabloniziranoj i stegnutoj u uska racionalistička pravila i propise stvaranja, romantizam ističe potpunu slobodu mašte, invencije i tematike, suprotstavljajući se svim oblicima normiranog stvaralaštva[2]. Razni su događaji uvjetovali da se romantizam javi kao opći kulturni pokret: Francuska revolucija i pad Napoleona; ništa što je obećano nije ispunjeno, nisu ostvareni ideali ljudi, te je uslijedilo razočarenje.

Thomas Phillips, Lord Byron u albanskoj odjeći, 1835., ulje na platnu, London.
Lord Byron se oblačio u egzotične odore ističući romantičarski karakter lutalice.
Johann Heinrich Wilhelm Tischbein, Goethe na putovanju u Rim, 1786., ulje na platnu, 164 x 206 cm. Städelsches Kunstinstitut, Frankfurt.
Francesco Hayez, Posjednji Romeov poljubac Juliji, 1823., ulje na platnu, 291 × 202 cm, Villa Carlotta, Tremezzo.

Osobitosti romantizma[uredi VE | uredi]

  • smisao i zanimanje za povijest (posebice za srednjovjekovlje, egzotične zemlje i primitivne narode)
  • istraživanje narodne predaje i usmenog podrijetla nacionalnih literatura, istraživanje mitologija i folklora
  • politički i socijalni angažman romantičara, vezan za stvaranje nacionalnog jezika i nacionalne države
  • isticanje osjećaja nasuprot razumu, mašte nasuprot racionalističkoj filozofiji
  • isticanje osobnog pjesničkog nadahnuća i pjesničke slobode, odnosno, načela originaliteta nasuprot oponašanju normiranih oblika
  • novo poimanje ljepote koje uključuje estetiku ružnoga, miješanje tragičnog i komičnog, grotesknog i uzvišenog, realističnog i idealiziranog
  • čovjek želi pobjeći od krute stvarnosti, odbacuje razum, prepušta se mašti
  • kao i književnici, njihovi su likovi nesretni, neshvaćeni, suvišni ljudi koji smisao života traže u prirodi i osjećajima.

Postoje dvije skupine romantičara:

  • aktivni - barem djelomično sagledavaju stvarnost i pokušavaju utjecati na rješavanje društvenih problema,
  • pasivni - oni ne sagledavaju probleme već bježe i povlače se u sebe, u svijet svojih problema i emocija. Oduševljava ih priroda.

Teme[uredi VE | uredi]

  • osobne preokupacije
  • pejzaž, daleki i nepoznati krajevi
  • nacionalno - povijesna tematika
  • mistika

Romantizam u književnosti[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Književnost romantizma
Začetke romantičarskog životnog nazora nalazimo već u djelima francuskog prosvjetitelja Jean Jacquesa Rousseaua (1712.-1778) koji je svojim djelima (Julija ili Nova Eloiza i Ispovijesti) utirao put romantičarskom subjektivizmu i osjećajnosti. U oblikovanju romantičarskog životnog nazora osim Rousseaua, odigrali su značajnu ulogu Francois-Rene de Chateaubriand (1768.-1848.) koji uvodi u književnost motiv »svjetskog bola« (njemački: weltschmerz, tj. pesimizam i tuga nad neskladom svijeta i neskladom mašte i stvarnosti), istančanu emociju i profinjen lirizam, i Byron čiji se životni nazor predstavlja u svom definitivnom obliku, a čiji junaci osjećaju potpun nesklad između sebe, svojih moralnih načela i društvenih konvencija s kojima su suočeni[3].

Friedrich Schiller (1759.-1805.) je u svojoj drami Razbojnicima (Die Räuber, 1782.) oblikovao lik pobunjenika razbojnika koji se bori protiv društvene nepravde, izražavajući raspoloženje probuđenoga građanstva koje se pobuni protiv feudalnog apsolutizima.

Eugène Delacroix, Pokolj na Kiosu, 1824., ulje na platnu, 419 × 354 cm, Louvre, Pariz.

Ruski romantizam je oblikovao nekoliko izrazitih likova u poemama Ljermontova Mciri i Demon, i u Puškinovim poemama Cigani i Kavkaski zarobljenik. Sve su to bajronske ličnosti gonjene sudbinom, plemenite u svojim nastojanjima i čežnjama, tragične u svojoj izuzetnosti i neshvaćenosti. Ljermontovljev Pečorin iz romana Junak našeg doba i Puškinov Jevgenij Onjegin iz istoimenog romana likovi su »suvišnih ljudi« koji su se javljali u eri surovoga nikolajevskog režima.

Najčešće književne vrste: poema, lirika, roman u stihovima, dnevnik.

Ostali predstavnici[uredi VE | uredi]

Romantizam u likovnoj umjetnosti[uredi VE | uredi]

Francisco Goya, 3. svibnja 1808., 1814., ulje na platnu, 266 × 345 cm, Prado, Madrid.
Jean-Louis-Théodore Géricault, Splav Meduza, 1819., ulje na platnu, 491 × 716 cm, Louvre, Pariz.

Slikarstvo[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Slikarstvo romantizma

I u likovnoj umjetnosti slično kao i u književnosti, romantizam se javlja kao reakcija na neoklasicizam koji je svojom poetikom sputavao punu slobodu individualnog stvaralaštva. Romantičari ponajprije naglašavaju slobodu i razmah mašte, a izvorišta svojim temama traže prvenstveno u legendarnim i povijesnim događajima te, nerijetko, i u narodnom pjesništvu. To vrijedi i za romantičarske slikare, koji posebnu pozornost pridaju oblikovanju kompozicije i patetičnom izrazu, naglašenom koloritu te uočljivom kontrastiranju[3].

Christian Jank, Eduard Riedel i Georg Dollmann , Dvorac Neuschwanstein, 1886., Bavarija.

Francuski umjetnik Jean-Louis-Théodore Géricault (1791.-1824.) je utjelovljenje tipičnog romantičarskog slikara, a njegova najslavnija slika je Splav Meduza. Prema Géricaultu, zadatak umjetnosti nije utješiti ljudski duh, već ga protresti i šokirati. J. A. D. Ingres je bio učenik velikog slikara neoklasicizma, J. L. Davida, no kod njega se osjetila težnja romantičarskoj dramatičnosti i egzotičnosti boja. Od 1824. godine on se slijedećih 25 godina sukobljavao s jednim slikarom koji je predstavljao pravi romantizam, Eugène Delacroix. Delacroix je postao najveći neobarokni slikar romantizma koji je više težio za „poetskom istinom” nego da prikaže stvaran događaj. Nepovezanost planova s dramatičnim kontrastima svjetlosti i sjene i blistave širine pejzaža kod njegovih slika izgledaju krajnje nestvarno. Na njima se vidi slikareva očaranost dalekim istokom koja je romantičarski element. Uz Delacroixa značajni francuski slikari su još i Camille Corot (1796.-­1875.), slikar poetičnih pejzaža, te Jean Francois Millet (1815.-1875.), koji u pejzaž uvodi i likove seljaka, drvosječa, pastira, otvarajući tako vrata realističkom slikarstvu[3].

Umjetnik koji je najviše utjecao na Delacroixa bio je španjolski slikar Francisco Goya (1746.-1828.). Ovaj genij je započeo slikati u tradiciji Rubensovog baroka i rokokoa, ali je brzo iznašao svoj stil koji je bio Rembrandtovski emocionalan s mekanim rasprostiranjem svjetla kao u rokokou. Slika Posjednji Romeov poljubac Juliji talijanskog slikara Francesca Hayeza (1791.-1882.) nadahnuta je tragičnom pričom Shakespeareovih ljubavnika. Slika je postala jedno od najpoznatijih djela talijanskog romantizma zahvaljujući i brojnim reprodukcijama u bakrorezima, minijaturi, keramici i kameju.

Najreprezentativniji slikar romantizma u Njemačkoj bio je Caspar David Friedrich (1774.-1839.) koji je naslikao brojne slike u kojima je u središtu veličanstvena, skoro nestvarna, priroda, a ne ljudi koji su prema njoj zanemarivi.

Jean-Baptiste Carpeaux, Kolo (Ples), kameni reljef na Pariškoj Operi iz 1869.

Romantičarska ljubav prema prirodi je uvelike povećala ljubav prema pejzažu kao slikarskom motivu. Najveće domete romantičarskog pejzaža vidimo u djelima francuske Barbizonske škole i djelima Engleza Johna Constablea (1776.-1837.) i Williama Turnera (1775.-1851.).

Još jedan Francuz, Honoré Daumier (1808.-1879.), je slikar koji je poznatiji po svojim satiričnim političkim karikaturama u novinama. U svojim slikama s romantičkim temama razvio je smjeli osobni stil u kojemu likovi posjeduju snažnu kiparsku jednostavnost (npr. platna i crteži s pustolovinama Don Kihota).

Arhitektura[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: historicizam
U Engleskoj, koja nije imala bogatu antičku i renesansnu tradiciju, javila se težnja za obnovom gotike kao zaboravljenog srednjovjekovnog stila koji je imao originalne engleske inačice. Najznačajniji primjer takve arhitekture je zgrada Parlamenta u Londonu arhitekata sir Charlesa Barrya i Welbya Pugina koji je otpočet 1836. g. Kasnije se u Francuskoj javila želja za obnovom barokne dramatike i raskoši u arhitekturi. Najskladnije djelo neobarokne arhitekture je zgrada Opere u Parizu (1861.-1874.) arhitekta Charlesa Garniera.

No, najočitije djelo romantičarske arhitekture je dvorac Neuschwanstein, rezidencija za odmor Bavarskog kralja Ludovika koji je bio zaluđen srednjovjekovnim bajkovitim dvorcima.

Kiparstvo[uredi VE | uredi]

Kiparstvo je dugo ostalo pod utjecajem klasicizma, najvjerojatnije zbog tehničkih razloga jer materijal poput mramora nije bio pogodan za izvođenje dramatičnih gesti. Kada se napokon razvilo, razvilo se uglavnom u Francuskoj. Kipar François Rude je najpoznatiji po svojoj kompoziciji Marseljeza na Slavoluku pobjede u Parizu. Najživotnije i razigrane kipove neobaroka uradio je Jean-Baptiste Carpeaux (1827.-75.). Njegov Ples iz 1869. god. savršeno se uklapa u neobaroknu arhitekturu Garnierove pariške Opere.

Romantizam u glazbi[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Glazba romantizma
Temeljna je odlika romantičarske glazbe inzistiranje na neposrednosti glazbenog izričaja, raznolikosti glazbenih formi, naglašenoj melodioznosti i obojenosti muzičke fraze. Skladatelji tog doba inspiraciju za svoja djela često pronalaze u svaralaštvu značajnih književnika, a najznačajniji su predstavnici europske glazbene romantike su Nijemci:

Poljak Fryderyk Chopin (1810.-1849.), koji je velik dio svog života proveo u Parizu, pisao je virtuozne glasovirske kompozicije pronalazeći posve nove stvaralačke forme. Simfonijskim su se pjesmama kao autori istaknuli Francuz Hector Berlioz (1803.-1869.), te Mađar Franz Liszt (1811.-1886.), koji je bio i pijanist, i skladatelj, i dirigent: nadovezujući se na Berlioza, on još više usavršava simfonijsku glazbu.

Dodamo li tome i veličanstveni operni opus Giussepea Verdija (1813.-1901.) - Rigoletto, Trubadur, Traviata, Aida, te ništa manje značajno operno djelo Richarda Wagnera (1813.-1883.) s operama Ukleti Holandez, Tannhäuser, Tristan i Izolda i dr. možemo reći da je cjelokupna glazbena umjetnost u razdoblju romantizma došla do takvog zamaha da ni prije ni poslije te epohe nije bilo toliko značajnih skladatelja i umjetničkih ostvarenja u svim glazbenim žanrovima[3].

Od slavenskih skladatelja ističu se Rusi kao što je Mihail Ivanovič Glinka (1804.-­1857.) koji je u svojim skladbama povezivao rusku i europsku glazbenu tradiciju, a napisao je i poznate opere Ruslan i Ljudmila te Ivan Susanjin. Njega slijede poznata imena kao što su:

Ostali predstavnici[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. osobine romantizma
  2. Dragutin Rosandić, Hrvatski jezik i književnost 2, Školska knjiga, Zagreb, 1998. str. 178.-184.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Dragutin Rosandić, Hrvatski jezik i književnost 2, Školska knjiga, Zagreb, 1998., str. 178.-184.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Romantizam

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]