Franjo Jeronim Bunić
Njegova preuzvišenost Franjo Jeronim Bunić | |
---|---|
Apostolski vikar kostantinopolskiNaslovni nadbiskup kartaški | |
Crkva | Katolička Crkva |
Imenovan | 18. lipnja 1731. |
Služba završila | lipanj 1749. |
Prethodnik | Antonio Balsarini |
Nasljednik | Blaise Paoli |
Druge službe | Trebinjsko-mrkanski biskup (1727.–1731.) |
Redovi | |
Ređenje | 1710. |
Osobni detalji | |
Rođen | 8. studenoga 1687. Dubrovnik |
Umro | 28. prosinca 1749. Dubrovnik |
Pokopan | Dominikanska crkva u Dubrovniku |
Nacionalnost | Hrvat |
Denominacija | katolik |
Franjo Jeronim Bunić (tal. Francesco Girolamo Bona; Dubrovnik, 8. studenoga 1687. – Dubrovnik, 28. prosinca 1749.) bio je prelat Katoličke Crkve koji je služio kao biskup trebinjsko-mrkanski od 1727. do 1731. godine. Od 1731. do 1749. obavljao je službu apostolskog vikara kostantinopolskog te naslovnog nadbiskupa kartaškog.
Franjo Jeronim rođen je 8. studenoga 1687.[1][2] u dubrovačkoj plemićkoj obitelji – Bunići. Godine 1710.[2] zaređen je za svećenika Dubrovačke nadbiskupije te je službovao kao vikar nadbiskupa Giovannija Battiste Conventatija.[3] Zbog nekih nesuglasica s nadbiskupom bio je prisiljen otići u Rim.[2]
Papa Benedikt XIII. imenovao ga je, 17. ožujka 1727., trebinjsko-mrkanskim biskupom, preporučujući ga Dubrovačkoj Republici u materijalnom pogledu.[3]
U vrijeme dok je boravio u Rimu u Hercegovini se događao velik progon katolika. Iz Rima se vraća krajem lipnja 1727. godine.[3] U svibnju 1728., u pratnji dvojice svećenika, prvi put posjećuje Trebinjsku biskupiju.[4]:str. 102. Tada je pohodio tri župe: Gradac, Ravno i Trebinju; u Dubrave nije mogao doći zbog nemira.[3] Zbog situacije u biskupiji saziva biskupijsku sinodu, 28. travnja 1729. godine.[3] Sinoda je održana u Gracu, 20. i 21. svibnja iste godine. Spisi s navedene sinode obuhvaćaju 85 stranica.[3] Tom je prigodom obavio službeni pohod biskupiji.
Propaganda je 18. lipnja 1731. imenovala naslovnim nadbiskupom kartaškim in partibus infidelium[2] i apostolskim vikariom u Carigradu. Prije odlaska u Carigrad želio je još jednom posjetiti kako on piše, „svoju prvu Crkvu” i „ostaviti posljednji blagoslov tome narodu” kojeg ljubio „s velikom nježnošću”.[5]:str. 209. Zbog kuge, koja je vladala Hercegovinom, ipak nije mogao.[4]:str. 104. Godine 1731. za apostolskog upravitelja Trebinjsko-mrkanske biskupije imenovan je protjerani sofijski nadbiskup Marko Andrijašević.[4]:str. 105.
Najveći problem koji je Bunić morao riješiti u Carigradu odnosio se na slobodu bogoslužja za katoličke Armence, dotada progonjenih od pravoslavaca, čiji je patrijarh bio jedini priznat od osmanske vlade.[2] Zbog zdravstvenih razloga u proljeće 1736. godine se vraća u Rim.[2] U Rimu je tada podnio opširno izvješće o aktivnostima provedenim u pet godina boravka u osmanskoj prijestolnici.[2]
Dana 24. rujna 1736. papa Klement XII. imenovao ga je asistentom papinskog prijestolja.[2] U srpnju 1737. odlazi na dvor kralja Luja XV. u svojstvu papina izaslanika.[2] Tu ostaje do lipnja 1738. Dana 8. srpnja 1738. ponovno se vraća u Carigrad. Ponovno se razbolio te 1741. napušta Carigrad.[2] Papa Benedikt XIV., 23. svibnja 1742., imenuje nadbiskupa Bonu za apostolskog vizitatora postojećih misija u patrijarhatu.[2] U tom svojstvu ponovno je u osmanskoj prijestolnici od 23. rujna 1743. godine.[2]
Bunić se borio protiv širenja masonstva među Europljanima, a posebno među Francuzima u Carigradu.[2] Više je puta intervenirao kod osmanskih vlasti da zabrane masonske sastanke.[2]
Kao biskup bio je glavni posvetitelj na ređenju biskupa Francesca Antonija Razzolinija (1740.) te suposvetitelj na ređenju biskupa Francesca Franca (1736.).[1]
Dana 25. lipnja 1749. odlazi iz Carigrada za Dubrovnik gdje je živio u mirovini.[3] Preminuo je 28. prosinca 1749. godine. Po svojoj želji, pokopan je u Dominikanskoj crkvi u gradu.[3]
Objavljen je njegov opširan Izvještaj na talijanskom o biskupiji Svetoj Stolici, 1728. godine.[3]
U rukopisu su mu ostala tri djela na latinskom:[6]
- „Synodus Dioecesana Tribuniensis”
- „Ciceronis vita Mideltonii latine versa”
- „Quaresimale recitato alla Signoria di Ragusa”
Godine 1749. u Veneciji mu je tiskano djelo:[6]
- Perić, Ratko. 2000. Da im spomen očuvamo. Biskupski ordinarijat Mostar. Mostar.
- Krešić, Milenko. 2006. Povijesne okolnosti osnutka i osnutak župe Dubrave. Krešić, Milenko (ur.). Humski zbornik IX. - 300 godina župe Dubrave. Aladinići. str. 75–109
- Krešić, Milenko. 2023. Nastanak i razvoj župa na području Trebinjsko-mrkanske biskupije i sakralni objekti po župama. Puljić, Ivica; Marić, Marinko (ur.). Trebinjsko-mrkanska biskupija u vrijeme osmanske (turske) vladavine. Trebinjsko-mrkanska biskupija. Mostar. str. 171–247
- Nikić, Andrija. 1989. Bunić, Jerolim Frano (de Bona). Hrvatski biografski leksikon. Zagreb. journal zahtijeva
|journal=
(pomoć) - Pignatelli, Giuseppe. 1969. Bona, Francesco Girolamo (talijanski) (11). Dizionario Biografico degli Italiani. Rim. journal zahtijeva
|journal=
(pomoć)
- Archbishop Francesco Girolamo Bona †. catholic-hierarchy.org (engleski). Pristupljeno 15. rujna 2022.
Titule u Katoličkoj Crkvi | ||
---|---|---|
prethodnik Ante Righi |
Biskup trebinjsko-mrkanski 1727.–1731. |
nasljednik Šiško Tudišić |
prethodnik Antonio Balsarini |
Apostolski vikar kostantinopolski 1731.–1749. |
nasljednik Blaise Paoli |
prethodnik Antonio Balsarini |
Naslovni nadbiskup kartaški 1731.–1749. |
nasljednik Johann Joseph von Trautson |