Franjo Ksaver Pejačević

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Franjo Ksaver Pejačević (Osijek, 15. srpnja 1707. - Požega, 7. listopada 1781.[1]) bio je hrvatski povjesničar i bogoslov, član plemićke obitelji Pejačević.

Rođen je kao najmlađi sin Ivana Pejačevića (*1666. - †1724.) i njegove supruge Marije Stejkić. Poput svojeg bratića Jakova (*1681. - †1738.) obrazovao se u crkvenim školama i postao isusovac.

Kao teolog s najvišim obrazovanjem i akademskim titulama službovao je sve do ukidanja isusovačkoga reda po najuglednijim gimnazijama od Zagreba i Ljubljane do Linza i Pečuha, te na sveučilištima u Beču i Grazu. U vremenu 1756.-1758. bio je na visokoj dužnosti rektora Sveučilišta u Grazu.

U svojim istraživanjima i radovima Pejačević se osobito posvetio proučavanju veze između srpskih svetaca i katoličke crkve, a prvi je u hrvatskoj povjesnici prikazao srednjovjekovnu prošlost Bosne u obliku dijaloga. Bio je plodnim dogmatskim piscem. Slovio je kao teolog pomirenja s kršćanskim istokom. Poznato mu je djelo Povijest Srbije - Historia Serviae.[2]

Na radu Franje Pejačevića doktorirao je biskup sisački Vlado Košić, a mentor mu je bio Ivan Golub.[3]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Teolog Franjo Ksaver Pejačević
  2. Nagrađene Suze i zvijezde akademika Ivana Goluba, Hrvatsko slovo, 2. ožujka 2012., str. 16.-17.
  3. Nagrađene Suze i zvijezde akademika Ivana Goluba, Hrvatsko slovo, 2. ožujka 2012., str. 16.-17.