Ivan Golub

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Ivan Golub
Ivan Golub 2008m.gif
Rođen 21. lipnja 1930.
Kalinovac
Umro 25. listopada 2018.
Zagreb
Zaređen 1957.
Portal: Kršćanstvo

Profesor emeritus Ivan Golub (Kalinovac, 21. lipnja 1930. - Zagreb, 25. listopada 2018.) bio jehrvatski svećenik, teolog, povjesničar kulture, sveučilišni profesor, povjesnik, pjesnik i književni prevoditelj te dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Životopis[uredi VE | uredi]

Školovanje[uredi VE | uredi]

Ivan Golub se rodio u Kalinovcu 21. lipnja 1930. godine kao petnaesto i najmlađe dijete u obitelji Barbare, rođ. Kovač, i Luke Goluba, zvanog Lukač. Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu Kalinovcu, a Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i studij bogoslovije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika ga je 29. lipnja 1957.[1] zaredio nadbiskup Franjo Šeper. Do 1961. godine, službovao je kao kapelan u nekoliko župa sjeverne Hrvatske. Kao pitomac Hrvatskoga papinskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu, specijalizirao je dogmatiku na Papinskom sveučilištu "Gregorijana" te je obranio doktorsku radnju De mente Ecclesiologica Georgii Križani. Studirao je i na Papinskom biblijskom institutu (1961.-64.), na kojem je postigao akademski stupanj licencijata ili magisterija biblijskih znanosti.

Znanstveno-nastavni rad[uredi VE | uredi]

Od 1964. predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu na kojem ubrzo, nakon što je habilitirao radnjom Čovjek slika Božja, postaje izvanrednim te (1979.) redovitim profesorom. Bio je pročelnik Katedre za dogmatiku (dogmatsku teologiju), i vršitelj dužnosti pročelnika Katedre za ekumensku teologiju i dijalog (predstojnik Instituta za ekumensku teologiju i dijalog Juraj Križanić)[2] ). Od 1984. g. bio je gostujući profesor na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu. Bio je dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dopisni član Austrijske akademije znanosti u Beču, strani član Talijanske književne akademije Arkadije u Rimu, prvi član Akademije Tiberine u Rimu, te član Međunarodne teološke komisije u Vatikanu. Utemeljitelj je časopisa Spectrum - ogledi i prinosi studenata teologije, bibliografije Hrvatska kršćanska bibliografija i Bibliographia sacra croatica, Bogoslovne tribine te biltena Zajedništvo. Gostovao je predavanjima i referatima na sveučilištima u Heildebergu, Beču, Genovi, Milanu, Yaleu, Columbiji, Harvardu, a održao je predavanje i u Sovjetskoj akademiji znanosti u Lenjingradu (1981.). Neka od njegovih brojnih teoloških i znanstvenih djela prevedena su na nekoliko stranih jezika. 2007. godine ustoličen je za začasnog kanonika Čazmansko-varaždinskog zbornog kaptola Svetoga Duha, a imenovao ga je msgr Josip Mrzljak, njegov bivši učenik, poslije varaždinski biskup, kojemu je praujak bl. Alojzije Stepinac.[3] Bio je rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa[3] i predstojnik Instituta za ekumensku teologiju i dijalog Juraj Križanić. Umro je u Zagrebu, 25. listopada 2018.[4]

Književni rad[uredi VE | uredi]

Napisao je književna djela zavičajna nadahnuća u kojima je njegovao svoj materinski hrvatski kajkavskog narječja.[3]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Kalinovečki razgovori (ilustracije Ivana Lackovića - Croate) (1979.)
  • Trinaesti učenik (1985.)
  • Mjesec nad Tiberom (autorova sjećanja na papu Ivana XXIII.) (1986.)
  • Križanić (1987.)
  • Ivan Paštrić - Ioannes Pastritius. Polihistor i teolog (1636.-1708.) (1988.)
  • Ususret dolasku (1993.)
  • Od kompromisa do ljubavi - razmišljanje o Bogu i čovjeku (1993)
  • Najprije čovjek (1994.)
  • Duh Sveti - nepoznati Bog? (1994.)
  • Oči (1994.)
  • Svjetiljka za vazda (1995.)
  • Molitva vrtloga (1996.)
  • Dar dana šestoga (1997.)
  • Lice osame (1997.)
  • Milost (1997.)
  • Moji Božići (1998.)
  • Hodočasnik/Peregrino (1998.)
  • Lice prijatelja (2000.)
  • Čežnja za licem ili Kako do radosti (2000.)
  • Sabrana blizina (2003.)
  • Hrvatska i Europa - kultura, znanost i umjetnost - Barok i prosvjetiteljstvo (2004.)
  • Skriveni Bog - nove dodirne točke znanosti i religije (suautorstvo s Vladimirom Paarom) (2006.)

Nagrade i priznanja[uredi VE | uredi]

  • 1998.: Maslinov vijenac (oleaginea corona), Croatia rediviva "ča-kaj-što" u Selcima na otoku Braču.
  • povelja Visoka žuta žita (»Ivan Golub piše pjesme na nekoliko hrvatskih književnih jezika, piše i kajkavski i čakavski i štokavski, ali i latinskim hrvatskim književnim jezikom. Odista je, poslije Ivana Česmičkoga (Jana Panoniusa), jedan od ponajvećih latinskih pjesnika Panonije. Ivan Golub je svakako najprofinjenije pismo suvremene hrvatske duhovne lirike«)
  • 2008.: Plaketa "Dobrojutro, more", s pjesničkih susreta u Podstrani.[5]
  • 2012.: nagrada Dobriša Cesarić za Suze i zvijezde[6]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Razgovor - akademik Ivan Golub.. Hrvatsko slovo, petak, 21. prosinca 2007., str. 3-4. Razgovarala Mira Ćurić.
  2. Hrvatsko slovo, petak, 21. prosinca 2007., str. 3-4. Razgovarala Mira Ćurić.
  3. 3,0 3,1 3,2 Razgovor - akademik Ivan Golub.. Hrvatsko slovo, petak, 21. prosinca 2007., str. 3-4. Razgovarala Mira Ćurić.
  4. Preminuo akademik profesor emeritus Ivan Golub
  5. Pjesnički susreti u Podstrani. Dr. Ivanu Golubu uručeno priznanje "za osobit doprinos hrvatskoj književnosti", ika.hr, pristupljeno 16. rujna 2017.
  6. Nagrađene Suze i zvijezde akademika Ivana Goluba, Hrvatsko slovo, 2. ožujka 2012., str. 16.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]