Frankovci

Ovo je članak o nazivu za hrvatske nacionaliste. Za stranku nastalu 1890-ih, kojoj je na čelu bio Josip Frank pogledajte članak Čista stranka prava.

Josip Frank (1844. – 1911.)

Izraz frankovci ^↓1 u hrvatskoj političkoj povijesti od kraja 19. stoljeća označava pravaše (hrvatske nacionaliste), okupljene oko Čiste stranke prava kojima je vođa bio Josip Frank.

Koristio se od početka 1890-ih godina za frakciju Stranke prava, kojoj je na čelu bio Josip Frank. Godine 1895. oni se odcjepljuju i osnivaju Čistu stranku prava, za koje se koristi i naziv "frankovci". Frankova je orijentacija čvrsta suradnja s Bečkim dvorom, da bi se, nasuprot Mađarima, ostvarili hrvatski nacionalni interesi u okviru Habsburške Monarhije. U toj orijentaciji Srbi se pojavljuju kao neprijatelji, i frankovci vode kampanju protiv Srbije i svih zastupnika jugoslavenstva, odnosno suradnje Srba i Hrvata protiv Monarhije. Obično negiraju da Srbi kao narod na području van Srbije mogu postojati. Oštro se sukobljuju s Hrvatsko-srpskom koalicijom, koja je u razdoblju između 1906. i 1918. godine većinska snaga u Saboru Hrvatske i Slavonije.

U Srbiji u to vrijeme gotovo svi politički lideri govore samo o "oslobođenju" i "ujedinjenju" srpskih zemalja. Mnogi negiraju postojanje Hrvata, srbijanski časopis Slovenski jug, koji zastupa savezništvo Srba, Bugara, Crnogoraca i Hrvata, naziva ih 1911. godine "srpski frankovci".

»Srpski frankovci su Srbi koji vrše na srpskoj strani onaj posao protiv Hrvata, koji svršavaju na hrvatskoj strani protiv Srba sledbenici starog Jozue Franka ... Ima srpskih frankovaca. To su ljudi kojima u Bosni i Hercegovini 'nema Hrvata', čak, može biti, nema ni u Hrvatskoj, a 'ima' Srba na sve strane. Našim frankovcima i Istra je srpska, Trst je srpski (!), a Hrvata uopšte za njih nema. Ako postoje, mogu to da čine, po odobrenju tih ljudi, samo kao deo Srba, jedan ogranak velikog i silnog srpskog plemena!«

(cit. po Charles Jelavich, 1992., str. 39.)

Nakon osnivanja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca obnovljena Hrvatska stranka prava prosvjeduje protiv nelegalnog načina ujedinjenja i ustraje na samostalnosti hrvatske države. (Ranija Hrvatska stranka prava, 1903. – 1918., bila je članica Koalicije i odigrala važnu ulogu u stvaranju Kraljevstva SHS.) Oni sada postaju poznati kao "frankovci". Ta je stranka prestala djelovati nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature i njezino djelovanje kasnije nije obnovljeno. Neki članovi, poput Ante Pavelića, odlučuju se na ilegalno i nasilno djelovanje.

Termin "frankovci" počeo se koristiti za sve radikalne hrvatske nacionaliste, pa tako i za članove i simpatizere Ustaškog pokreta. Frankovci inzistiraju na samostalnoj Hrvatskoj i neprijateljstvu prema Srbima, nasuprot umjerenim nacionalistima koji uglavnom prihvaćaju koncepcije Hrvatske seljačke stranke, spremne na kompromis, kako sa Srbima na području Hrvatske (Prečani; vidi članak Seljačko-demokratska koalicija), tako i sa Srbijancima (vidi članak Federalistički blok).

Za vrijeme socijalističke Jugoslavije, 1945. – 1990., a u velikosrpskoj propagandi ponekad i danas, termin se često koristio gotovo kao sinonim za ustaše, a s druge strane i za sve pravaše, implicirajući da svi hrvatski nacionalisti od sredine 19. stoljeća snose krivicu za ustaške zločine u NDH.

Literatura

• Charles Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi: jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914., Biblioteka Posebna izdanja / Globus, Globus Nakladni zavod, Školska knjiga, Zagreb, 1992., ISBN 920924080 

Bilješke

1. ^↑1 "Većina suvremenika, publicista i povjesničara nazivala je članove ČSP-a frankovcima. (...) Zbog povijesne točnosti valja istaknuti da su se sami članovi stranke otpočetka nazivali starčevićancima, a frankovački naziv smatrali su podvalom svojih političkih protivnika."