Jugoslavenstvo

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Jugoslavenstvo je ideja kulturnog i političkog jedinstva, ujedinjavanja ili zajedničkog djelovanja južnih Slavena i Jugoslavena.[1] Jugoslavenstvo je osim ideje, konkretna realizacija jugoslavenske nacije. Bitne činjenice vezane uz jugoslavenstvo:

  • jugoslavenski nacionalizam je šovinizam jer druge oblike kolektivne pripadnosti promatra kao inferiorne, u biti cijelo vrijeme truje hrvatsko-srpske odnose i priječi uspostavu dobrosusjedskih odnosa hrvatske i srpske države.[2]
  • Jugoslaveni kao nacija u Hrvatskoj ne postoje, ili postoje u jednakoj mjeri kao Klingonci:[2]
Wikicitati „Na zadnjem popisu iz 2001. samo 176 stanovnika Hrvatske izjasnilo se kao Jugoslaveni.”
(Raspudić, 2010.)
  • jugoslavenstvo je pogubna iluzija, snohvatica i umotvor kao i ilirstvo (Ivo Pilar)[3]
Wikicitati „Oni brkaju jedinstvo naroda sa likvidacijom nacija i stvaranjem nečeg novog, to jest jedne jedinstvene jugoslovenske nacije, što pomalo liči na asimilaciju i birokratsku centralizaciju, na unitarizam i hegemonizam.”
(Tito, u prosincu 1964.)

Zaključio je svoju misao da cilj Saveza komunista treba biti cvjetanje svih naših nacionalnih kultura.

Povijest ideje[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Južnoslavenska ideja

Ilirski pokret[uredi VE | uredi]

Ideja jugoslavenstva (južnoslavenstva) javlja se u Hrvata već u 17. stoljeću, Juraj Križanić i Pavao Ritter Vitezović pisali su o tome. U drugim južnoslavenskim narodima ideja se javlja nešto kasnije, te u vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda dva stoljeća kasnije nastaje Ilirski pokret, koji je izvorno imao kao cilj slavensko jedinstvo, ali je pokret imao dovoljno jak odjek samo u jezgri hrvatskoga naroda (susjedni narodi Srbi i Slovenci su ga u većoj ili manjoj mjeri odbili) pa je ishod ilirizma oblikovanja hrvatske nacije i njezina identiteta.

Prvi svjetski rat i Kraljevina SHS - Kraljevina Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Integralno jugoslavenstvo

Uoči I. svjetskog rata i tijekom njega južnoslavenska ideja, kao element različitih nacionalnih i političkih ideologija, postojala je u različitim oblicima. Kao ideologiju unitarnoga jugoslavenstva u najradikalnijem ju je obliku zastupao pokret »jugoslavenske nacionalističke omladine«, ali i najveći dio srpskih snaga u Monarhiji i neke slovenske skupine. Ideju federalističkoga jugoslavenstva najdosljednije su zastupali Supilo i Jugoslavenski odbor, a nakon proglašenja Države SHS i većina Narodnoga vijeća. Tijekom rata prijetila je opasnost da će se Srbija nagraditi teritorijalnim proširenjem na račun hrvatskih prostora, a Italija na račun Slovenaca i Hrvata, dok bi Austro-Ugarska preživjela amputacije. Zbog toga je ujedinjenje u državu južnih Slavena osiguravalo okupljanje krajeva u kojima žive Slovenci i Hrvati. Većina političkih krugova u Srbiji južnoslavensku su ideju shvaćali kao prošireno srpstvo. Te su se koncepcije razlikovale po shvaćanju uloge oblikovanih nacionalnih individualnosti, po pitanju načina ujedinjenja te po zamislima o unutarnjem ustroju buduće države.

Stvaranjem Kraljevstva odnosno Kraljevine SHS 1918. južnoslavenska ideja politički je ostvarena u obliku unitarne, centralizirane monarhije sa znatnom prevlašću srpske dinastije i političke elite. Unitarističko je jugoslavenstvo proglašenjem diktature kralja Aleksandra 1929. pretvoreno u službenu ideologiju. Bilo je zabranjeno isticanje nacionalnih imena i zastava, a svi su narodi ukazom postali Jugoslaveni, pripadnici jedne jugoslavenske nacije koja ima "tri plemena": Srbe, Hrvate i Slovence, ali jedan narod. Ideja o jugoslavenskoj naciji se uslijed državnog terora, monarhofašizma kralja Aleksandra[5] trajno kompromitirala. Ideja federalističkog jugoslavenstva postala je uporištem političkog programa dviju suprotstavljenih oporbenih skupina: Hrvatske seljačke stranke (HSS), koja ga je namjeravala provoditi u sklopu postojeće zajednice, i ilegalne Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), koja se zauzimala za revolucionarnu promjenu vlasti. HSS se 1939. uspio izboriti za Banovinu Hrvatsku, koja je obuhvaćala veliki dio hrvatskog prostora, imala autonomiju, a predstavljala je početak federalizacije Kraljevine Jugoslavije.

Drugi svjetski rat i socijalistička Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Jugoslavizacija i Unitarističko jugoslavenstvo

Brzi poraz vojske Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. i nepostojanje pokreta otpora do 22. lipnja 1941. koji su poveli Josip Broz Tito i KPJ, pokazali su potpunu slabost poveznica između pojedinih naroda u Jugoslaviji. U okolnostima građanskog rata i otpora nacizmu, KPJ je ponudila vlastitu koncepciju jugoslavenskog federalizma i ravnopravnosti svih nacija, uključujući i Makedonce i Crnogorce, a poslije i Muslimane. Takva se koncepcija, barem deklarativno, počela ostvarivati odmah nakon oslobođenja zemlje 1945. Iako granicama novih republika iz 1945. nisu svi bili zadovoljni, najveći su gubitnici bili Albanci, jer su podijeljeni između Srbije (Kosovo), Crne Gore i Makedonije.

U socijalističkoj Jugoslaviji federalističko jugoslavenstvo bilo je vladajuća doktrina, ali je federalizam prvih dvaju desetljeća bio znatno ograničen centraliziranom upravom i snažnim pritiskom unitarističkoga jugoslavenstva. Unatoč dogmi bratstva i jedinstva, nacionalne napetosti bile su općeprisutne (premda ne uvijek i vidljive), a nastojanje da se jugoslavenski unitarizam, povezan s tradicijom jugoslavenskog nacionalizma i idejom nove socijalističke nacije, različite od koncepta nacija što su ga zastupale građanske skupine, nametne kao rješenje za Titovu Jugoslaviju, zaživjelo je samo površno. Nasuprot tomu, u dijelu kulturne elite, slijedom Krležina osmišljavanja južnoslavenske kulture razvijana je ideja jugoslavenskog kulturnog zajedništva, koja je nastojala pomiriti hrvatski kulturni identitet s jugoslavenskim federalizmom.

Gušenje hrvatskoga jezika rezultiralo je 1967. Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koju je rigidni boljševik Miloš Žanko komentirao riječima:[6]

Wikicitati „Ustašija bi na zapovijed, za dom spremni! Opet retrogradne snage djeluju iz pomrčine ...”
(Miloš Žanko)

Dalibora Brozovića, Radoslava Katičića, Tomislava Ladana, Žanko zove ustašijom, a sebe Hrvatom, građaninom i jugoslavenskim komunistom![6] Par godina kasnije, u doba Hrvatskoga proljeća hrvatsko političko vodstvo na čelu s Mikom Tripalom i Savkom Dabčević-Kučar osudilo je jugoslavenski unitarizam i razradilo model specifičnoga jugoslavenskog ustrojstva, koji je imao neka konfederalna obilježja: republike su trebale imati obilježja država, federacija bi postala dogovorna tvorba. U toj je koncepciji od jugoslavenske ideje zadržana tek predodžba o povijesnoj povezanosti jugoslavenskih nacija-država i potrebi njihove političke suradnje kao samostalnih i ravnopravnih subjekata dogovorno uspostavljene zajednice. Premda su takva rješenja konačno uglavnom uključena u Ustav SFRJ 1974., nasilno gušenje Hrvatskoga proljeća jugoslavensku je ideju u Hrvatskoj praktički posve degradiralo. Jugoslavenska se ideja nakratko i neuspješno izrazila u drugoj polovici 1980-ih u koncepciji »jugoslavenske sinteze« i obrane tzv. avnojevskih načela jugoslavenske federacije, ali prije svega kao reakcija na miloševićevski »izvorni jugoslavenski federalizam«. U doba demokratskih promjena 1989.–1990. glavne političke snage u Hrvatskoj reafirmirale su ideju jugoslavenskog konfederalizma kao prijelaz prema ideji samostalne hrvatske države. Nakon sloma Jugoslavije 1991. koji nije prošao bez rata te formalnog nestanka države s imenom Jugoslavija s političke karte svijeta 2003., ideja jugoslavenstva je marginalizirana ili umrla. Zajedničke države u kojoj bi ideja mogla opstati više nema, a u novije se vrijeme postavlja pitanje je li ikad postojalo "jugoslavensko društvo" kao takvo, ili se zapravo radilo samo o konglomeratu etnija.[7]

Raspad Jugoslavije i jugoslavenske iluzije[uredi VE | uredi]

Sociološka analiza[uredi VE | uredi]

"Socijalistička utopija" i "jugoslavenska utopija" nastale su povijesno odvojeno, ali su se tijekom partizanskom rata spojile u jedno i stoga zajedno propadaju. Kad je propala Partija, morala je propasti i jugoslavenska država, to je bila jasno svima osim premijeru Anti Markoviću, koji nakon raspada SKJ na 14. kongresu izjavljuje da usprkos razlazu Partije jugoslavenska država ostaje.[8]

Besmislenost samoupravljanja kad nad njime navodno bdiju Partija i Armija a zapravo upravlja Partija putem aparatčika oslikava izjava prof. Županova:[9]

Wikicitati „Očekivati da će samoupravljanje cvasti u autoritarnoj političkoj kulturi jednako je realno kao i očekivanje da će na saharskom pijesku rasti pšenica!”
(Josip Županov)

Historiografska analiza[uredi VE | uredi]

Rastući nacionalizam u balkanskim društvima (Turska, Grčka, Bugarska, Rumunjska, Srbija, Albanija, Makedonija) je po Victoru Roudometofu logična posljedica dugotrajnoga procesa modernizacije, pa onda i raspad Jugoslavije, višenacionalne zajednice, u svijetu u kojem su integracijske i globalizacijske sile sve jače, ne može se interpretirati kao rezultat retrogradnih procesa, nego suprotno - kao ishod procesa modernizacije specifičnih balkanskih društava.[10]

Srpski nacionalizam oblikovan je u vrijeme izgradnje nacionalne države, u vrijeme raspada Otomanskoga carstva. U to se vrijeme Srbija mogla širiti, tada su nastala "Načertanija" Ilije Garašanina. Ključna karakteristika je shvaćanje društvene zajednice naslijeđeno iz otomanskoga svijeta, kako društvenu zajednicu čine pristaše jedne vjere, jednoga vjerozakona. Takvo shvaćanje asimilira sve pravoslavne pripadnike ostalih etničkih skupina (Grci, Cincari, Armenci, itd.), a ostale (npr. muslimane) treba uz puno nasilja protjerati (što je "opravdano" 400-godišnjim "ropstvom").[11]

Kraj[uredi VE | uredi]

Konačni krah i propast ideje jugoslavenstva predstavlja radikalizacija Muslimana u BiH. Zbog toga su vjerojatno mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, budući da je to "Jugoslavija nakon Jugoslavije". Projekt je osuđen na propast jer je kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. Sve to nameće potrebu istraživanja koliko se radilo na islamizaciji BiH tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada Jugoslavije. Beograd je do 1990. bio terorističkim središtem Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija. Danas je to Sarajevo, zato što su ostali isti ljudi i iste strukture. [12]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


Izvori[uredi VE | uredi]

  1. hjp.znanje.hr, natuknica jugoslavenstvo, pristupljeno 20. prosinca 2015.
  2. 2,0 2,1 Nino Raspudić, "Jugoslaveni, Klingonci i pušači lule", Večernji list, prilog Obzor, 27. ožujka 2010.
  3. Ivo Pilar, "Svjetski rat i Hrvati", Hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo je artefakt, logičkom spekulacijom stvoreni pojam, koji niti u našoj povjesti niti u realnosti života oko nas neima temelja. Ono je isto toliko umotvor i snohvatica kao ilirstvo ili jugoslavenstvo. Hrvati i Srbi jesu dva srodna naroda, koja su nastala u povodu dvije samostalne jugoslavenske državne tvorbe, koje ali u povjesti nigdje ne pokazuju prirodne težnje, da se ujedine. Neima temelja niti u realnosti života, jer vidimo, da Srbi ne pokazuju nikakve težnje da se u praksi života ujedine, nego naprotiv oni se svagdje od nas najenergičnije socialno separiraju., Svjetski rat i Hrvati/Iskorišćenje rata na wikizvoru
  4. Zvane Črnja, "Kulturna povijest Hrvatske", Otokar Keršovani, Opatija, 1988., str. 368
  5. Karađorđević, Aleksandar I., pristupljeno 23.12.2015
  6. 6,0 6,1 Radovan Kovačević, "Proleće posrnulog bratstva: Dalmacija 1967-1972.", Službeni glasnik, Beograd, 2012., str. 57-58
  7. Neven Sesardić, "Liberalizam i njegove nevolje s nacionalizmom", Status, br. 9, 2006.
  8. Josip Županov, "Poslije potopa", Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995., str. 11
  9. Josip Županov, "Poslije potopa", Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995., str. 29
  10. Mladen Ančić, "Što svi znaju i što je svima jasno", Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., str. 183
  11. Mladen Ančić, "Što svi znaju i što je svima jasno", Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., str. 188-189
  12. Hrsvijet.net Josip Gajski Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj? 23. rujna 2017. (pristupljeno 11. rujna2018.)