Prijeđi na sadržaj

Freddie Mercury

Izvor: Wikipedija
    Freddie Mercury
    Rodno imeFarrokh Bulsara
    Rođenje5. rujna 1946.Stone Town, Zanzibar
    Smrt24. studenoga 1991.London, Engleska
    Žanrovihard rock
    progresivni rock
    pop rock
    glam rock
    Zanimanjevokalist, glazbenik, tekstopisac, producent
    Instrumentvokali, glasovir, klavijature, gitara
    Godine rada1970.1991.
    AngažmanQueen, samostalna karijera

    Freddie Mercury (Zanzibar, 5. rujna 1946.London, 24. studenoga 1991.) bio je britanski pjevač, tekstopisac i producent, najpoznatiji kao pjevač britanskog rock-sastava Queen.

    Životopis

    [uredi | uredi kôd]

    Rano doba

    [uredi | uredi kôd]

    Freddie Mercury rođen je kao Farrokh Bulsara u državi Zanzibar, koja 1964. postaje dio afričke države Tanzanije. Tanzanija mu je postumno dodijelila nagradu za osobu koja je iz Tanzanije otišla u inozemstvo i postigla mnogo toga.

    Majka Jer i otac Bomi porijeklom su bili Iranci koji su živjeli u Indiji i sljedbenici zoroastrizma. Mercury je pohađao englesku školu u Indiji, gdje je dobivao i lekcije iz sviranja klavira. U istoj je školi dobio ime Freddie, što je njegova obitelj također prihvatila. Njegov je otac bio računovođa za britansku vladu. Kad su u Zanzibaru izbili nemiri, s obitelji se preselio u Feltham u Ujedinjenom Kraljevstvu.

    Početak glazbene karijere

    [uredi | uredi kôd]

    U Veliku Britaniju došao je kao 18-godišnjak i ondje je pohađao fakultet za umjetnost i grafički dizajn. U Engleskoj je upoznao Rogera Taylora i Briana Maya, koji su s Timom Staffellom svirali u sastavu Smile. Nedugo nakon toga Staffell odlazi iz sastava i na njegovo mjesto dolazi Mercury. S njegovim se dolaskom koncepcija i izgled grupe uvelike mijenjaju, a upravo joj je on i dao novo ime – Queen. U skupinu 1971. dolazi basist John Deacon i time se zaključuje njezina postava.

    Queen

    [uredi | uredi kôd]

    Mercury je imao glas opsega od četiri oktave te se smatrao jednim od najboljih vokala na tadašnjoj glazbenoj sceni i jednim od najvećih vokala u glazbenoj povijesti. Isticao se talentom i za pisanje pjesama i melodija, što se pripisuje njegovu iskustvu s raznim vrstama glazbe, od indijske do britanske i američke. Napisao je „Bohemian Rhapsody”, najpoznatiju Queenovu pjesmu, objavljenu 1975. na albumu A Night at the Opera. Ta je pjesma devet tjedana provela na prvom mjestu glazbene ljestvice singlova u Ujedinjenom Kraljevstvu. Za skupinu je naknadno napisao mnogo pjesama koje su postale popularne, među kojima su „Killer Queen” (Sheer Heart Attack, 1974.), „We Are the Champions” (News of the World, 1977.) i „Crazy Little Thing Called Love” (The Game 1980.), a među samostalnim radovima jedna od najuspješnijih mu je skladbi „Barcelona”, koju je snimio sa španjolskom opernom pjevačicom Montserrat Caballé.

    Godine 1985. objavio je prvi samostalni album, Mr. Bad Guy, ali je nastavio surađivati s Queenom. Najpoznatija je pjesma s tog albuma „Living on My Own”, koja je poslije njegove smrti remiksana i postala popularna diljem svijeta. Godine 1987. počeo je surađivati s Caballé i s njom je snimio album Barcelona, a naslovna je pjesma izvedena na otvorenju Olimpijskih igara u Barceloni 1992. Montserrat je pjevala uživo, a Mercury je bio na zaslonu iza nje. Oko Uskrsa 1987. Mercury je saznao da boluje od side, ali to nije javno priznao sve do 1991., dan prije svoje smrti 24. studenoga. Godine 1987. odlučio je da više ne odlaziti na turneje s grupom, ponajviše zbog bolesti s kojom se morao suočiti. Jedan od njegovih posljednjih nastupa uživo bio je u mjuziklu Time u Dominion Theateru 14. travnja 1988., kada je nastupao s Cliffom Richardom i s kojim je otpjevao pjesmu „In My Defence”. Osim tog mjuzikla i nastupa s Montserrat Caballé Mercury je isključivo radio studijski; godine 1989. Queen je objavio album The Miracle i snimio je spotove za nekoliko singlova, no skupina nije održala nikakve koncerte.

    Godine 1991. izlazi posljednji Queenov album za Mercuryjeva života, Innuendo, koji sadrži dvije oproštajne pjesme – „The Show Must Go On” i „These Are the Days of Our Lives”, proglašenu pjesmom godine u Velikoj Britaniji. Te su pjesme napisali preostali članovi sastava Queen Mercuryju u počast. Za potonju je pjesmu većinu stihova napisao bubnjar Roger Taylor. Spot za tu pjesmu sadrži posljednje snimljene kadrove u kojima se pojavljuje Mercury i snimljen je u crno-bijeloj tehnici zbog njegova lošeg zdravstvenog stanja. Nekoliko mjeseci prije smrti u spotovima skupine moglo se vidjeti da je Mercury jako smršavio, a novinari su sve više i češće počeli pretpostavljati da boluje od AIDS-a, što su on, članovi grupe i prijatelji ustrajno opovrgavali iako ni oni to službeno nisu znali; Mercury im to nije potvrdio do zadnjih nekoliko tjedana života. Mercury za to vrijeme zbog opsade novinara i pritiska javnosti nije napuštao svoj dom Garden Lodge u Londonu.

    Privatni život

    [uredi | uredi kôd]

    Mercury je kremiran, ali je sam zatražio da se ne otkrije gdje je njegov pepeo. Samo Mary Austin, njegova bivša zaručnica, zna gdje se pepeo nalazi. Kako je Freddie često volio boraviti u švicarskom Montreuxu, gdje su snimljene i neke od posljednjih pjesama koje je pjevao, ondje se nalazi i njegov kip. Poslije smrti u oporuci je Austin ostavio svoju kuću u otmjenoj četvrti Kensington, vrijednu 12 milijuna funti.

    Freddie nikada nije javno izjavio koje je seksualnosti, ali uglavnom se smatra da je bio biseksualac. Iako je s Mary Austin proveo šest godina, nakon njihova prekida ostali su najbolji prijatelji sve do njegove smrti. Potkraj sedamdesetih godina 20. stoljeća počeo je istraživati i gay scenu, a najviše je volio boraviti u New Yorku, Münchenu i na Ibizi. Početkom idućeg desetljeća mijenja imidž: skratio je svoju dugu kosu i pustio je brkove. Njegov zadnji dugogodišnji partner bio je Jim Hutton, koji je umro 1. siječnja 2010. Zajedno su bili od 1984./1985. do Freddiejeve smrti 1991. Prije njega Freddie je u Münchenu znao često biti s austrijsko-njemačkom glumicom Barbarom Valentin, koja je pak tvrdila da je čak i živjela s njim te da je bio ljubav njezina života. Bili su vrlo bliski prijatelji iako se u nekim biografijama tvrdi da su bili i ljubavnici.

    Bio je velik obožavatelj Lize Minnelli i Michaela Jacksona, s kojim je snimio duete „There Must Be More to Life Than This” i „State of Shock”, koji nikad nije izdan kao singl u izvedbi njih dvojice, nego je Mick Jagger naknadno u studiju snimio vokale identične onim Freddijevim, a pjesma je potom postala uspješnica. Izvorna inačica pjesme naknadno je ipak objavljena. Mercury je i s Davidom Bowiejem i grupom Queen snimio pjesmu „Under Pressure” iako je nisu nikada uživo izveli. Surađivao je također i s Cliffom Richardom i brojnim drugim glazbenicima i producentima.

    Mercury je bio poznat po tome što nije volio često davati intervjue jer nije vjerovao novinarima nakon nekoliko lošijih iskustava; bio je vrlo oprezan i jako je držao do svoje privatnosti. Također nije nikada priznao koje je seksualne orijentacije i nikada nije govorio o svojim korijenima. Bio je ljubitelj skupocjenih umjetnina, koje je često kupovao kako bi ih darovao prijateljima i njima ukrašavao svoj dom. Jako je volio mačke i u svojem ih je domu imao nekoliko, a svojoj najdražoj mački Delilah posvetio je istoimenu pjesmu na albumu Innuendo. Mnogi njegovi bliski prijatelji potvrdili su da je u privatnom životu bio drukčiji nego u javnosti; bio je tih, plah te vrlo srdačan i obziran.

    Godine 1995. sastav Queen objavljuje i posljednji album, Made in Heaven, na kojemu se nalaze posljednje pjesme koje je Freddie uspio otpjevati. Za pjesmu „Mother Love” Freddie je snimio vokale dva tjedna prije smrti.

    Mercury je umro 24. studenoga 1991. u svojem domu u 46. godini života. Uzrok smrti bila je upala pluća uzrokovana AIDS-om. Gomila obožavatelja i ljudi došla su mu odati počast polaganjem buketa i pjevanjem najmelankoličnijih i najtužnijih Queenovih pjesama ispred njegove kuće u Londonu.

    Tri dana nakon smrti, 27. studenoga 1991., Freddie je bio kremiran po starim zoroastrijskim običajima i obredima. Od njega se oprostio najuži krug ljudi; njegova obitelj, kolege iz benda i prijatelji. Prema njegovoj posljednjoj želji i oporuci pepeo je pripao Mary Austin, koja ga je pokopala na mjestu za koje se vjeruje da ga zna samo ona, a izjavila je da ga nikada neće otkriti.[1][2]

    Nakon smrti

    [uredi | uredi kôd]

    Dana 20. travnja 1992. održan je Koncert u spomen na Freddieja Mercuryja u Londonu, koji su izravno prenosile televizijske postaje diljem svijeta, a smatra se da je bio gledaniji od Live Aida. Na koncertu su uz preostale članove sastava nastupali Tony Iommi, Robert Plant, Elton John, Axl Rose, Metallica, Paul Young, George Michael, Extreme, Lisa Stansfield, David Bowie, Liza Minnelli, Zucchero, Annie Lennox, Seal, Def Leppard i ostali.

    Krajem listopada 2018. izašao je film o njegovu životu i grupi Queen, Bohemian Rhapsody. Iako film ne slijedi stvarnost,[3] kritičari su izjavili da je glazba sjajna,[4] da ga je Rami Malek dobro glumio i da je rekonstrukcija Queenova nastupa na Live Aidu odlično izvedena.[5]

    Izvori

    [uredi | uredi kôd]
    1. Independent, Freddie Mercury 25th anniversary: 5 things you may not know about the Queen legend, objavljeno 24. studenoga 2016., pristupljeno 5. prosinca 2019. (engl.)
    2. Simmonds, Jeremy. 2008. The Encyclopedia of Dead Rock Stars: Heroin, Handguns, and Ham Sandwiches. Chicago Review Press. str. 282. ISBN 9781556527548 (engl.)
    3. svijetkulture.com Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. siječnja 2019. (Wayback Machine), "Bohemian Rhapsody – film koji Vam je lagao", objavljeno 13. studenoga 2018., pristupljeno 20. siječnja 2019.
    4. https://www.blitz-cinestar.hr, BOHEMIAN RHAPSODY je priča o ljubavi, boli, prihvaćanju i da, sjajnoj glazbi., pristupljeno 20. siječnja 2019.
    5. music-box.hr, "RECENZIJA: Bryan Singer: “Bohemian Rhapsody” – dobre misli, dobre riječi, dobra djela", ... osim nastupa na Live Aid koncertu gdje je skoro cijela set lista Queena izvedena, odnosno skoro cijeli njihov nastup je bio rekonstruiran za potrebe ovog filma. I taj trenutak je zaista napravljen maestralno., objavljeno 2. studenoga 2018., pristupljeno 20. siječnja 2019.