Genoveška škola

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Istaknuti kantautori genoveške škole talijanske glazbe 60-ih i 70-ih godina

Genoveška škola (tal. Scuola genovese)[1][2][3][4][5] bio je kulturni i umjetnički pokret koji se razvio 1960-ih u Genovi te je prvenstveno povezan s kantautorskim izričajem.[6][7][8] Teme pjesama su nerijetko osobne ispovijesti ili društveno angažirane teme, opisujući likove s rubova društva. Zapaženi oblik izraza genoveške škole je balada bliska šansoni. Izričaj genoveške škole ostavio je dubok trag na hrvatsku glazbu kroz utjecaj na stvaralaštvo i govor kantautora Arsena Dedića (1938.-2015.), koji je s mnogim pripadnicima škole surađivao i prijateljevao.

Povijest[uredi VE | uredi]

Ulaz u Via del Campo, ulicu u Genovi koju je u jednoj od svojih najpoznatijih kancona opjevao Fabrizio De André. U Hrvatskoj ju je prepjevao Arsen Dedić pod naslovom U toj ulici.

Pokret je označio "radikalan prekid s talijanskom tradicionalnom glazbom", prvenstveno koristeći drukčija stilska sredstva, istančanija i eklektičnija, kao i u korištenju drukčijeg jezika, realističnijeg, baveći se raznolikim temama, od osjećaja, egzistencijalnih iskustava, do politikā, ideolôgijā, rata i tema marginalizacije, s jakom individualističkom crtom i često se povezujući s francuskim egzistencijalističkim tonovima.[6]

U najznačajnije predstavnike genoveške škole ubrajaju se Umberto Bindi, Fabrizio De André, Sergio Endrigo (rođen u Puli), Bruno Lauzi, Gino Paoli i Luigi Tenco.[8][3][9][10] Dok se većina predstavnika stila glazbeno formirala u Genovi, dvojica su tamo i rođeni i odrasli (De André e Bindi), dok su se ostali kasnije doselili.[11] Mjesto rođenja igralo je ulogu u izgradnji jezgre pokreta i u slučaju Gianfranca i Gian Piera Reverberija, genoveških glazbenika i aranžera koji su producirali mnoge umjetnike u Milanu.[8][6]

Kulturni utjecaj na genovešku školu imali su brojni čimbenici, od tradicionalne talijanske i ligurske lirike (Camillo Sbarbaro, Cesare Pavese, Giorgio Caproni, Riccardo Mannerini[6]), preko francuske i angloameričke književnosti 20. stoljeća, (Jean-Paul Sartre, Raymond Queneau, a na Andréa je snažno utjecala zbirka poezije Spoon River Anthology Edgara Leeja Mastersa iz 1915.)[7], do anarhističkih ideja i filozofije (posebno Tenco, De André e Paoli[6][12]), frankofoni autori kao što su Charles Aznavour, Jacques Brel, George Brassens te Leonard Cohen,[7] kao i američki folk Boba Dylana.[13]

Bruno Lauzi i Fabrizio De André često su se bavili motivima i naracijom rodnoga grada, koristeći u svojim pjesmama i značajke ligurskog govora.[14]

Utjecaj[uredi VE | uredi]

Genoveška škola utjecala je na novi naraštaj talijanskih glazbenika, poput Lucia Dalle, Zucchera i drugih. U ulici Via del Campo, opjevanoj od De Andréa u jednoj od najpoznatijih pjesama genoveške škole, 2012. otvoren je muzej "Via del Campo 29 rosso" (tal.) posvećen kantautorima ove skupine.

Hrvatska[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Arsen Dedić

Veliki utjecaj na mene, kao osoba i kao umjetnik, imao je Gino Paoli. Kad sam čuo muziku Gina Paolija, kad smo zajedno napravili "Okus soli", tada sam osjetio ono što se zove "pobratimstvo lica u svemiru"! Vidio sam da neko dijeli sličnu sudbinu, slično gledanje na svijet, na ljubav, na muziku, i bio sam posve ohrabren. Kao da sam sreo sama sebe, kad sam sreo tog čovjeka.
— A. Dedić, 1982.[15]

Pojava genoveške škole te kantautorskog izričaja presudno je djelovala na oblikovanje stila Arsena Dedića sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća, a posredno time, djelomično i zagrebačke škole šansone. Godine 1961., čuvši Gina Paolija, pronalazi se u novom izrazu te se otad okreće solističkoj karijeri te potrazi za vlastitim kantautorskim govorom. Osim što je bio blizak prijatelj s Paolijem[16] (koji mu je bio i kum na vjenčanju s Gabi Novak 1973.) i Sergiom Endrigom, Dedić je obrađivao brojne pjesme genoveške škole (pogotovo na dvostrukom albumu Kantautor 1983.) te je s potonjom dvojicom često nastupao i surađivao na albumima (Rimska ploča):[17]

  • La prima compagnia (Endrigo) - Prva ljubav
  • Via del Campo (De André) - U toj ulici
  • Sappore di sale (Paoli) - Okus soli
  • La canzone di Marinella (De André) - Priča o Marinelli
  • Ofelia (Endrigo) - Ofelija
  • Vedrai, vedrai (Tenco)
  • Adesso si (Endrigo)
  • Io so perche l'amore (Paoli) - Moja ljubav ima
  • La ballata dell eroe (De André) - Balada o heroju
  • La colomba (Endrigo) - Golubica
  • Mani bucate (Endrigo) - Rasipne ruke
  • Il tuo viso di sole (Paoli) - Sunčano lice
  • 1947 (Endrigo)
Kad je prvi put došao u Zagreb, bio je to siječanj 1965. On mi je bio kao stariji brat (...) svaki od nas predočio [bi mu] nešto od toga što radi. I kad sam mu ja odsvirao »Sanjam te«, onda je rekao: »To je moj čovjek, čovjek za mene«. Eto, tako je počelo sve.
— A. Dedić, 2015.[18]

S druge strane, Dedićeve pjesme Odlazak i Kud plovi ovaj brod pjevao je na hrvatskom Sergio Endrigo. S potonjom pjesmom je i sudjelovao na splitskom festivalu 1970. godine. Endrigo je u nekoliko navrata nastupao u hrvatskom televizijskom programu s Dedićem, pri čemu su izvodili svoje pjesme, kao i na koncertima u rodnoj Puli (1990.).[19] Nosač zvuka s mnogim Endrigovim skladbama u izvedbi hrvatskih i slovenskih umjetnika "1947- hommage a Sergio Endrigo" objavljen je u Puli 2012.[20]

Fabrizio De André utjecao je i na hrvatski sastav Voland Le Mat, predvođen istarskim kantautorom Momirom Oljačom.[21]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Cinzia Comandé e Roberta Bellantuono, Genova per noi, Arcana, 2014, ISBN 9788862313544
  • Sebastiano Ferrari, La prima generazione dei cantautori "scuola genovese", Bastogi, 2008, ISBN 9788862731126
  • Giangilberto Monti e Veronica di Pietro, Dizionario dei cantautori, Garzanti, 2004, ISBN 8811740355

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Umberto Bindi nell’Enciclopedia Treccani
  2. Fabrizio De Andre in “Enciclopedia Italiana - VI Appendice” – Treccani
  3. 3,0 3,1 La scuola genovese ha il suo dizionario - la Repubblica.it
  4. Milano, è morto Bruno Lauzi Fondò la scuola dei cantautori genovesi - Spettacoli & Cultura - Repubblica.it
  5. La Stampa - Genova, il mare color del pesto
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 Cinzia Comandé e Roberta Bellantuono, Genova per noi, Arcana, 2014, ISBN 9788862313544
  7. 7,0 7,1 7,2 "Genova per noi", un libro per carpire i segreti della città più musicale d'Italia - Musica - Spettacoli - Repubblica.it
  8. 8,0 8,1 8,2 'Lui, Tenco e gli altri cantautori quei geni in un chilometro quadrato' - la Repubblica.it
  9. Giangilberto Monti, Veronica di Pietro, Dizionario dei cantautori, Garzanti, ISBN 8811740355
  10. Bruno Lauzi
  11. A questo proposito, Lauzi disse ironicamente in un'intervista: «tutti voi che scrivete della scuola genovese, magari prima informatevi: io sono nato ad Asmara, Gino è di Monfalcone, Luigi è di Alessandria. Solo Bindi e De André sono nati a Genova: Umberto, che era del ’32, e Fabrizio del ’40, erano i nostri antipodi e in mezzo c’eravamo noi, Gino del ’34, Luigi del ’38 e io del ’37» (Intervista)
  12. Gino Paoli, a Sanremo con Danilo Rea - Speciale Sanremo - ANSA.it
  13. Ombre tristi e delicate. La scuola genovese
  14. "75 estati e 16 inverni: Fabrizio De André", Kunst & Liebe Frequency Machine, 13/02/2015
  15. Živorad Tasić: "Sretan bez primisli", (Zum reporter 1982.)
  16. Batinović, Ante: "Dobrotvorov dom, antologija", Cantus, br. 159/160, prosinac 2009., str.18.
  17. Kik, Luka: "Arsen Dedić, una grande amiciza con Sergio Endrigo e Gino Paoli", La voce del popolo, 18.8.2015.
  18. "Arsen Dedić: U životu nikad nisam vidio internet", Oslobođenje, 18.04.2015.
  19. William Molducci: "Mari di poesia - Sergio Endrigo", chronace maceratesi.it, 5.2.2014.
  20. Jergović, Miljenko: "Sergio Endrigo: 1947.", 15. 12. 2012.
  21. Aleksandar Dragaš: "Ovo su vođe hrvatskog glazbenog ustanka", Jutarnji list, Objavljeno: 14.03.2009

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]