Arsen Dedić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Arsen Dedić

Dedić u Ljubljani, 2006.

Dedić u Ljubljani, 2006.
Rodno ime Arsen Dedić
Poznat/a i kao Igor Krimov
Luka Juras
Rođen/a 28. srpnja 1938.
Žanr/ovi šansona
Zanimanje skladatelj, pjesnik, flautist, tekstopisac, aranžer, dirigent i glazbeni producent
Instrument klavir, gitara, flauta
Djelatno razdoblje 1963. do danas
Nagrade
Nagrada Josip Štolcer Slavenski
Diskografska nagrada Porin
Književna nagrada Kiklop (2004. i 2009.)
Nagrada Vladimir Nazor
Portal o glazbi
Portal o životopisima

Arsen Dedić (Šibenik, 28. srpnja 1938.), hrvatski skladatelj, književnik, prevoditelj, pjesnik i kantautor. Autor je i izvođač mnogih šansona te pobjednik mnogih glazbenih festivala. Napisao je, skladao i izveo mnoge dojmljive ljubavne i misaone pjesme te je svojim izvornim stilom stekao mnogobrojne poklonike. Slovi za jednog od utemeljitelja šansone u Hrvatskoj. Uz glazbu, objavio je više zbirki lirike. Prevodio je i obrađivao poznate šansonijere i autore, među njima Gina Paolija, Sergia Endriga i Jacquesa Brela, koji je svojim likom i djelom snažno utjecao na njegovu karijeru. Osnovno određenje mu je glazba, ali spajajući je s poetskim prirodno je stigao do vlastitoga kantautorskoga govora, koji ga je najviše i obilježio. Javlja se kao skladatelj, interpret, pjesnik, producent, dirigent i svirač. Uglazbio je stihove Krleže, Cesarića i Goloba. Njegove su pjesme prevodili i obrađivali mnogi izvođači, a sâm je pisao za mnoge poznate hrvatske estradne umjetnike, primjerice Gabi Novak, klape i Ibricu Jusića. Veliki dio njegova opusa čini primijenjena glazba za televiziju, film i kazalište. Član je Hrvatskoga društva skladatelja i Hrvatskoga društva pisaca. Poznat je i pod pridjevcima pjesmar, akademski težak i pjesnik opće prakse.

Djetinjstvo i mladost[uredi VE | uredi]

Arsen Dedić rodio se 28. srpnja 1938. u Šibeniku kao drugo dijete Jovana i Veronike rođ. Mišković. S očeve stane obitelji svi su bili srpski pravoslavni vjernici, dok je majka bila Hrvatica iz Rupa pokraj Skradina te je prešla na pravoslavlje tek prilikom udaje za Arsenovog oca.[1][2] Dedić se rodio kao drugo dijete u siromašnoj, težačkoj obitelji te mu je majka (nadimkom Ljerka) bila nepismena, iznimno pobožna domaćica, koju je on kasnije opismenio.[3] Premda mu je majka htjela nadjenuti ime Igor, na nagovor svećenika dala mu je ime Arsen.[1] Otac Jovan bio je zidar i dobrovoljni vatrogasac, a bio je i glazbeno nadaren te je u Šibenskoj narodnoj (limenoj) glazbi svirao više instrumenata.[4] U limenu glazbu otac Jovan uvodi od malena Arsenovog brata Milutina (r. 1935.), a od njegove trinaeste godine i Arsena, koji svira flautu. S glazbom Arsen svira prilikom svečanosti i koncerata, ali često i tijekom sprovoda. Dio djetinjstva Arsen je proveo u majčinim rodnim Rupama, dok je kao dijete odrastao u šibenskoj težačkoj četvrti, u Ulici Nikole Tesle u kojoj su neko vrijeme živjeli i Vice Vukov (r. 1936.) i Mišo Kovač (r. 1941.).[5] Dedić je intenzivno prijateljevao s Vukovom.[6] Kao petnaestogodišnjak svirao je u kazališnom orkestru. Šibenik je sredinom pedesetih imao i operetu te se Arsen sve više zanima za glazbu. Djetinjstvo u Šibeniku, njegovi motivi i ljudi te mediteranski ugođaj obilježili su velik dio Dedićevog opusa.[7] Arsen je pohađao šibensku gimnaziju, gdje je bio jedan od najboljih učenika, te usporedno i srednju glazbenu školu.[1] Svoju sklonost glazbi pokazao je i osnivanjem klape tijekom gimnazijskog školovanja, u kojoj je pjevao i Vice Vukov.[8]

Glazbena karijera[uredi VE | uredi]

Početci karijere[uredi VE | uredi]

Nakon mature, 1957. odlazi u Zagreb k ujaku. Na Sveučilištu u Zagrebu upisuje pravo s namjerom stjecanja "solidnog zvanja", no ubrzo ga sve više počinje privlačiti umjetnost, od kiparstva do slikarstva. Kako je u početku stanovao u Muzičkom internatu u Jurišićevoj 31a, sa sedam drugih studenata prava u sobi, od kojih su svi svirali instrumente, ostaje vezan uz glazbu. Usporedno s prve dvije godine prava ponovno pohađa i završava zadnja dva razreda srednje glazbene škole (iako ih je već položio u Šibeniku). Počinje pisati i pjesme. Njegov cimer, Mario Bogliuni, svirao je glasovir te je već imao svoj orkestar s kojim je nastupao na plesnjacima na Ribnjaku.[9] Tako je angažirao i Arsena kao vokalista. Pjevao je Domenica Modugna, The Platterse, Paula Anku i ostale tada popularne izvođače. Istodobno se zanima za poeziju. U zagrebačkom časopisu Prisutnosti Dedić je 1958. objavio dvije pjesme pod zajedničkim naslovom Čuda. Zbog pjesama religijskih motiva, "Gospodinu Isukrstu" i "Svetom Nikolu" je doveden pred povjerenstvo i otpušten kao stalni vanjski honorarni suradnik s Radija Zagreb.[4][10] Pogođen zabranom, provodi vrijeme na selu u okolici Zagreba. Nakon toga ostavlja se pisanja pjesama te započinje razdoblje autorske šutnje. Ostavši bez prihoda, kao student okreće se pisanju aranžmana, prepisivanju nota i sličnim poslovima.

Tijekom studija prava počinje pjevati i u akademskom zboru "Ivan Goran Kovačić". Sklonost glazbi naposljetku je ipak prevagnula te nakon položene tri godine prava prekida studij 1959. Iste godine upisuje se na Muzičku akademiju. Za festival "Zagreb '59" Mario Bogliuni poslao je skladbu "Mornarev cha-cha-cha" te je zamolio Arsena za pisanje stihova, na što je on i pristao pod pseudonimom Igor Krimov.[9] Kako nije imao ni prikladne odjeće ni novca za ulaznice, festivalu nije ni prisustvovao. Skladba je osvojila nagradu, a Arsenu kao autoru teksta pripalo je 15.000 dinara, za studenta priličan iznos. Ubrzo počinje pisati još tekstova za skladbe Bogliunija, od kojih "Poslije ljubavi" na festivalu Sarajevo '60. dobiva nagradu za najbolji tekst. S Bogliunijem osniva 1960. vokalni kvartet "Prima". Iako i sam pomalo sklada, usredotočava se na pisanje i aranžiranje za druge, među kojima su i Alfi Kabiljo i Nikica Kalogjera. Sastav "Prima" prolazi na audiciji za mlade pjevače Televizije Zagreb "Prvi put pred mikrofonom" te dobiva osigurane nastupe i honorar. To utječe na Arsena i ostale, koji glazbu počinju shvaćati sve ozbiljnije i sve profesionalnije, posvećujući joj sve više vremena. S ljubljanskim ansamblom objavljuje dva singla, prepjeve skladbi Let's twist again (Chubby Checker) i Nata per me (Adriano Celentano). Godine 1961., čuvši Gina Paolija, pronalazi se u novom izrazu. Nastavlja s objavljivanjem pjesama u splitskom časopisu "Vidici" i časopisu "Polet", što primjećuje Zlatko Tomičić. Dediću pristupa Dubravko Horvatić uime Antuna Šoljana, tražeći pjesme za novi Šoljanov časopis, Književnik, na što Arsen pristaje.[4] Krajem 1961. ženi se Sandrom Matoš, nećakinjom A. G. Matoša, s kojom u studenom 1962. dobiva kći Sandru.

Nastupa i kao flautist u zagrebačkim jazz sastavima. Slijedom nesuglasica, sastav Prima se raspada, a kako se u to doba razišao i sastav koji je vodio Hrvoje Hegedušić, Arsen pristupa Hegedušiću te osnivaju "Zagrebački vokalni kvartet". Povremeno nastupa i kao pjevač kvarteta "Melos", za koji se sve više vezuje, pogotovo slijedom razlaza s prijašnjom grupom. Na festivalu "Zagreb '62" izvode skladbu "Negdje" Nikice Kalogjere. No, kako su članovi Melosa mogli sudjelovati s različitim intenzitetom te se nisu željeli baviti glazbom profesionalno, prijateljski se razilaze 1962. Slijedom toga, Dedić započinje karijeru kao vokalni solist. Sve više shvaća da šlageri ne zadovoljavaju njegov izričaj te se okreće francuskoj šansoni te genoveškoj školi talijanske glazbe. Sljedeće godine (1963.) na zagrebačkom festivalu pojavljuju se kao vokalni solisti Dedić i Zvonko Špišić, čime se postupno rađa novi pravac hrvatske zabavne glazbe - šansona. Izvodi skladbe "Milioner", "Jesenji dažd" te "Bolero noći". Uskoro ga pozivaju na Beogradsko proljeće te splitske "Melodije Jadrana '63.", gdje se upoznaje sa Zdenkom Runjićem i izvodi njegovog Čovjeka od soli te svoju prvu cjelovitu, autorsku skladbu, "Onaj dan", za koju biva nagrađen. Nakon toga sklada i "Večer sa Ksenijom" na nagovor Boška Petrovića, za flautu i Zagrebački jazz kvartet. Nakon 1963. počinje pisati pjesme bez pseudonima (Vratija se Šime, Maškare, Vino i gitare i dr.)

1964.-1969.[uredi VE | uredi]

U veljači 1964. diplomira flautu na Muzičkoj akademiji, a u travnju odlazi na odsluženje vojnog roka u Liku. Tijekom boravka u Gospiću upoznaje Radu Šerbedžiju, tada mladog glumca amatera, te razrađuje neke skladbe. Odlazi na turneju s vojnim sastavima po zemljama istočnog bloka i SSSR-u. Još uvijek kao ročnik, u vojnoj odori 1964. na Splitskom festivalu izvodi pjesmu koju je napisao tijekom boravka u vojsci u Otočcu, Kuću pored mora.[9][11] Skladba je jedva ušla na splitski festival, budući da je bila odbijena na opatijskom, zagrebačkom i beogradskom festivalu. Osvaja prvu nagradu žirija, drugu publike i nagradu za najbolji tekst. Budući da je dotad uglavnom pisao i skladao za druge, bio je potpuno iznenađenje. Postaje senzacija i automatski prepoznat i potvrđen kao kantautor i šansonijer, otvarajući potpuno novi žanr hrvatske glazbe.[12] Iste godine u sklopu Zagrebačkog festivala okuplja se skupina od desetak skladatelja i književnika pod nazivom Studio 64 s ciljem promidžbe šansone. Slijedom toga Dedić piše i sklada Moderato cantabile, koju prvi put izvodi izvan konkurencije na Zagrebfestu iste godine, u sklopu koncerta Studija 64, što u potpunosti određuje njegov kantautorski put te ga svrstava među utemeljitelje Zagrebačke škole šansone. Preko noći je postao zvijezda, lik s javne scene. Iste godine piše i skladbe Čovjek kao ja i Želim zadržati ljeto. Jugoton mu objavljuje prve singl ploče. Početkom 1965. razvodi se od supruge nakon tri i pol godine braka. Na Zagrebfestu sudjeluje s pjesmom Čovjek kao ja te na TV Zagreb upoznaje Sergija Endriga, s kojim započinje dugogodišnje prijateljstvo i suradnju.[13] Raskida suradnju s televizijom kako bi imao više slobode i perspektive te konačno postaje slobodni umjetnik i izvođač.[13]

negdje 1965. počeo sam sa solističkim koncertima. U neku ruku ta je godina bila prijelomna u mom stavaralaštvu. Mnoge su dileme sada bile raščišćene, shvatio sam s kojim ljudima mogu računati u teškim trenucima, naučio sam da se najviše moraš osloniti na samog sebe i da entuzijastičkih zaleta poput onog sa "Studijem 64" više neće biti.[13]
— A. Dedić, siječanj 1968.

Iste godine nastupa na splitskom festivalu sa svojom skladbom Stara cura, koja biva pogrešno shvaćena: umjesto ode usamljenoj Šibenčanki, publika je shvaća kao ruganje i napad na starije žene i usidjelice te Dedić doživljava neugodnosti.[9] Nakon izvedbe odlazi kod rodbine u Dubrovnik na neko vrijeme, gdje je pratio napade na sebe zbog pjesme.[9] Za isti festival 1966. piše skladbu Moj brat, koja osvaja treću nagradu publike, dok su je i žiri i struka odbacili, navodeći beznačajnost i trivijalnost teksta.[9] Zbog takvog prijema i neslaganja s politikom festivala, postupno se udaljava od festivala sljedećih godina. Izvan festivala objavljuje Čovjek i pas, Sanjam te, Pjevam da mi prođe vrijeme i druge pjesme. 1967. održava zajednički koncert sa Sergiom Endrigom u Parizu.[13] Iste godine u Opatiji nastupa na festivalu s pjesmom Ni ti ni ja, a na festivalu Pjesma ljeta s pjesmom Ako si pošla spat. Na Splitu '68 ipak nastupa s pjesmom To je moj svijet.

1969.-1980.[uredi VE | uredi]

1969. objavljuje svoj prvi studijski album Čovjek kao ja, koji osvaja naslov zlatne ploče i prodaje se u 60.000 primjeraka. Na festivalima izvodi svoje nove skladbe, Ono sve što znaš o meni, Vraćam se, Prazna obećanja, Sve bilo je muzika, Ne plači, Djevojka za jedan dan. Na splitskom festivalu 1969. u alternaciji s talijanskim kanconijerom Ginom Paolijem izvodi svoju skladbu "Vraćam se", za koju dobiva prvu nagradu žirija. No, publika je prilikom proglašenja pogrešno mislila da je riječ o proglašenju apsolutnog pobjednika, te je prosvjedovala i zviždala, što je Dedića udaljilo s tog festivala na neko vrijeme.[14] Uskoro počinje surađivati s Dragom Mlinarcem i njegovom rock-skupinom "Grupa 220". Izlazak njegove zbirke pjesama "Brod u boci" 1971. u biblioteci Griot, u nakladi Croatia concerta Zvonimira Goloba, bio je šok i novo iznenađenje za publiku i kritiku.[4] Knjiga se ukupno prodala u osam izdanja i više od 80.000 primjeraka. Objavljena na Golobov nagovor, zbirku je Golob popratio komentarom da je "zahvaljujući Arsenu zabavna glazba primila velik broj novih slušatelja iz redova intelektualaca."[4] 1971. objavljuje i album Arsen 2. Sljedeće godine za film Tomislava Radića Živa istina radi soundtrack te tako nastaju pjesme "Takvim sjajem može sjati" i "Balada o prolaznosti".[15] 1973. rodio mu se sin Matija, nakon čega se vjenčao s Gabi Novak, s kojom je bio u vezi još za vrijeme prvog braka, dok im je kum bio talijanski kantautor Gino Paoli.[16] Tijekom 1970-ih postaje suzdržaniji, sklon ironiji i satiri te nalazi nadahnuće u svakodnevnom svijetu. Dedić uskoro počinje suradnju s pjesnikom Željkom Sabolom, koji za njega piše pjesme "Djevojka za jedan dan", "Pusti me da spavam", "Ti se smiješ" i druge. Uslijedili su dvostruki album Homo volans (1973.), Porodično stablo, Otisak autora, Pjesme sa šlagom (1976.) Sve više piše i za druge te za Gabi Novak, a počinje i uglazbljivati pjesnike (albumi Dedić-Golob, 1977. i Pjevam pjesnike, 1980.) Sedamdesetih dolazi do izražaja njegova sklonost scenskoj glazbi te piše glazbu za kazalište, film i televiziju. Autorska pjesma ostaje njegov osnovni izraz, ali piše i primijenjenu glazbu, (Kad bi svi ljudi na svijetu...) pjesme za dalmatinske klape, glazbu za reklamne spotove. Premda je još od ranih šezdesetih pisao za klape, sedamdesetih i kasnije piše i sklada pjesme koje su danas gotovo postale narodne (Zaludu me svitovala mati, Vratija se Šime, Sve ti sritno bilo, Rodija se sin, Dida moj, Ni u moru mire i druge).[17] Sedamdesete završava albumom Rimska ploča (1979.) sa standardima poput uglazbljene pjesme Tina Ujevića "Odlazak" (u suradnji sa Sergiom Endrigom), "Zagrli me" i "Vlakom prema jugu".

1980.-1990.[uredi VE | uredi]

Tijekom osamdesetih Dedić objavljuje čak 14 studijskih albuma. Uslijedio je album Pjevam pjesnike, na kojem je Arsen između ostalih uglazbio Krležu, Kaštelana, Ujevića i Kovačića. Na "Naručenim pjesmama" (1980.) sabrao je skladbe koje je napisao drugima, poput "Sve je to od lošeg vina" do "Pamtim samo sretne dane". Iste godine objavljuje i prvi studijski album sa suprugom Gabi Novak, Arsen & Gabi, uokviren završnom pjesmom "Stara moja, stari moj". 1981. potpisuje glazbu za audio-knjigu za djecu s pričama H. C. Andersena (Carevo novo ruho/Postojani kositreni vojnik).[18] U tom razdoblju nastavlja s pisanjem pjesama za djecu te iduće godine objavljuje album Arsen pjeva djeci (Nije lako bubamarcu, Čemu služe roditelji...). U albumu Provincija (1984.) objavio je skladbe koje su kasnije redovno uvrštavane u popise njegovih ponajboljih pjesama (Djevojka iz moga kraja, Sve te vodilo k meni, Razgovor s konobarom). 1985. potpisuje soundtrack za film "Anticasanova" te u dvostrukom nosaču zvuka ironičnog imena Kantautor obrađuje i objavljuje prepjeve J. Brela, Leonarda Cohena, Lennona, Gina Paolija, Bulata Okudžave i drugih, ali i izvodi skladbe koji su napisali i skladali drugi (poput Goloba, Diklića, Britvića, Montena). Iduće godine odlazi u vode kajkavske popevke albumom Moje popevke na kojem je sabrao 16 pjesama (uglavnom na tekst Drage Britvića) koje su Dedić ili Gabi Novak izvodili na festivalima u Krapini. Album Kino sloboda (1987.), u zlatnoj nakladi, posveta je trenucima mladosti, filmofiliji te isječcima iz Šibenika, posebno samog naziva albuma u čast kinu "Sloboda" koje je postojalo u Dedićevom kvartu između 1946. i 1965. godine. Album donosi skladbe Otkako te ne volim, Provincijsko kino, Tko stoji iza mene, Original soundtrack i druge. Iste godine nastupa na koncertu s Borom Đorđevićem i Zoranom Predinom u Beogradu, čija snimka nije službeno objavljena, ali je kružila u optjecaju na crnom tržištu. 1988. ponovno sa suprugom Gabi Novak objavljuje nosač zvuka Hrabri ljudi s podnaslovom "Gabi i Arsen - 30 godina na sceni" Iduće godine svoje stvaralaštvo za film i televiziju sabire na albumu Glazba za film i TV te objavljuje uglavnom prerade svojih ranijih pjesama zajedno sa slovenskim kantautorom Zoranom Predinom na ploči "Svjedoci priče".

Kasna karijera[uredi VE | uredi]

Dedić (l.) sa Sinišom Škaricom na Porinu u Makarskoj, 1999. Dodijeljen mu je Porin za životno djelo

U rujnu 1991. zajedno s Gabi Novak pridružio se Hrvatskom Band Aidu na snimanju domoljubne pjesme "Moja domovina", u kojoj u pripjevu pjeva stih "ima oči boje mora".[19] Iako nepotpisan, suautor je dijela teksta za Moju domovinu.[20] Na tekst Krste Jurasa sklada pjesmu Vice Vukova "Kad raziđe se dim" o padu Vukovara.[21] Ratne 1993. objavljuje album Tihi obrt u kojem se dotiče ratnih zbivanja i napada na njegov rodni Šibenik, u kojem mu je tada još živjela majka. Među poznatije skladbe s albuma ubrajaju se Mozartova godina 1991, Majka hrabrost i Završit ću kao Howard Hughes. Svoje skladbe i pjesme pisane za klape 1996. sabire na kompilaciji "Ko to more platit". 1997. Dedić objavljuje nosač zvuka Ministarstvo straha (isprva pod nazivom Ministarstvo), kritički izvrsno primljen.[22] Po objavljivanju, kritika je album nazvala 'remek-djelom', a profesija mu je 1998. dodijelila Porin u kategoriji Najboljeg albuma zabavne glazbe[23] te nagradu „Milivoj Körbler” (za autorsko stvaralaštvo u području zabavne glazbe). Album sadrži 14 pjesama među kojima su "Seosko groblje", "Tvoje tijelo - moja kuća", "Ratni profiteri", "Stari vuci", "Čistim svoj život", "Ruke", te naslovna "Ministarstvo straha". Dedić je autor gotovo svih tekstova, osim antiratnih pjesama "Seosko groblje I" i "Seosko groblje II" koje je napisao književnik Antun Šoljan. Nakon kompilacije Herbar, 2002. uslijedio je novi album Kinoteka, "otmjeno depresivna" prizvuka i zabavljen ozračjem tranzicije (Posljednji tango u Đevrskama).[24] Album sadrži skladbe poput Život se troši kao kreda, Nisam ti dospio reći i jazz-suradnju sa sastavom "Pun kufer" (Na balkonu).

13. ožujka 2003. u Opatiji održan je koncert "Sve što znaš o meni - Počast pjesmama Arsena Dedića" povodom deset godina Porina i četrdesete obljetnice Dedićevog scenskog rada. Na koncertu su brojni izvođači (Nina Badrić, Vice Vukov, Josipa Lisac, Toni Cetinski, Gibonni, Maja Blagdan i dr.) izvodili Arsenove pjesme.[25] Tijekom 2003.-2004. nalazi se na liječenju u Padovi, gdje mu je presađena jetra. Uslijed toga objavljuje knjigu "Padova-uspomene s bolovanja".[26] U studenom iste godine objavljuje i povratnički album "Na zlu putu" s 19 skladbi, nagrađen dvjema nagradama "Porin" kao album godine te najbolji album pop i zabavne glazbe. Album je refleksija Dedićevog poimanja svijeta i ljudi ("Ekvilibristi", "Negve"), isječcima iz svakodnevnog života s tipičnim ironičnim odmakom ("Samo da ti noge nisu hladne") ili pak hommageu ženama i prijateljima ("Pjesma o Gabi Novak", "Žena koja ne zna što hoće", "Amigo").[27] 2005. u Lisinskom je održao koncert "Trokut" s Ginom Paolijem uz gostovanje Zorana Predina, koji je objavljen na DVD-izdanju.[28] Godinu dana kasnije izdao je album "Dueti-dueli" u kojima sabire svoje suradnje, pogotovo s mlađim i novim izvođačima, od kojih su neke loše dočekane od strane glazbene kritike (suradnje s P. Grašom i M. Burnaćem).[29] U ožujku 2008. uslijedio je album Rebus sa skladbama "Petra", "Dan kad se pišu razglednice" i drugima, u kojem Dedić pjeva o vlastitim mislima i osjećajima, o Padovi, svojim ljubavima i prijateljima.[30] Kritika je album ocijenila izrazito pozitivno, svrstavši ga uz bok Arsenovu zvuku iz vremena albuma Homo volans (1973.) te ga proglasivši jednim "od najboljih albuma u Arsenovu ionako “drsko impresivnom” autorskom portfelju".[31]Album Rebus je bio 13. najprodavaniji domaći album u 2008. godini.[32] Iduće godine Croatia records objavila je box-set s knjigom Dobrotvorov dom - antologija s 94 Dedićeve skladbe, koji je u sedmom tjednu 2012. bio najprodavaniji domaći album.[33] U rujnu iste godine ponovno je održao koncert s Paolijem, ovaj put u Tvornici kulture u Zagrebu.[34] Između 2008. i 2012. reizdanja njegovih albuma u nakladi Croatia recordsa (Dedić-Golob, Za kino i TV) te kompilacije (Platinum collection, Dobrotvorov dom) ulazile su na službenu ljestvicu 40 najprodavanijih domaćih albuma.[35]

U travnju 2013. Dedić je s Mišom Kovačem, svojim sugrađaninom Šibenčaninom, snimio duet, pjesmu "Mi smo lišće s iste grane" u produkciji Croatia recordsa, za koju je snimljen i spot.[36] Iako su obojica u svojim žanrovima bili najpopularniji pjevači, a djetinjstvo su proveli na istoj ulici, trebalo je proći 48 godina da zapjevaju zajedno.[36] U novije vrijeme Dedić se okrenuo suradnjama s mlađim izvođačima (Massimo, ) te povratku klapama - od suradnje s Klapom Maslina (Da mi nije moje dice, Šibenska bura) do reizdanja pjesme "Dida moj" s Klapom Sebenico, koja je zasjela je na prvo mjesto Jadranske top liste u travnju 2013.[37] 2014. o Arsenovom životu i djelu snimljen je dokumentarni film "Moj zanat".[38] U prosincu 2014. objavio je album "Suputnici", mješanac reizdanja i kompilacije čiji je temelj album Kantautor iz 1985.[39][40] Dedić je album definirao kao "jedan hommage sebi. Svojem naporu, želji i ljudima koji su mi bili najbliži."[41] Iako često odbija ponude za koncerte te se posvećuje slikanju i crtanju te obiteljskom životu,[11] i dalje nastavlja održavati koncerte, samostalno ili često sa suprugom Gabi Novak te sinom Matijom (ili dugogodišnjim suradnikom Brankom Bulićem)[42] kao pijanistom.

Film i televizija[uredi VE | uredi]

U početku svoje karijere pojavljuje se i kao glumac manjih uloga u filmovima, poput uloge pjevača u filmu "Višnja na Tašmajdanu", kad je izvodio pjesmu Odabrat ćeš gore, ili u filmu "Ponedjeljak ili utorak". Usporedno sve više sklada filmsku glazbu. 1972. za film Tomislava Radića Živa istina radi soundtrack te tako nastaju pjesme "Takvim sjajem može sjati" i "Balada o prolaznosti".[15] Potpisuje glazbu za 34 dugometražna igrana filma, od kojih su poznatiji Glembajevi, Živa istina, Vlak u snijegu, Vlakom prema jugu, Godišnja doba, Donator, Fergismajniht, Pont Neuf.[43] Više puta je nagrađivan za svoj rad na filmskoj glazbi (vidi nagrade). Radio je i za animirani film, kao i za kratkometražne filmove (“Rabuzin”, “Meštrović”). I njegova glazba često je prožeta sjećanjima i dojmovima pojedinih filmova i kinodvorana. U svojim pjesmama poimence spominje klasike koji su utjecali na njega (Moderato cantabile, Plavi anđeo, Ministarstvo straha) te se često referira na kina (pogotovo šibenska, kao Kino sloboda, Kino Tesla, Kino 20. april itd.).[44]

Veliki dio njegovog opusa čini glazba za televiziju. U počecima svoje karijere bio je honorarni zaposlenik TV Zagreb, gdje je svirao u orkestru, prepisivao note i pomalo skladao glazbu. Nakon što je otpušten zbog objavljivanja dviju pjesama religijske tematike, pomalo se udaljio od televizije. No, uskoro se vraća: glazbu za prvu TV dramu (“Mediteranska klima”) skladao je 1966. godine. Od 1971/2. slijede velike serije kao “U registraturi”, “Prosjaci i sinovi”, “Jedrima oko svijeta”, “Zlatna nit”,[45] “Vrijeme za bajku”, “Zagrljaj” itd. Pisao je i snimao često i za djecu. Usto, Dedić je pisao stihove i glazbu za velik broj komercijalnih, promidžbenih poruka. Ranih sedamdesetih imao je i svoju glazbenu emisiju na TV Zagreb (kasnije s Gabi Novak),[46][47] a bio je i čest gost raznih emisija ili dokumentarnih serijala. Između ostalog, 1981. jednosatna emisija "Sve bilo je muzika" s brojnim gostima posvećena je njegovom radu i djelu,[48] dok je 2013. sudjelovao i bio portretiran u sklopu sedam emisija dokumentarno-glazbenog serijala "Takvim sjajem može sjati - Zagrebačka škola šansone" na HRT-u.[49]

Kazalište[uredi VE | uredi]

Od početka sedamdesetih piše za kazalište. Radio je na oko stotinu naslova (djela Shakespearea, Držića, Weissa, Begovića, Brešana, Ostrovskog, Turgenjeva, Marinkovića, Kozarca, Ödön von Horvátha, Goldonija, Cesarca i drugih). Skladao je musical “Lady Šram”, čiji je libretist bio Nino Škrabe. Surađivao je s avangardnim teatrom Arbos u Salzburgu, napisao glazbu za plesni teatar u Düsseldorfu. Od osnutka je član Glumačke družine Histrion, s kojom ga vežu i prijateljstvo i suradnja. Autor je glazbe za gotovo sve histrionske predstave, među prvima za "Kavanu torzo".

Prijevodi[uredi VE | uredi]

Neka njegova djela u svojoj je antologiji Zywe zradla iz 1996. s hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska. Objavio je zbirku pjesama i stihova na talijanskom u Napulju "Poesia e canto, La sfinge" te 1998. dvojezičnu zbirku stihova "Kiša-Rain" na hrvatskom i engleskom. Pojedine njegove ratne pjesme, poput pjesme "Majka hrabrost", uvrštene 1992. u zbirku hrvatske ratne lirike "U ovom strašnom času", zajedno sa zbirkom prevedene su na španjolski, talijanski, bugarski, poljski i druge jezike - njih ukupno 25.

Nagrade[uredi VE | uredi]

Dobitnik je velikog broja nagrada na području popularne i primijenjene glazbe te književnosti. Još na početku karijere dobio je priznanja "Mlado pokoljenje" te "Zlatno sidro" za glazbeni opus vezan za more. Uz ostale nagrade treba istaknuti Vjesnikovu Nagradu Slavenski (1978.), nagradu "Ivo Tijardović" splitskog HNK (1979.), nagradu Premio Tenco u San Remu za autorsku šansonu (1982.), te Prix Jacques Brel (1979.) Godine 1991. dobio je i priznanje Premio Recanati kao istaknuti europski šansonjer-autor. Dediću je 2003. dodijeljena nagrada “Goranov vijenac” za pjesnički opus i ukupan doprinos hrvatskoj književnosti. Nagradom "Kiklop" za pjesničku zbirke godine nagrađen je 2009. i 2013.

Dva puta je dobio Zlatnu arenu za svoju filmsku glazbu (filmovi Donator 1989. te Pont Neuf 1997.),[50] a povodom pedesete godišnjice njegove šansone "Moderato cantabile" inspirirane istoimenim filmom, za svoj rad na filmu i pjesnički rad nadahnut filmom dobio je Nagradu "50 godina" na 17. Motovun Film Festivalu 2014.[43] 2007. dobitnik je i nagrade "Vladimir Nazor" u kategoriji scenske glazbe, za životno djelo. Trostruki je dobitnik nagrade za scensku glazbu na Danima satire, priznanja "Marul" za scensku glazbu na Marulićevim danima te priznanja "Zlatni Histrion" (1995.). Dobitnik je i Nagrade "Velika zlatna plaketa" UBIUDR Podravke za cjelokupni rad, a poglavito za suradnju sa Zvonimirom Golobom, koja se dodjeljuje na poticaj Mladena Pavkovića.

Dobitnik je čak osam diskografskih nagrada "Porin" - 1994. za najbolju produkciju (zajedno sa Stipicom Kalogjerom za album Tihi obrt), 1996. za najbolji album folklorne glazbe Ko ovo more platit, 1998. za najbolji album zabavne glazbe (sa S. Kalogjerom za album Ministarstvo straha), 1999. za životno djelo, 2000. za najbolji kompilacijski album Herbar te 2005. triput - za najbolji album pop i zabavne glazbe te za album godine (Na zlu putu) te kao koautor za pjesmu godine Nostalgična (u izvedbi TBF-a).[51]

Odlikovanja[uredi VE | uredi]

Odlikovan je Redom zasluga za narod srebrnog vijenca u SFRJ, a predsjednik Tuđman ga je 1995. odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za njegov kulturni rad.

Diskografija[uredi VE | uredi]

Studijski albumi[uredi VE | uredi]

  • Čovjek kao ja (1969.)
  • Arsen 2 (1971.)
  • Homo Volans (dvostruki album, 1973.)
  • Vraćam se (1975.)
  • Porodično stablo (1976.)
  • Otisak autora (1976.)
  • Pjesme sa šlagom (1976.)
  • Dedić-Golob (1977.)
  • Rimska ploča (1979.)
  • Pjevam pjesnike (1980.)
  • Gabi i Arsen (1980.)
  • Carevo novo ruho (audio-knjiga, 1981.)
  • Arsen pjeva djeci (1982.)
  • Provincija (1984.)
  • Anticasanova (1985.)
  • Kantautor (dvostruki album, 1985.)
  • Moje popevke (1986.)
  • Kino Sloboda (1987.)
  • Glazba za film i TV (1989.)
  • Svjedoci priče (1989.)
  • Tihi obrt (1993.)
  • Ministarstvo straha (1997.)
  • Kinoteka (2002.)
  • Na zlu putu (2004.)
  • Rebus (2008.)

Albumi uživo[uredi VE | uredi]

  • Arsen & Bora Čorba Unplugged '87 (1987.)
  • Arsen Dedić & Gino Paoli - Lisinski (2005.)

Kompilacije i box-setovi[uredi VE | uredi]

  • Arsen (1973.)
  • Vraćam se (1975.)
  • Kuća pored mora (instrumentali) (1978.)
  • Naručene pjesme (1980.)
  • Arsenal (1981.)
  • Hrabri ljudi (Gabi i Arsen) (1988.)
  • Najbolje od Arsena (1990.)
  • Retrospektiva (1993.)
  • Ko ovo more platit (1995.)
  • Herbar (1999.)
  • Imena žena (2003.)
  • Jezik ljubavi (2005.)
  • The Platinum Collection (2006.)
  • Dueti - Dueli (2006.)
  • Dobrotvorov dom - Antologija (2009.)
  • Suputnici (2014.)

Izabrana bibliografija[uredi VE | uredi]

  • "Brod u boci" (Croatia Concert, Zagreb, 1971.)
  • "Zamišljeno pristanište" (Naprijed, Zagreb, 1975.)
  • "Narodne pjesme"
  • "Zagreb i ja se volimo tajno"
  • "Hotel Balkan" (Znanje, Zagreb, 1987.)
  • "Pjesnikov bratić" (vlastita naklada)
  • "101 pjesma" (Svjetlost, Sarajevo, 1989.)
  • "Pjesnik opće prakse" (Profil, Zagreb, 1993.)
  • "Slatka smrt"
  • "Zabranjena knjiga" (AGM, Zagreb, 2003.)
  • "Brzim preko Bosne" (Rabic, Sarajevo, 2005.)
  • "Kapi za oči" (Profil, Zagreb, 2012.)

Dedić je objavio i dvije grafičko-poetske mape: Trebotić i Vejzović.

Literatura[uredi VE | uredi]

Daljnje čitanje[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 MOJ BRAT ARSENIJE, Kurir, 24. svibnja 2005.
  2. Ivor Fuka i Ivan Kegelj: RAZGOVOR S ARSENOM DEDIĆEM: Pomalo privodim svoju priču kraju!, lupiga.com, objavljeno 19.01.2015.
    Wikicitati „Gledajte, mene je rodila čista, što bi se reklo, Hrvatica – katolkinja, Veronika Mišković, a ćaća mi je bio ortodoks – dakle pravoslavac. Morate znati da je u Šibeniku i oko njega živjelo puno, mi to kažemo morlačkog življa. U tom vremenu ljudi su prihvaćali religije onako kako je tko pružao mogućnost održanja, životnog spasa, stjecanja nekog malog posjeda. U to neko vrijeme, recimo, pravoslavna crkva je davala najviše takvih posjeda. Tako su preci mog oca uzeli pravoslavlje.”
    (Arsen Dedić, 2015.)
  3. "Beograd me stvorio", Marko LOPUŠINA, Novosti, 15. listopada 2008.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Arsen Dedić - život jednog kantautora, Portal Jutarnji.hr, Objavljeno: 04.05.2008
  5. Snježana Klarić: Ulica djetinjstva Arsena Dedića, Mate Miše Kovača i Vice Vukova šibenski je ‘hall of fame’, Šibenski portal, 31. 08. 2012
  6. Pacek, Tatjana i Danijela Ana Morić: "Arsen: Vice i ja bili smo u istoj klapi, on je imao najljepši glas", 24sata, 24. 9. 2014.
  7. Arsen Dedić - Šibenik koji hoda, kroativ.at, posjećeno 28. kolovoza 2014.
  8. Jelena Šarić: Arsen Dedić: Još u gimnaziji imao sam svoju prvu, vlastitu klapu, Večernji list, Objava: 26.3.2014
  9. 9,0 9,1 9,2 9,3 9,4 9,5 Memoari Arsena Dedića (prvi dio): Mojih deset godina na sceni!, Plavi vjesnik, siječanj 1968. (preuzeto 8. srpna 2013.)
  10. Nina Ožegović: Interview: Arsen Dedić, Objavljeno u Nacionalu br. 423, 2003-12-23
  11. 11,0 11,1 Klara Rožman: 'Mene ne može zaustaviti nikakav rock ni rap. Moji šlageri su vječni', Jutarnji list, Objavljeno: 12.11.2014
  12. Marko Pogačar: Glazbeni dnevnik: Arsen Dedić, 'Kuća pored mora', booksa.hr, 27.09.2012
  13. 13,0 13,1 13,2 13,3 Memoari Arsena Dedića (drugi dio): Mojih deset godina na sceni!, Plavi vjesnik, siječanj 1968. (preuzeto 8. srpnja 2013.)
  14. Takvim sjajem može sjati - Zagrebačka škola šansone, dokumentarni serijal HRT-a, epizoda 4.
  15. 15,0 15,1 Polimac, Nenad. Film koji je probudio hrvatsku kinematografiju ("Živa istina" Tomislava Radića, 1972), Zapis (br. 68), 2010
  16. Paula Bobanović: Gabi i Arsen: Brak umjetnika koji je urodio evergreenima, 24sata, 29. 3. 2013.
  17. Vrečko, Stjepan: Zaista, ko ovo more platit…, Muzika.hr, 10.4.2006
  18. CAREVO NOVO RUHO / POSTOJANI KOSITRENI VOJNIK, Croatia records
  19. Hrvatska glazbena unija - povijest, pristupljeno 22.1.2014.
  20. Zoran Tučkar: Domoljubne i antiratne pjesme u Hrvata, regiji i svijetu, muzika.hr, 15.9.2011.
  21. Kad raziđe se dim, ZAMP
  22. Stjepan Vrečko - Jedan, jedini, vanserijski i neponovljivi…, muzika.hr, 16.1.2006.
  23. REIZDANJE "MINISTARSTVA STRAHA", Croatia records, objavljeno 11.04.2012
  24. Milović, Željko : Arsen Dedić: "Kinoteka", recenzija, glazba.monitor.hr, 14. svibnja 2003.
  25. Iva Stilinović: Koncert u čast Arsenu Dediću unaprijed proglašen glazbenim događajem godine, večernji list, 13.3.2003
  26. Padova : uspomene s bolovanja, Padova 2003.-2004. / Arsen Dedić ; crteži Munir Vejzović ; predgovor Tonko Maroević, SKUPNI KATALOG CROLIST
  27. Saša Cimeša: "Malo remek-djelo", muzika.hr, objavljeno 8.12.2004
  28. Goran Čučković: Trokut na kvadrat u Lisinskom, muzika.hr, 14.11.2005.
  29. Željko Draščić: "Čistim svoju diskografiju", muzika.hr, objavljeno 10.10.2006
  30. Marko Vukušić: [1], muzika.hr, objavljeno 6.4.2008.
  31. Gall, Zlatko: "ARSEN DEDIĆ: Rebus", Slobodna Dalmacija, Objavljeno 19.03.2008. u 15:35
  32. GODIŠNJA TOP LISTA DOMAĆIH ZA 2008., hdu-toplista.com
  33. Arsen Dedić - Dobrotvorov Dom - Antologija, hdu-toplista.com
  34. Arsen Dedić i Gino Paoli opet zajedno na pozornici, Dnevnik.hr, Zagreb, 16.09.2009.
  35. Arsen Dedić, hdu-toplista.com
  36. 36,0 36,1 EKSKLUZIVNA REGIONALNA PREMIJERA PJESME ARSENA DEDIĆA I MIŠE KOVAČA, HDU, toplista, 11. travnja 2013.
  37. Klapa Sebenico, 22. travnja 2013.
  38. Polimac, Nenad: Dokumentarac o Arsenu Dediću: Beogradska posveta najvećoj hrvatskoj glazbenoj legendi, Jutarnji list, 15.03.2014
  39. Mario ?: ARSEN DEDIĆ ”Suputnici” Novi album prodaji, radio1.hr
  40. Janko Heidl: Arsen Dedić ‘Suputnici’ – novo i prošireno ruho stare priče, ravnododna.com, 23.01.2015.
  41. Zlatko Gall: Arsen Dedić: Estradi otkazujem pretplatu, slobodna Dalmacija, Objavljeno 29.11.2014.
  42. Zoran Tučkar: Arsen Dedić i Branko Bulić - Otvaranje Scene Amadeo u veteranskom stilu, muzika.hr, 14.7.2013.
  43. 43,0 43,1 Arsen Dedić dobitnik je Nagrade 50 godina, 29.06.2014
  44. Kragić, 399.
  45. Pjesmice za djecu
  46. Naslovna melodija showa, youtube.com. Pristupljeno 21.2.2015.
  47. Skeč iz showa A. Dedića i G. Novak, youtube.com. Pristupljeno 21.2.2015.
  48. Simić Bodrožić, Ivana: Arhivski sadržaji, Večernji list, 21.10.2012
  49. Pavlić, Zrinka: TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ: Najsimpatičnije iznenađenje u programu HTV-a, tportal.hr, 24.10.2013
  50. Arsen Dedić, Biografije, Večernji list (pristupljeno 25. ožujka 2014.)
  51. Dobitnici Porina za životno djelo: Arsen Dedić, arhiva.porin.info

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Arsen Dedić
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Arsen Dedić.