Gordan Hatze

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Gordan Hatze (Split, 9. srpnja 1930. - Varaždin, 9. travnja 1995.), hrvatski plivač, vaterpolski trener i liječnik. [1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen u Splitu. U Splitu završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. U Zagrebu studirao medicinu koju je diplomirao 1962. godine. Za studija se sam uzdržavao. Zbog braka je preselio u Sombor gdje od 1962. radio u željezničarskoj ambulanti.

Od srednje škole svestrani športaš. Bavio se nogometom i plivanjem u FD Hajduk. U plivanju je Hatze postigao velike uspjehe.[1] Bio je u generaciji s Vančom Kljakovićem, Damirom Čorićem i Sergejem Stasenkom.[2] Godine 1948. postao je juniorskim prvakom Jugoslavije na 100 m slobodno. Iste je godine bio ekipni prvak Jugoslavije s FD Hajdukom. [1] Zbog priprema za Olimpijske igre u Londonu 1948., oodbio je otići na omladinske radne akcije. Zbog toga su ga pretukli članovi SKOJ-a. Nanijeli su mu teške ozljede. Zbog premlaćivanja ostao je bez jednog bubrega. Ipak, nije posustao nego je nastavio sa športskim životom. Okrenuo se vaterpolu. Bio je vaterpolski trener vaterpolskog kluba Jadran iz Splita. S Jadranom je osvojio prvenstvo Jugoslavije 1954. godine.[1]

Jeseni 1948. godine Komitet za fiskulturu pri Vladi NR Hrvatske poslao je u veća mjesta rukometne instruktore. Cilj je bio popularizirati tu igru među mladeži. U Splitu je održan prvi dvotjedni rukometni tečaj za igrače i vodnike. Predavao je instruktor Odbora za rukomet FISAH-a Teodor Sedmak. Tečaju su nazočili nogometaši Hajduka Vladimir Beara i Božo Broketa te omladinci: Duje Bonačić, Ivo - Pile Brajević, Srećko Čudina, Gordan Hatze, Radoje Juretić, Gordan Krstulović, Ivo Maletić - Crni, Berislav Marković, Arsen Pavasović, Tomislav Perić, Petar Pranić, Mihovil Rađa, Davor Radovniković, Miro Rogulj, Uroš Ruso, Đeki Srbljenović, Drago Šolić, Radoje Tudor, Špiro Viculin, Ante Zelić i Slavko Zukanović, a malo poslije i omladinke su uključene u taj tečaj, a među prvim polaznicama bile su: Gordana Beba Andrić, Gordana Benčić, Eka Borčić, Ina Brajević, Vera Damjanović, Ivanka Jadrić, Zlata Jović, Mirjana Kapetanović, Olga Korošec, Alice Lunazzi, Mirjana Matošić, Darka Ostojić, Milka Podrug, Sonja Prkić, Mirna Rodin, Nelida Roguljić, Darka Slapničar, Mira Šalov, Vukosava Škarica, Marija Trs, Vera Tomanović, Desa Uršić, Gordana Vlajčić, Gita Zakarija i Tatjana Zoković.

Hatze je bio član rukometnih sekcija nekoliko splitskih klubova (Gimnastičko društvo Split, Marjan i Željezničar). Dok je igrao za RK Marjan (1949.-50.), osvojio je Republičku ligu NR Hrvatske sezone 1950/51. Sljedeću je sezonu igrao za Željezničar. [1] Dok je igrao za Marjan, u Splitu je odigrana prva međunarodna utakmica u velikom rukometu u Splitu. 27. studenoga 1949. godine snage su odmjerili bečki Postsporeverein i reprezentacija Splita, pojačana sa četvoricom igrača iz Zagreba. Za Split su igrali: Ante Zelić, Špiro Viculin, Slavko Zukanović, Ante Čosić, Ivo Maletić, Tomislav Perić, Nenad Ivić, Gordan Hatze, te pojačanja iz Zagreba: Vladimir Savnik, Marijan Marold, Branko Humljak i Ivica Lazić. Gosti su pobijedili 9:6 za goste, a zgoditke za Split su posligli: Marold (4), te Hatze i Ivić po jedan.

Nakon odlaska u Sombor, osnovao je 1975. Sportsku ambulantu medicine rada u gradskoj Dvorani sportova Mostonga. U ambulanti koju je osnovao radio je od osnivanja sve do umirovljanja 1991. godine. Somborci su ga upamtili kao osobu vedra duha i šarmantna dalmatinskog govora. Iz vojvođanske epizode Hatzeova života datiraju dvije nagrade, priznanje Crvenoga križa Vojvodine i Vojvođanska sportska nagrada Jovan Mikić Spartak 1983. godine. [1]

1992. godine iz Sombora je otišao u Varaždin gdje je nastavio raditi u struci kao športski liječnik, s kćeri Adrijanom, koja je igrala rukomet. Umro je u Varaždinu gdje je i pokopan. [1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Z. Čota i E. Hemar: Hatze, Gordan, Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 9 H, HAD Subotica, 2009.
  2. Slobodna Dalmacija Jakov Kosanović: Vanča Kljaković, kazališni i filmski redatelj te dramski pisac, dobitnik nagrade ’Vladimir Nazor’. Neću sad leć i spavat, 2. lipnja 2007. (pristupljeno 26. kolovoza 2015.)