Govor mržnje

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Govor mržnje je usmeni ili pisani govor koji se svodi na javno izazivanje ili prouzrokovanje mržnje prema određenoj skupini (ili pojedinoj osobi) zbog nekog njezinog određenja u svrhu stvaranja netrpeljivosti, razdora, diskriminacije i nasilja i/ili raspaljivanje već postojeće mržnje s time što se ona kroz javni govor mržnje razvija, jača i produbljuje.

Suvremena regulativa o govoru mržnje ima počinje Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima usvojenom na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 19. prosinca 1966. godine. Taj međunarodni ugovor u prvom stavku čl. 20. propisuje obvezu svake države da zakonom zabrani bilo kakvo pozivanje na rat, a u drugom stavku istoga članka se propisuje: "Svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koja potiče diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje, mora se zakonom zabraniti." Ta je odredba unijeta u tekst tog Međunarodnog pakta na uporno inzistiranje Sovjetskog Saveza, te uz jasno izraženo protivljenje zapadnih demokratskih država koje su se brinule da Sovjetski Savez poduprt drugim komunističkim državama i raznim drugim diktatorskim režimima koji su tada bili zastupljeni u Ujedinjenim narodima želi takvom odredbom pravno opravdati široka gušenja slobode govora (kako je doista i bilo: makar taj Međunarodni pakt u čl. 19. jamči slobodu govora, nisu komunističke države nikad tumačile da bi se uz odredbu čl. 20. istoga pakta moglo u njih realizirati bilo kakvo kritiziranje komunističkog društvenog poretka ili ozbiljno kritiziranje postupaka vlasti); međutim je s vremenom zabrana govora mržnje postala jednim od temeljnih preokupacija demokratskih društvenih poredaka,[1] te je primjerice na razini Europske unije regulirana Okvirnom odlukom Vijeća 2008/913/PUP od 28. studenoga 2008. o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kaznenopravnim sredstvima.[2]

Povijest[uredi VE | uredi]

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije srpski su političari javno tražili da se Stjepan Radić ubije, zajedno s parlamentarnim zastupnicima HSS-a, da bi Puniša Račić, jedan od njih, to i učinio. Ustaški i komunistički totalitarizam nastavili su u istom stilu. Tijekom Domovinskog rata srpski je političar Paroški u Belom Manastiru naredio svojim Srbima: »Ko vam kaže da ovo nije Srbija, ubijte ga ko kera pod tarabom«![3]

Zakoni protiv govora mržnje[uredi VE | uredi]

Hrvatska[uredi VE | uredi]

Dok je sloboda govora zajamčena ustavom, Kazneni zakon Republike Hrvatske, članak 174. predviđa kazne za one koji ...u cilju širenja rasne, vjerske, spolne, nacionalne, etničke mržnje ili mržnje po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja, ili drugih osobina, ili u cilju omalovažavanja, javno iznese ili pronese zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti jedne rase, etničke ili vjerske zajednice, spola, nacije ili zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja, ili drugih osobina....

Njemačka[uredi VE | uredi]

U Njemačkoj Volksverhetzung (huškanje naroda) i bilo koji drugi javni oblik izražavanja mržnje je kažnjiv po članku 130. Strafgesetzbuch-a (njemačkog kaznenog zakona).

Vijeće Europe[uredi VE | uredi]

Dok članak 10 Europske Konvencije o ljudskim pravima ne sprječava revizionizam poput negiranja ili minimiziranja genocida ili zločina protiv čovječnosti, Vijeće ministara Vijeća Europe predložilo je državama članicama borbu protiv govora mržnje preporukom R(97) 20. Vijeće Europe stvorilo je Europsku komisiju protiv rasizma i netolerancije (www.coe.int/ecri ) koja je do danas napisala više izvještaja o državama članicama i opće preporuke, npr. protiv antisemitizma i protiv netolerancije protiv muslimana.

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Novak.jpg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske za Wikipediju na hrvatskome jeziku.