Guano

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Kop guana na otočju Chincha

Guano ili gvano[1] (špa. guano, iz kečuanskoga huanu - izmet) je zemljasta ili tvrda masa koja uglavnom nastaje raspadanjem izmeta i lešina uginulih morskih ptica u dodiru sa zrakom i bez kontakta s vodom.[1] Guano nastaje i u pećinama od izmeta šišmiša.[2] Najveća nalazišta guana su uz obale Južne Amerike, posebice Čilea i Perua.[1]

Povijest[uredi VE | uredi]

Guano je visoko učinkovito gnojivo zbog izuzetno visokih udjela dušika, fosfata i kalija[3], a guano sadrži i mikroelemente (posebice željezo i bor) te kalcij, magnezij i sumpor.[4]

Arheološki dokazi ukazuju na to da su Andski narodi sakupljali guano s malih otoka i lokacija uz pustinjsku obalu Perua. Također, španjolski dokumenti iz kolonijalnog doba svjedoče o tome da je guano ima veliku vrijednost za vladare u Carstvu Inka koji su ograničavali pristup i smrću kažnjavali svaku smetnju pticama. Guanayov vranac (Leucocarbo bougainvillii) je bio najbogatiji i najvažniji proizvođač guana, dok su druge važne vrste s obala Perua peruanski pelikan (Pelecanus thagus) i peruanski booby (Sula variegata).[5]

Otok prekriven guanom uz obalu Kalifornije

U studenom 1802., Alexander von Humboldt bio je prvi Europljanin koji se susreo s guanom. Humboldt je guano istraživao u peruanskom Callau te su njegovi zapisi značajno doprinijeli poznavanju guana u Europi. Od tada ga se koristi u europskoj poljoprivredi. Sredinom 19. stoljeća guano je za Europu bio važan uvozni proizvod sa svjetske ekonomske periferije. Značajni uvoznici guana bili su Velika Britanija, Francuska, Belgija, a njemačka luka Hamburg bila je najveći uvoznik guana do početka Drugog svjetskog rata.Velika većina ptičjeg guana dobivena je iz peruanskih otoka, a velike količine guana su izvezene i s Kariba, atola u središnjem Pacifiku i otoka uz obale Namibije, Omana, Patagonije i Kalifornije. U to vrijeme, na pojedinim otocima je postojao masivan talog guana, u nekim slučajevima viši od 50 metara.[6]

Godine 1856. američki je Kongres donio Zakon o otocima s guanom koji omogućuje državljanima SAD-a prelaženje u posjed otoka na kojima postoje naslage guana. Devet takvih otoka su još uvijek američki teritoriji.[7] Kontrola nad eksploatacijom guana imala je važnu ulogu u španjolsko-južnoameričkom ratu (1864. - 1866.) oko otočja Chincha. Oko nalazišta guana (i salitre) vođen je Pacifički rat (1879. - 1883.).

Zbog primjene umjetnih gnojiva guano je izgubio na važnosti. Ipak, danas se guano koristi u organskoj poljoprivredi.[3]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 guano, enciklopedija.hr, preuzeto 23. travnja 2017.
  2. Šišmiši Medvednice, pp-medvednica.hr, preuzeto 25. travnja 2017.
  3. 3,0 3,1 Seabird Guano and Bat Dung, h2g2.com, preuzeto 25. travnja 2017.
  4. Vladimir Vukadinović, Vesna Vukadinović: Ishrana bilja, Poljoprivredni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera. Osijek, 2011., str. 288 (preuzeto 25. travnja 2017.)
  5. Gregory T. Cushman: Guano and the Opening of the Pacific World: A Global Ecological History, Cambridge Univ. Press, Cambridge/New York, 2013. ISBN 9781107004139
  6. G. Evelyn Hutchinson: Survey of Existing Knowledge of Biogeochemistry: 3. The Biogeochemistry of Vertebrate Excretion, Bulletin of the American Museum of Natural History, 96., 1950., str. 1–554
  7. Jimmy Skaggs: The Great Guano Rush: Entrepreneurs and American Overseas Expansion, St. Martin's,, New York, 1994. ISBN 0312103166