Hans-Dietrich Genscher
| Hans-Dietrich Genscher | |
| |
| Njemački vice-kancelar | |
|---|---|
| trajanje službe 7. svibnja 1974. – 18. svibnja 1992. | |
| Prethodnik | Walter Scheel |
| Nasljednik | Jürgen Möllermann u međuvremenu i Egon Franke |
| Njemački ministar vanjskih poslova | |
| trajanje službe 7. svibnja 1974. – 18. svibnja 1992. | |
| Prethodnik | Walter Scheel |
| Nasljednik | Klaus Kinkel u međuvremenu i Helmut Schmidt |
| Njemački ministar unutarnjih poslova | |
| trajanje službe 22. listopada 1969. – 7. svibnja 1974. | |
| Prethodnik | Ernst Benda |
| Nasljednik | Werner Maihofer |
| Predsjednik FDP-a | |
| trajanje službe 1. listopada 1974. – 23. veljače 1985. | |
| Prethodnik | Walter Scheel |
| Nasljednik | Martin Bangemann |
| Rođenje | 21. ožujka 1927., Reideburg, Njemačka |
| Smrt | 31. ožujka 2016., Pech (Wachtberg), Njemačka |
| Politička stranka | FDP |
| Zanimanje | odvjetnik |
Hans-Dietrich Genscher (Reideburg, danas Halle (Saale), 21. ožujka 1927. – Pech (Wachtberg), 31. ožujka 2016.)[1][2] bio je njemački političar. Bio je i arhitekt njemačkog ujedinjenja.[3]
Životopis[uredi | uredi kôd]
Nakon završene škole služio u pomoćnim jedinicama u protuzračnoj obrani kao Luftwaffenhelfer. Nešto prije pada Berlina zarobljen je te je interniran kao ratni zarobljenik kod američkih, a kasnije i britanskih vojnih snaga. Nakon puštanja iz zarobljeništva ovaj (tada istočni) Nijemac, u Halleu i Leipzigu studirao je pravo i ekonomiju. 1952. biježi kao i brojni sugrađani komunističkog DDRa Zapadnu Njemačku. Ondje kao liberal počinje političku karijeru.[4]
Od 1969. do 1974. bio je ministar unutarnjih poslova, a od 1974. do 1992. skoro neprekidno ministar vanjskih poslova, te vicekancelar Njemačke.
Od 1974. do 1985. bio je i predsjednik FDP-a.
Naslove novina obilježio je 1989. govorom s balkona ispred ambasade Zapadne Njemačke u Pragu kada je obavijestio istočne Nijemce da će moći slobodno prijeći u zapadni svijet. "Dragi Nijemci, došli smo vam reći da je danas..." – rečenica je prekinuta velikim ushićenjem tisuće građana Istočne Njemačke koji su shvatili da im je odlazak odobren u slobodni svijet.[5]
Zalagao se za međunarodno priznanje Republike Hrvatske i Slovenije. Genscher je od određenih (osobito Britanskih i Francuskih) krugova kritiziran zbog navodnog ranog priznanja republika Slovenije i Hrvatske u prosincu 1991- kada je Jugoslavenska narodna armija otvorenom agresijom razorila primjerice gradove Vukovar, i Dubrovnik.[6]
Priznanja su bila usaglašena s Austrijom i ostalim državama Europske unije. Genscher je od nekih tih krugova čak i optuživan da je navodno odgovoran za raspad Jugoslavije i sve užase rata.
Genscher je 2011. godine, u razgovoru za FAZ, na pitanje zašto se poglavito u literaturi na engleskom govornom području ustalila teza o "preuranjenom priznanju" Hrvatske i Slovenije, izjavio kako je riječ o pokušajima nekih čimbenika da "naknadno prevladaju vlastite zablude". Kad je u lipnju 1991. na poziv tadašnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara posjetio Beograd, Genscheru je, kako kaže, za vrijeme susreta s Miloševićem postalo "potpuno jasno da taj čovjek želi veliku Srbiju".[7]
Posljednji put Genscher je posjetio Zagreb 2007. godine na petnaestu godišnjicu međunarodnog priznanja Hrvatske, a njegova posljednja vanjskopolitička aktivnost bili su pregovori s Kremljom o oslobađanju oporbenog ruskog čelnika Mihaila Hodorkovskog 2013. godine.
Njegovi žuti puloveri bili su toliko popularni da su se u doba međunarodnog priznanja Hrvatske u Zagrebu (a bit će i ne samo u Zagrebu) prodavali uz prigodnu reklamu „stigli genšeri“.
Priznanja[uredi | uredi kôd]
Genscheru je u Hrvatskoj podignuto nekoliko spomenika, a njegovo i ime tadašnjeg kancelara Njemačke Helmuta Kohla nose i ulice u nekoliko hrvatskih gradova. U Braču ima spomenik, a predsjednik Franjo Tuđman uručio mu je 1997. godine visoko državno odličje, Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom. Počasni je građanin njegovog rodnog grada, nosilac Velikog križa francuske legije časti, počasni doktor znanosti Sveučlišta u Leipzigu kao i nositelj brojnih drugih priznanja.
Tijekom parlamentarnih izbora u Hrvatskoj 1992. je tada glavna opozicijska stranka HSLS nastojala iskoristiti njegovu popularnost na plakatima na kojima je pisalo "I Genscher je liberal".
Odlikovanja[uredi | uredi kôd]
- Hrvatska
- Međunarodna
- 1979. - Cavaliere di Gran Croce (Vitez Velikog križa vojnog reda Italije)
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Spiegel.de – Früherer Außenminister: Hans-Dietrich Genscher ist tot, objavljeno i pristupljeno 1. travnja 2016. (njem.)
- ↑ Net.hr – ODLAZAK LEGENDARNOG POLITIČARA: Preminuo Hans-Dietrich Genscher, zagovornik priznanja Republike Hrvatske Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. travnja 2016. (Wayback Machine), objavljeno i pristupljeno 1. travnja 2016.
- ↑ http://www.dw.com/hr/preminuo-je-hans-dietrich-genscher/a-19158035
- ↑ http://www.glas-slavonije.hr/297742/2/Pocasni-gradjanin-Osijeka-koji-je-1991-hrabro-priznao-Hrvatsku
- ↑ http://www.vecernji.hr/svijet/preminuo-hans-dietrich-genscher-najdugovjecniji-i-cijenjeni-njemacki-politicar-1072862/komentari
- ↑ http://izlog.limun.hr/default.aspx?id=9&vId=779115
- ↑ http://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/svijet/clanak/id/307610/umro-hans-dietrich-genscher-nijemac-koji-je-odigrao-kljucnu-ulogu-u-meunarodnom-priznanju-hrvatske
- ↑ http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/263803.html
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
| ||||||||||||||
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}