Henrik Benedikt Stuart

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Njegova uzoritost
Henrik Benedikt Stuart
ostijski i veletrijski kardinal-biskup i dekan Kardinalskoga zbora
Circle of Anton Raphael Mengs, Henry Benedict Maria Clement Stuart, Cardinal York (ca 1750) -002.jpg
Pokrajina Rim
Biskupija Prigradske biskupije Ostia i Velletri
Imenovan 26. rujna 1803.
Služba završila 13. srpnja 1807.
Prethodnik Gian Francesco Albani
Nasljednik Leonardo Antonelli
Druge službe
  • arhiprezbiter Bazilike sv. Petra (1751.–1807.)
  • kardinal-prezbiter naslova San Lorenzo in Damaso (1763.–1807.)
Redovi
Ređenje 1. rujna 1748.
zareditelj papa Benedikt XIV.
Posvećenje 19. studenoga 1758.
posvetitelj papa Klement XIII.
Kreiran kardinalom 3. srpnja 1747.
papa Benedikt XIV.
Osobni detalji
Rodno ime Henry Benedict Mary Clement Thomas Francis Xavier Stuart of York
Rođen 6. ožujka 1725.
Palača Muti, Rim, Papinska država
Umro 13. srpnja 1807.
Frascati, Rim, Papinska država
Pokopan Bazilika sv. Petra, Vatikan
Roditelji Jakov Franjo Edvard Stuart i Marija Klementina Sobjeska
Prethodna služba
  • kardinal-biskup prigradske biskupije Frascati (1761.–1803.)
  • kardinal-prezbiter naslova Santa Maria in Trastevere (1759.–1761.)
  • korintski naslovni nadbiskup (1758.–1761.)
  • kardinal-prezbiter naslova Santi Apostoli (1752.–1761.)
  • kardinal-prezbiter naslova Santa Maria in Portico (Campitelli) (1748.–1759.)
  • kardinal đakon đakonata Santa Maria in Portico (Campitelli) (1747.–1748.)
Grb {{{grb_alt}}}

Henrik Benedikt Toma Edvard Marija Klement Franjo Ksaver Stuart, kardinal vojvoda od Yorka (6. ožujka 1725. –13. srpnja 1807.) bio je katolički kardinal, te četvrti i posljednji jakobitski nasljednik i javni pretendent na prijestolja Engleske, Škotske, Francuske i Irske. Za razliku od svoga oca Jakova i brata Karla, Henrik nije poduzimao ništa kako bi došao na prijestolje. Nakon Karlove smrti u siječnju 1788. papa ga nije priznao zakonitim vladarom Engleske, Škotske i Irske, ali ga je oslovljavao kao kardinala vojvodu od Yorka.[1]

Proveo je život u Papinskoj državi i imao dugu karijeru kao katolički klerik, postavši dekan Kardinalskoga zbora te ostijski i veletrijski kardinal-biskup. U vrijeme svoje smrti bio je, i još uvijek jest, jedan od kardinala s najdužom službom u povijesti Crkve.

Još u mladosti, Henrikov otac imenovao ga je vojvodom od Yorka (u jakobitskom plemstvu), te je bio najbolje poznat po toj tituli. Nakon smrti njegova brata 1788., Henrik je kod jakobita i u svojoj osobnoj pratnji postao poznato kao Henrik IX. Engleski i Irski i I. Škotski, iako je javno govorio o sebi kao o kardinalu vojvodi od Yorka nuncupatus.

Mladost[uredi VE | uredi]

Henrik Benedikt Stuart, u dobi od 13 godina, autor Louis Gabriel Blanchet (1738)

Henrik je rođen u egzilu, u palači Muti u Rimu, 6. ožujka 1725.,[2] te ga je istoga dana krstio papa Benedikt XIII., 37 godina nakon što je njegov djed Jakov II. i VII. izgubio prijestolje i deset godina nakon neuspjeloga pokušaja njegova oca da ga ponovno stekne. Otac mu je bio Jakov Franjo Edvard Stuart, kod protivnika poznat kao "Stari Pretendent", a majka princeza Marija Klementina Sobjeska, unuka poljskoga kralja i litvanskoga velikog vojvode, Jana III. Sobjeskog.

Mladi Henrik Benedikt Stuart (oko. 1729–1732), s upečatljivom sličnošću na svoga starijeg brata Karla

Henrik je 1745. išao u Francusku, kako bi pomogao svomu bratu Karlu (Mladom Pretendentu) s pripremom jakobitskoga ustanaka te godine. Nakon poraza, Henrik se vratio u Italiju. Papa Benedikt XIV. podijelio mu je tonzuru i imenovao ga kardinalom-đakonom đakonata S. Maria in Portico (Campitelli), na posebnom konzistoriju, održanom 3. srpnja 1747.[2] Primio je četiri niža reda od pape, 27. kolovoza 1747., te subđakonat 18. kolovoza 1748. i đakonat 25. kolovoza 1748. Zaređen je za svećenika, 1. rujna 1748., i posvećen za naslovnog korintskog nadbiskupa, 2. listopada 1758.

Promaknut je u red kardinala-prezbitera 1748.,[2] zadržavajući naslov S. Maria in Portico. Prešao je na naslov Ss. XII Apostoli 1752., te je imenovan kardinalom-biskupom Frascatija, 13. srpnja 1761., te u konačnici postao ostijskim i veletrijskim kardinalom-biskupom i dekanom Kardinalskoga zbora, 26. rujna 1803. Živio je i radio u Frascatiju mnogo godina, silazeći svakoga poslijepodneva u svojoj kočiji u Rim, gdje mu je njegova služba vicekancelara dala pravo na uporabu Palače kancelarije.

Njegovi prihodi od brojnih crkvenih unaprjeđenja bili su ogromni. Njegov prihod od opatija i drugih imanja u Flandriji, Španjolskoj, Napulju i Francuskoj iznosili su oko 40.000 funti britanskoga novca iz onog vremena. Također je držao sinekurne povlastice koje su mu donosile prihode iz Španjolske Amerike. Posjedovao je zemljište u Meksiku, koje je znatno doprinosili njegovim prihodima.[3]


Henrik je bio posljednji pretendent na britansko prijestolje koji je doticao bolesnike od skrofule.

Francuska revolucija i kasniji život[uredi VE | uredi]

Henrik Benedikt Stuart, autor Maurice Quentin de La Tour (1746./47.), slika za koju se dugo mislilo da prikazuje njegova brata Karla

U vrijeme Francuske revolucije, izgubio je svoje kraljevske beneficije u Francuskoj i žrtvovao mnogo drugih sredstava kako bi pomogao papi Piju VI.. Uz konfiskaciju njegova imanja u Frascatiju od strane Francuza, to je uzrokovalo njegovo osiromašenje.[4] Britanski ministar u Veneciji uredio je da Henrik prima godišnju rentu od 4.000 funti od britanskoga kralja Đure III.. Iako je britanska vlada to predstavljala kao djelo milosrđa, Henrik i jakobiti smatrali prvom ratom novca koji mu je zakonski pripadao. Već mnogo godina, britanska je vlada obećavala vratiti engleski miraz njegove bake, Marije Modenske, ali to nikada nije učinila.

Henrik se vratio u Frascati 1803. U rujnu te godine postao je dekan Kardinalskoga zbora, i time ostijski i veletrijski kardinal-biskup,[4] iako je i dalje živio u biskupskoj palači u Frascatiju. Umro je tamo, 13. srpnja 1807., u dobi od 82 godine.

Baština[uredi VE | uredi]

Spomenik kraljevskim Stuartima, Rim

Prema njegovoj oporuci, koju je potpisao kao Henry R, sve njegove pretendentske britanske titule i prava naslijedio je njegov najbliži rođak i prijatelj, Karlo Emanuel IV. Sardinijski. Karlo nije ni isticao niti negirao svoje jakobitske pretenzje, kao ni njegovi nasljednici. Karlo Emanuel i sljedeći sardinijski kraljevi, kasnije talijanski kraljevi, imali su drugih vitalnih interesa u svom talijanskom okružju, za koje bi promicanje beznadne britanske kauze bilo štetno.

Za razliku od raširenoga vjerovanja, on nije ostavio krunske dragulje princu od Walesa, kasnijem Đuri IV. Sva je njegova imovina povjerena monsinjoru Angelu Cesariniju, za daljnje dijeljenje. Cesarini je poslao princu od Walesa nekoliko dragulja iz Henrikove privatne zbirke. Među njima je značka Reda podvezice (za koju se smatra da ju je nosio kralj Karlo I. prigodom svoga pogubljenja, danas se čuva u dvorcu Windsor) i križ sv. Andrije - insignija Reda čička (danas u edinburškom dvorcu), te prsten s rubinom. Unatoč tomu, čin slanja ovih dragulja hanoverskom princu od Walesa ni u kojem se slučaju ne smatra djelotvornim, pa ni formalnim, odreknućem od jakobitskoga polaganja prava.

Henrik Benedikt, njegov brat, otac i majka, pokopani su u kripti Bazilike sv. Petra u Vatikanu. Spomenik kraljevskim Stuartima nalazi se na jednom od stupova same bazilike, a dizajnirao ga je Antonio Canova. Spomenik je izvorno naručio mons. Angelo Cesarini, izvršitelj Henrikove oporuke. Zanimljivo, među donatorima spomenika je i britanski kralj Đuro IV., koji je, nakon što je Henrikovom smrću završila jakobitska prijetnja britanskom prijestolju, postao poštovatelj legende o Stuartima.

Spomenik je ne tako davno obnovljen, o trošku Elizabete, britanske kraljice-majke.

Titule, naslovi, počasti i grb[uredi VE | uredi]

Kardinalski naslovi[uredi VE | uredi]

Kardinalu Stuartu bile su dodijeljeni sljedeći đakonati ili naslovi:

  • 31. srpnja 1747. kardinal-đakon đakonata S. Maria in Portico (Campitelli)
  • 16. rujna 1748. kardinal-prezbiter naslova S. Maria in Portico (Campitelli)
  • 18. prosinca 1752. kardinal-prezbiter naslova Ss. XII Apostoli
  • 12. veljače 1759. kardinal-prezbiter naslova S. Maria in Trastevere
  • 13. srpnja 1761. kardinal-biskup prigradske biskupije Frascati
  • 14. siječnja 1763. Comendatario naslova S. Lorenzo in Damaso (koji pripada kardinalu vicekancelaru, uz njegovo prigradsko sjedište)
  • 26. rujna 1803. kardinal-biskup prigradskih biskupija Ostia i Velletri (koje pripadaju dekanu Svetoga kardnalskog zbora)

U ožujku 1774. postao je vice-dekan, a 15. rujna 1803. dekan Kardinalskoga zbora.

Bio je izbornik u papinskim konklavama 1758., 1769., 1774.-1775. i 1799-1800.

Grb[uredi VE | uredi]

Za vrijeme pretendenstva njegova oca i brata, Henrik je polagao pravo na kraljevski grb, koji se razlikovao srebrenim polumjesecom.[5]

Rodoslovlje[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]

Bibliograifija[uredi VE | uredi]

  • Angeli, Diego (1931) Storia romana di trent'anni, 1770–1800, Milano : Treves, 276 p.
  • Gorani, Giuseppe, Count (1793) Mémoires secrets et critiques des cours, des gouvernemens, et des mœurs des principaux états de l'Italie, v. 2, Paris
  • Piozzi, Hester Lynch (1951) Thraliana : the diary of Mrs. Hester Lynch Thrale (later Mrs. Piozzi), 1776–1809, (Katharine C.Balderston; ed.), v. 2: 1784–1809, 2nd ed., Oxford : Clarendon Press in co-operation with the Huntingdon Library, 611-1191p.
  • Bindelli Pietro ed. 1982 "Enrico Stuart Cardinale duca di York" Frascati, Associazione tuscolana Amici di Frascati – Stampa Poligrafica Laziale.
  • Schofield, N. (ed.) (2002) A Roman miscellany : the English in Rome, 1550–2000, Leominster : Gracewing, ISBN 0-85244-575-X
  • MacLeod, John (1999) Dynasty, the Stuarts, 1560–1807, London : Hodder and Stoughton, ISBN 0-340-70767-4

.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Henrik Benedikt Stuart
Rođ. 11. ožujka 1725. Umr. 13. srpnja 1807.
Titule u Katoličkoj crkvi
Prethodnik
Giacomo Lanfredini
kardinal-đakon đakonata S. Maria in Portico (Campitelli)
31. srpnja 1747.  – 16. rujna 1748.
Nasljednik
Flavio Chigi
kardinal-prezbiter naslova S. Maria in Portico (Campitelli)
16. rujna 1748. – 18. prosinca 1752.
Prethodnik
Annibale Albani
arhiprezbiter Bazilike sv. Petra
8. studenoga 1751. – 13. srpnja 1807.
Nasljednik
Romoaldo Braschi-Onesti
Prethodnik
Domenico Riviera
kardinal-prezbiter naslova Ss. XII Apostoli
18. prosinca 1752. – 12. veljače 1759.
Nasljednik
Giovanni Vincenzo Antonio Ganganelli
Prethodnik
François Mattei
naslovni korintski nadbiskup
2. listopada 1758. – 13. srpnja 1761.
Nasljednik
Marco Antonio Colonna
Prethodnik
Giacomo Oddi
kardinal-prezbiter naslova S. Maria in Trastevere
12. veljače 1759.  – 13. srpnja 1761.
Nasljednik
Fabrizio Serbelloni
Prethodnik
Camillo Paolucci
kardinal-biskup prigradske biskupije Frascati
13. srpnja 1761. – 26. rujna 1803.
Nasljednik
Giuseppe Doria Pamphili
Prethodnik
Carlo Rezzonico
kardinal-prezbiter naslova S. Lorenzo in Damaso
24. siječnja 1763. – 13. srpnja 1807.
Nasljednik
Francesco Carafa di Trajetto
Prethodnik
Gian Francesco Albani
kardinal-biskup prigradskih biskupija Ostia i Velletri
i dekan Kardinalskoga zbora

26. rujna 1803. – 13. srpnja 1807.
Nasljednik
Leonardo Antonelli
Pretendentske titule
Prethodnik
Karlo Edvard Stuart
Jakobitska sukcesija
1788.–1807.
Nasljednik
Karlo Emanuel IV. Sardinijski