Antonio Canova
| Antonio Canova | |
|---|---|
| neoklasicizam | |
 Autoportret iz 1792. | |
| Rođenje | 1. studenog 1757., Possagno, Italija |
| Smrt | 13. listopada 1822., Venecija |
| Nacionalnost | talijansko |
| Vrsta umjetnosti | kiparstvo, slikarstvo |
| Praksa | Rim, Venecija, Napulj i Pariz |
| Poznata djela | Venus Victrix Amor i Psiha Tri gracije |
| Utjecao | akademizam |
| Utjecali | Michelangelo, Gianlorenzo Bernini |
Antonio Canova (Possagno kraj Trevisa, 1. studenog 1757. – Venecija, 13. listopada 1822.), talijanski kipar, slikar i arhitekt; glavni predstavnik neoklasicizma u kiparstvu.
Školovao se u djedovoj klesarskoj radionici i u poznatim venecijanskim radionicama, te kao priznat umjetnik 1779. godine dolazi u Rim.[1] Djelovao je u Rimu, Veneciji, Napulju i Parizu.
Bio je glavni portretist papa, europske aristokracije i vojničke elite. Pod utjecajem antičke skulpture stvorio je vlastitu inačicu klasicističke skulpture u kojoj prevladava naturalističko oblikovanje. Radio je savršene i dopadljive aktove i mitološke kompozicije.
U doba ampira radio za Napoleona i njegov dvor dajući glavni ton skulpturi.[1] Za života je bio slavan, dvorski kipar i imao je golem utjecaj na generacije kipara akademista 19. stoljeća. Bio je jedan od vodećih kreatora kulture politike Papinske Države; napose je zaslužan za uspješne pregovore i povratak velikog dijela umjetničkih djela u Vatikanske muzeje nakon 1815., a koje su prethodno otuđile Napoleonove trupe.[2]
Canova je umro u Veneciji 13. listopada 1822., a pokopan je u rodnom Possagnu, u Tempio di Canova, maloj rotondi-grobnici izvedenoj prema njegovim nacrtima nadahnutima oblicima rimskoga Panteona;[3] danas Muzej Canova.
Iz razdoblja ampira potječu i portreti Napoleona, Pauline Bonaparte-Borghese kao Venere, Napoleonove majke i mnoge druge skulpture. Upravo ta njegova djela, nastala u neposrednom kontaktu s modelom, djela su koja u Canovinu opusu zauzimaju važna mjesta. Jer riječ je o realistčnim portretima ili portretnim poprsjima koja uz opis nedvojbeno slijede i Canovinu težnju za psihološkim poniranjem i karakterizacijom pojedinog lika.[3]
Canova majstorski obrađuje površinu, pretjerano idealizira likove i stvara nova kompozicijska rješenja savršeno modeliranih aktova (Talijanska Venera; Amor i Psiha; Tri Gracije; Orfej i Euridika; Venus Victrix i dr.). No njegova se virtuoznost očituje u izrazitoj težnji za dopadljivošću i rijetko oblikuje realistična djela kao što su nadgrobni spomenici kardinala Klementa XIII. u crkvi Svetoga Petra u Rimu i Klementa XIV., te poprsja Napoleona i hrvatskog generala Jurja Vrkljana[nedostaje izvor], na kojima postiže bitna kiparska rješenja s pomodnim tragičarskom patosom, što mu donosi još niz sličnih narudžbi.
Orfej, 1777.
Antonio Canova iz njegovog studija, oko 1813.
Pobjednički Perzej, Vatikanski muzeji
George Washington, Muzej povijesti Sjeverne Karoline
Tezej i Kentaur, 1804.–1819., Kunsthistorisches Museum, Beč
Grobnica Klementa XIII.
Grobnica Klementa XIV.
Kenotaf Marije Christine od Austrije, Augustinerkirche, Beč
Canovin spomenik u crkvi Basilica di Santa Maria Gloriosa dei Frari, koju je Canova dizajnirao kao mauzolej za slikara Tiziana, Vencija
_-_n._2340_-_Tomb_of_Marie_Christine_by_Canova_-_Vienna.jpg)
- 1 2 Canova, Antonio. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 28. studenoga 2016.
- ↑ Yvonne zu Dohna Schlobitten. 2006. Canova und die Tradition: Kunstpolitik am päpstlichen Hof (njemački). Peter Lang GmbH. Bern. ISBN 3631551169
- 1 2 Antonio Canova - Na danasnji dan Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. studenoga 2016. (Wayback Machine), hrt.hr arhiv, 13. listopada 1998.; Pristupljeno 28. studenoga 2016.
- Canova, biografija na wga.hu (engl.)
- Antonio Canova, katolička enciklopedija (engl.)