Antonio Canova

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Antonio Canova
neoklasicizam
Antonio Canova
Autoportret iz 1792.
Rođenje 1. studenog 1757., Possagno, Italija
Smrt 13. listopada 1822., Venecija
Nacionalnost talijansko
Vrsta umjetnosti kiparstvo, slikarstvo
Praksa Rim, Venecija, Napulj i Pariz
Utjecao akademizam
Utjecali Michelangelo, Gianlorenzo Bernini
Poznata djela Paulina Borghese kao Venera
Amor i Psiha
Tri gracije
Portal o životopisima

Antonio Canova (Possagno kraj Trevisa, 1. studenog 1757.Venecija, 13. listopada 1822.), talijanski kipar, slikar i arhitekt; glavni predstavnik neoklasicizma u kiparstvu.

Životopis[uredi VE | uredi]

Školovao se u djedovoj klesarskoj radionici i u poznatim venecijanskim radionicama, te kao priznat umjetnik 1779. godine dolazi u Rim[1]. Djelovao je u Rimu, Veneciji, Napulju i Parizu.

Bio je glavni portretist papa, europske aristokracije i vojničke elite. Pod utjecajem antičke skulpture stvorio je vlastitu inačicu klasicističke skulpture u kojoj prevladava naturalističko oblikovanje. Radio je savršene i dopadljive aktove i mitološke kompozicije.

U doba ampira radio za Napoleona i njegov dvor dajući glavni ton skulpturi[1]. Za života je bio slavan, dvorski kipar i imao je golem utjecaj na generacije kipara akademista 19. stoljeća. Canova je umro u Veneciji 13. listopada 1822., a pokopan je u rodnom Possagnu, u Tempio di Canova, maloj rotondi-grobnici izvedenoj prema njegovim nacrtima nadahnutima oblicima rimskoga Panteona[2]; danas Muzej Canova.

Djela[uredi VE | uredi]

Amor i Psiha, mramor, 1,55 x 1,68 x 1,10 m, Louvre.

Iz razdoblja ampira potječu i portreti Napoleona, Pauline Bonaparte-Borghese kao Venere, Napoleonove majke i mnoge druge skulpture. Upravo ta njegova djela, nastala u neposrednom kontaktu s modelom, djela su koja u Canovinu opusu zauzimaju važna mjesta. Jer riječ je o realistčnim portretima ili portretnim poprsjima koja uz opis nedvojbeno slijede i Canovinu težnju za psihološkim poniranjem i karakterizacijom pojedinog lika [2].

Canova majstorski obrađuje površinu, pretjerano idealizira likove i stvara nova kompozicijska rješenja savršeno modeliranih aktova (Talijanska Venera; Amor i Psiha; Tri Gracije; Orfej i Euridika; Paolina Borghese kao Venera i dr.). No njegova se virtuoznost očituje u izrazitoj težnji za dopadljivošću i rijetko oblikuje realistična djela kao što su nadgrobni spomenici kardinala Klementa XIII. u crkvi Svetoga Petra u Rimu i Klementa XIV., te poprsja Napoleona i hrvatskog generala Jurja Vrkljana[nedostaje izvor], na kojima postiže bitna kiparska rješenja s pomodnim tragičarskom patosom, što mu donosi još niz sličnih narudžbi.

Izvori[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Antonio Canova
  1. 1,0 1,1 Canova, Antonio, on-line izdanje Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža; Pristupljeno 28. studenoga 2016.
  2. 2,0 2,1 Antonio Canova - Na danasnji dan, hrt.hr arhiv, 13. listopada 1998.; Pristupljeno 28. studenoga 2016.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]