High-tech arhitektura

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

High-tech arhitektura, kasni modernizam ili strukturalni ekspresionizam, je stil u arhitekturi koji se razvio 70-ih godina 20. stoljeća, spajajući elemente industrije visokih tehnologija (en. high-tech) u arhitektonsko oblikovanje. U njoj se prednost daje industrijski proizvedenim materijalima od čelika, stakla, plastike i konstrukciji tzv. „ugradbenih elemenata” (plug-in elements) koji jamče dugotrajnost materijala i nisku cijenu održavanja[1]. High-tech arhitektura se pojavila kao nastavak prijašnjih ideja moderne arhitekture potpomognute napretkom u tehnološkim dostignućima, osobito iz područja konstrukcija zrakoplova i svemirskih letjelica, telekomunikacija i informacijskih tehnologija. Ona je poveznica između modernizma i postmodernizma, te se teško može reći kada jedno razdoblje završava, a kada drugo počinje.

Unutrašnjost Zgrade Lloyd's u Londonu arhitekta Richarda Rogersa (1986.)

Pojava i razvitak[uredi VE | uredi]

Strukturalni ekspresionizam je pojam koji se javio još početkom 20. stoljeća kako bi se pojasnila gradnja visećih mostova, željezničkih kolodvora i telekomunikacijskih tornjeva novih konstrukcija od čelika.

Visoke tehnologije u arhitekturi je koristio još Buckminster Fuller 1940-ih kako bi napravio montažnu kuću koja bi odgovarala svakom okolišu i koja bi učinkovito koristila energiju i izvore („Dymaxion kuća”).

Na pojavu high-tech arhitekture je utjecao i brutalizam, arhitektonski stil koji su pokrenuli bračni par arhitekata Alison i Peter Smithson 1960-ih u Engleskoj, je prvi bez brige za modernističkom čistoćom formi, nasuprot internacionalnom stilu, otkrivao unutarnju konstrukciju građevine. To je postalo prepoznatljivo obilježje high-tech arhitekture, kao što se može vidjeti na jednom od najranijih djela, Olimpijskom stadion u Münchenu iz 1972. god. (Frei Otto, Günther Behnisch, i dr.). Ideja otvorenog izlaganja cijevi, električnih vodova i ventilacijskih cijevi, je dovedena do krajnosti na Centru Georges Pompidou u Parizu koji su izgradili Renzo Piano i Richard Rogers (1971.-77.), gdje su konstrukcijski elementi od čelika poprimili estetske vrijednosti.

Sam stil je dobio ime po knjizi o dizajnu i uređenju doma, High Tech: The Industrial Style and Source Book for The Home novinarki Joan Kron i Suzanne Slesin, objavljene 1978. god. u New Yorku[2], u kojoj njime autorice opisuju novu vrstu zgrada u kojima se „ne skrivaju cijevi, prekidači i vodovi”, stvarajući „tehnološki dojam” zgrade. Zbog popularnosti knjige pojam high-tech je vrlo brzo ušao u svakodnevnu primjenu.

Početkom 80-ih godina, high-tech arhitektura se počinje sve teže razlikovati od drugih pravaca postmoderne arhitekture (kao što je dekonstruktivistička arhitektura), jer postmoderni arhitekti koriste mnogo ideja i elemenata high-tech arhitekture. Upotreba viseće konstrukcije izvana koja nosi unutarnje katove, koji postaju polivalentni, su najbolje primjenili Norman Foster na Zgradi HSBC iz 1985. (The Hongkong and Shanghai Banking Corporation) i I. M. Pei na Tornju BOC (Bank of China) iz 1990. u Hong Kongu, dok je najpoznatija takva građevina Zgrada Lloyd's u Londonu arhitekta Richarda Rogersa (1986.), koju zovu i „Izvraćena zgrada”.

No, high-tech arhitektura se u 21. stoljeću razvila i evoluirala u eco-tech stil (tzv. green architekture, tj. „zelena arhitektura”) ili održivu arhitekturu (sustainable architecture), uglavnom zbog klimatskih promjena i uporabe novih materijala. Ovi novi graditeljski sustavi su utemeljeni na ekološkoj učinkovitosti, pri čemu su arhitekti primorani prilagoditi svoje projekte energetskoj samodrživosti[3].

Zbog toga je danas je moguć suživot i miješanje stilova postmoderne arhitekture, dekonstruktivizma, zelene arhitekture i digitalne arhitekture (CAD).

Predstavnici[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: High-tech arhitektura
  1. Architekturstile des 20. Jahrhunderts: High-Tech-Architektur (njem.) Preuzeto 25. siječnja 2013.
  2. Joan Kron i Suzanne Slesin, High-tech: the industrial style and source book for the home, Crown Publishers, New York, 1978. ISBN 051753262X
  3. José Miguel Hernández Hernández, Arquitectura de Alta tecnología (šp.) Preuzeto 25. siječnja 2013.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]